Pomirenje s Bogom i s braćom

Uvodno biblijsko čitanje: “A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio, ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo, dakle, poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega, koji ne okusi grijeha, Bog za nas grijehom učini, da mi budemo pravednost Božja u njemu” (2 Kor 5,18-20).
1. Nastavljajući razmišljanje o sakramentu Pokore, danas želimo produbiti odrednicu koja ga bitno označuje: pomirenje. U tom se pogledu sakrament postavlja kao ustuk i lijek obzirom na razornu osobinu koja je grijehu vlastita. Griješeći, doista, čovjek ne samo da se udaljuje od Boga, nego stavlja klice podjele u sebe i u odnose s braćom. Povratak Bogu uključuje stoga uspostavljanje jedinstva poremećenog grijehom.
2. Pomirenje je Očev dar: samo ga on može izvršiti. Zato ono ponajprije predstavlja poziv koji dolazi odozgo: “Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20). Kako nam Isus tumači u paraboli o milosrdnom Ocu (usp. Lk 15,11-32), oprostiti i pomiriti se za njega je slavlje. Otac u tom, kao i u drugim evanđeoskim tekstovima, ne samo nuđa oproštenje i pomirenje, nego istodobno pokazuje kako su ti darovi za sve izvor radosti. U Novome zavjetu značajna je povezanost između božanskog očinstva i svadbene radosti. Kraljevstvo se Božje uspoređuje s radosnom gozbom na koju nas upravo Otac poziva (usp. Mt 8,11;22,4;26,29). Dovršenje spasenjske povijesti izraženo je još slikom gozbe koju Bog Otac priređuje za svadbu Jaganjčevu (usp. Otk 19,6-9).
3. Upravo se u Kristu, Jaganjcu bez ljage, žrtvovanom za nas i za naše grijehe (usp. 1 Pt 1,19; Otk 5,6; 12,11) usredotočuje pomirenje koje proizlazi od Oca. Isus Krist nije samo Pomiritelj, nego je upravo on Pomirenje. Kako uči sveti Pavao, to što postajemo novo stvorenje, obnovljeno Duhom dolazi “od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio, ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja” (2 Kor 5,18-19). Upravo po Križu našega Gospodina Isusa Krista nadilazi se drama podjele između čovjeka i Boga. S Uskrsom, doista, otajstvo neizmjernoga Božjeg milosrđa prodire u najmračnije korijene zloće ljudskoga bića. Tu se ostvaruje milosno gibanje koje, ako je primljeno slobodnim pristankom, uvodi u uživanje slatkoće punoga pomirenja.
Ponor Kristove boli i napuštenosti pretvara se tako u neiscrpni izvor samilosne i pomirbene ljubavi. Otkupitelj ponovno zacrtava put povratka k Ocu koji iznova omogućuje doživjeti izgubljeni djetinji odnos koji daje ljudskom biću potrebne snage da sačuva to duboko zajedništvo s Bogom.
4. Nažalost, i otkupljeno biće može ponovno sagriješiti, zbog čega je potrebna neprestana budnost. Osim toga, također nakon oproštenja, ostaju posljedice grijeha koje se odstranjuju i nadvladavaju snažnijom pokorničkom zauzetošću u dobru. Ona ponajprije zahtijeva naknadu krivnjâ, fizičkih ili moralnih, učinjenih skupinama ili pojedincima. Obraćenje tako postaje trajni hod u kojem se otajstvo pomirenja ostvareno u sakramentu postavlja kao cilj i polazište.
Susret s Kristom koji oprašta, razvija u našem srcu napon trojstvene djelatne ljubavi koju Red pokore ovako opisuje: “Po sakramentu pokore Otac prima sina povratnika, Krist uzima u naručje svoju izgubljenu ovcu i vraća je u ovčinjak. A Duh Sveti nanovo posvećuje svoj hram ili se potpunije u njemu nastanjuje. To se napokon očituje u obnovljenom odnosno revnijem sudjelovanju kod stola Gospodnjega, gdje se sinu koji se vratio izdaleka priređuje veliko veselje na gozbi Crkve Božje (br. 6; usp. također br. 5 i 9).
5. “Red pokore” izražava u obrascu odrješenja povezanost između oproštenja i mira, koje Otac dariva u Uskrsnuću svoga Sina, i po “služenju Crkve” (OP 46). Sakrament, dok označuje i ostvaruje dar pomirenja, ističe da se on ne odnosi samo na naš odnos s Bogom nego također s našom braćom. To su dva vida pomirenja tijesno povezana. Pomiriteljsko Kristovo djelovanje događa se u Crkvi. Ona ne može pomirivati sama od sebe nego kao živo sredstvo Kristova opraštanja, na temelju određenoga Gospodinova poslanja (usp. Iv 20,23; Mt 18,18). To se Kristovo pomirenje najizvrsnije ostvaruje u slavljenju sakramenta pokore. Ali sva unutrašnja bit Crkve u njezinu zajedničarskom dosegu označena je stavom trajnog pomirenja.
U shvaćanju pomirenja nužno je svladati određeni individualizam: cijela Crkva sudjeluje u obraćenju grešnikâ, po molitvi, opomenama, bratskom ispravljanju, potporom djelatne ljubavi. Bez pomirenja s braćom djelatna se ljubav ne utjelovljuje u pojedincu.
Kao što grijeh oštećuje tkivo Tijela Kristova, tako pomirenje ponovno stvara solidarnost među članovima Božjega naroda.
6. Drevna pokornička praksa isticala je zajedničarsko crkveno značenje pomirenja, osobito u završnom trenutku odrješenja sa strane biskupa s ponovnim primanjem pokornikâ u zajednicu. Crkveni nauk i pokornička disciplina promicana poslije II. vatikanskog koncila potiču ponovno otkriti i iznova uvažavati zajedničarsko-crkveni doseg pomirenja (usp. LG 11 i također SC 27), čuvajući sigurni nauk o nužnosti pojedinačne ispovijedi.
U kontekstu Velikoga jubileja 2000. bit će važno predložiti u narodu Božjem valjane i posuvremenjene putove pomirenja koji će ponovno otkriti zajedničarsku narav ne samo pokore nego cijelog Očeva spasenjskog nauma s čovječanstvom. Tako će se ostvariti nauk konstitucije Lumen gentium: “Bog je htio posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, bez ikakve veze između njih, nego je htio od njih učiniti narod koji bi ga uistinu priznavao i vjerno mu služio” (br. 9).