“Što god učiniste jednom od ove moje
najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25,40)

Draga braćo i sestre u Kristu!
Ponovno smo stigli do korizme, svetoga vremena jake duhovne priprave za godišnju proslavu Kristova vazmenog otajstva: muke, smrti i uskrsnuća. Kroz ovo vrijeme ćemo pokušavati molitvom, postom i dobrim djelima još više uroniti u tajnu Božje ljubavi prema nama, kako bismo i mi mogli ljubiti svoga bližnjega kao što je Isus nas ljubio (usp. Iv 13.34).

Korizmu započinjemo obredom pepeljanja uz riječi “Obrati se i vjeruj Evanđelju!” (usp. Mk 1,15) Te nas riječi pozivaju da vrijeme korizme provedemo u ozbiljnosti i odgovornosti kako prema sebi tako i prema drugome.

Odmah na početku korizme liturgija nam želi posvijestiti nešto što svaki trenutak prožvljavamo, nešto što je vrlo važno u našem životu, a možda vrlo rijetko na to mislimo. To je, s jedne strane, prolaznost ovoga svijeta, njegovih dobara i samoga života, a s druge strane neprolazna vrijednost naše privremenosti na ovome svijetu. Na kraju života stati nam je pred Gospodina. U vjeri očekujemo nagradu od njega. Što nam je dakle činiti, kako živjeti, da bismo na kraju dobili vječnu nagradu? U Evanđelju čitamo kako se Isus poistovjećuje s čovjekom koji je u potrebi: “ Jer ogladnjeh… ožednjeh… stranac bijah… oboljeh… u tamnici bijah … Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (usp. Mt 25,34-40). Krist je jasan. Neće nas pitati o diplomama, karijeri, uspjesima, pa ni o nacionalnoj pripadnosti, nego o ljubavi, konkretnoj ljubavi, koju smo pružili onima kojima smo dali jesti kad su bili gladni i kad su pokucali na naša vrata; onima koji su bili žedni, a mi smo im pružili čašu hladne vode; onima koje smo ugostili kad su bili bez stana ili bez krova nad glavom; onima koje smo zaogrnuli svojom odjećom; onima koje smo pohodili u bolnici ili zatvoru.

Krist, Gospodar povijesti, ponovno ističe vrijednost svakog čovjeka, a posebno onoga koji je u potrebi, koji je obespravljen i gurnut na rub društva. On se sa svakim takvim čovjekom izjednačava i poistovjećuje: “Jer ogladnjeh… ožednjeh… stranac bijah…” (usp. Mt 25, 34sl.)
Draga braćo i sestre, u ovogodišnjem korizmenom vremenu, promatrajući znakove vremena oko sebe i potaknuti Kristovim riječima, prepoznajemo u našoj Nadbiskupiji zadarskoj, doseljenu braću i setre koji su, zbog ratnih strahota i razaranja u našoj Domovini kao i u susjednim zemljama, morali napustiti svoja stoljetna ognjišta. Oni sa svojom djecom i starcima žive na rubu ljudskog dostojanstva. Bore se za preživljavanje. Nedostaju im najosnovnije stvari za život. Svaki dan čitamo, gledamo, čujemo o teškom životu doseljenih ljudi. Oskudijevaju u svemu. Ni sigurnoga krova nad glavom nemaju.

Tko će im pomoći? Država? Crveni križ? Caritas? Neka strana humanitarna organizacija ili nevladina udruga? Moram konstatirati, na žalost, da ih je država iz koje su morali otići zaboravila, a da su ovdje gotovo zaboravljeni zbog zbunjenosti hrvatske vlade pred vanjskim političkim čimbenicima.

Zbog njezine neodlučnosti i sporosti, oni su u velikim nevoljama. Međunarodne pak dobrotvorne organizacije pomažu selektivno druge, a njih, neopravdano, zaobilaze. Mi smo već do sada preko Caritasa, donacijama dobrih ljudi i dijelom sredstava koje Crkva dobiva od države, ublažavali križ i patnju naših potrebnika. To je ipak još malo za njihove potrebe.
Stoga sam kao pastir ove Crkve odlučio pokrenuti, s klerom i sa svima Vama, ovogodišnju korizmenu akciju “Pomoć prognanoj i doseljenoj braći”. Potičem Vas sve u našoj Nadbiskupiji zadarskoj da budete aktivni sudionici u toj korizmenoj akciji.

Krist nas poziva da na križnom putu doseljene braće ne budemo samo puki promatrači, koji plaču nad njihovim sudbinama, kao što su to bile jeruzalemske žene na Kristovu križnom putu. Budimo Veronika, koja briše Isusovo oznojeno i krvavo lice. Budimo Šimun Cirenac, koji podmeće svoja leđa da pomogne Isusu nositi križ, da mu olakša tegobe njegova križnog puta. Plod našega korizmenog odricanja neka bude znak ljubavi doseljenom bratu i sestri.

Svoje darove, u novcu ili hrani (obiteljskim paketima), možete predati Vašim župnim uredima ili u Caritasu Zadarske nadbiskupije. Oni će ih proslijediti našoj braći i sestrama u potrebi.

Provodeći, u duhu Evanđelja, ovo korizmeno vrijeme, neka nam ovogodišnji Uskrsni blagdani osvanu radosni i duhovno bogati jer smo u patnji doseljene braće prepoznali Krista koji će jednoga dana prepoznati nas svojim obećanjem: “Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanke svijeta!” (Mt 25,34)

Sve Vas u ljubavi Božjoj blagoslivljem i pozdravljam.

Vaš nadbiskup
+Ivan, v. r.