PONOVNO OTKRITI NEDJELJU – DAN GOSPODNJI I DAN ČOVJEKOV

Apostolskim pismom “Dies Domini” (Dan Gospodnji), koje je predstavljeno 7. srpnja u Tiskovnom uredu Svete Stolice u Vatikanu, papa Ivan Pavao II. uzvisuje jednu od najvećih vrijednosti koja označava kršćanski identitet: slavljenje i posvećivanje nedjelje, “dana Gospodnjeg” ali i “dana čovjekovog”, “tjednog Uskrsa”, “sjećanja na Kristovo uskrsnuće”, te istodobno znaka nade posljednjeg dana, “dana koji neće imati kraja”, i stoga je predokus velikog blagdana; “dana svjetla” jer Krist je svjetlo svijeta; “dana vatre” jer je na nedjelju Duhova na svijet sišao Duh Sveti.
Sveti Otac snažno i ustrajno potvrđuje te vrijednosti protiv omalovažavanja nedjelje koja je postala, u modernoj uljudbi “week-end”, dan kada je najvažnija zabava, razonoda i opuštanje.
U dokumentu se podsjeća na sve odredbe Crkve o obvezi kršćana da slave nedjelju sudjelovanjem u Euharistiji, ističući da nije riječ o pravilima vjerske stege koja bi bila podložna “vremenskim promjenama”. Istodobno, dokument potvrđuje da nedjelja nije tek dan u kojem se uzdržavamo od rada kako bismo se odmorili, već dan kojeg treba posvetiti razgovoru s Bogom i solidarnosti s braćom.
U središtu otajstva vremena. Tumačeći svakog tjedna “otajstvo koje je u središtu vremena” tj. uskrsnuće, “Crkva namjerava svakom naraštaju pokazati ono što predstavlja osovinu povijesti i ono što dovodi do otajstva izvora te do otajstva svršetka svijeta”.
Ako bi nedjelja izgubila to značenje i kad bi se svodila samo na “kraj tjedna”, čovjek bi postao nesposobnim doista “slaviti”. Krist je “Onaj koji poznaje tajnu vremena i tajnu vječnosti i daruje nam svoj dan kao novi dar svoje ljubavi”. Na taj način odmor poprima sveto obilježje: “Vjernik je pozvan odmoriti se ne samo kako je Bog odmorio, već odmoriti se u Gospodinu, u zahvaljivanju, u sinovskoj prisnosti i zaručničkom prijateljstvu”.
Dan koji nikada neće imati kraja. S mise – u “misiju”. Nedjelja, dakle, dan uskrsnuća (koje se prema Evanđeljima dogodilo dan poslije subote) znači “doista jedinstveno vrijeme koje će slijediti sadašnje doba, dan bez kraja koji neće poznavati niti večer niti jutro”. Prema Katekizmu Katoličke Crkve slavlje dana Gospodnjega i Euharistije u središtu je života Crkve. “Lomljenjem kruha” zajednica se otvara zajedništvu sa sveopćom Crkvom, a apostolsko pismo savjetuje da na misi različite skupine, pokreti i udruge “dožive ono što im je najdublje zajedničko”. Drugi savjet koji se daje skupinama jest da se kroz tjedan pripreme na slušanje Riječi Božje koja će biti naviještena u nedjelju. A potom, upravo s mise kreće i misija evangelizacije.
Kršćaninova dužnost. Opetovani poziv Crkve na obvezu neizostajanja s nedjeljne mise mora se pripisati i sve raširenijem gubljenju smisla za tu dužnost. I drugi trenuci dana – obiteljski život, društveni odnosi, razonoda – moraju se živjeti “stilom koji će pomoći pri izlaženju na vidjelo mira i radosti Uskrsloga u redovitom tkivu života.” Nedjelja je “prikladni dan za odgajanje na radost, otkrivajući njezine izvorne crte i duboke korijene”.
Tu radost ne treba pobrkati s “plitkim osjećajima zadovoljstva i užitka”. Kao dan mira čovjeka s Bogom, sa sobom i sebi sličnima, nedjelja je određena i za “novo gledanje i promatranje čuda prirode”.
Sveti Ambrozije “vatrenim” se riječima obraćao bogatašima koji su smatrali da su ispunili svoje vjerske obveze odlaskom u crkvu, a nisu dijelili svoja dobra sa siromašnima koje su štoviše ugnjetavali. Pismo Ivana Pavla II. tvrdi da “se ne može biti sretni samima”: bolesni, stari, djeca, useljenici i siromašni očekuju našu solidarnost. “Kršćanin zna da svijet, bez obzira na njegovo trajanje, već živi u posljednjem vremenu.” Nedjelja je zato u prvom redu “navještaj da je vrijeme, u kojem stanuje Onaj koji je Uskrsnuo, kolijevka uvijek nove budućnosti.”
Pet bogato razrađenih poglavlja. Pismo “Dies Domini” razvija, u brižno razrađenom obliku, pet nosećih ideja koje se odnose na simboličko značenje toga dana. “Nažalost, kada nedjelja izgubi svoj izvorni smisao i kada se svede na čisti ‘kraj tjedna’ može se dogoditi da čovjek ostane zatvoren u tako skučenom obzorju da mu ono ne dopušta da vidi ‘nebo'”, piše već u Uvodu. Kristovi učenici nedjelju ne smiju “pobrkati” s “krajem tjedna” kojega se doslovno shvaća kao vrijeme jednostavnog odmora i bijega od svakodnevnice. Pri tome im je žurno potrebna “istinska duhovna zrelost” koja će im pomoći da budu ono što jesu, ostajući dosljedni daru vjere, uvijek spremni položiti račun nade koja je u njima.
Nedjelja, “Dies Domini”, dan Gospodnji (I. poglavlje), u prvom redu podsjeća na stvarateljsko djelo Božje na početku svijeta. Knjiga Postanka uči kako je na početku sve učinjeno po Bogu “koji je stvorio nebo i zemlju” te je sedmog dana “odmorio” od toga stvarateljskog rada. “Božji odmor sedmoga dana ne govori o nedjelotvornom Bogu, već ističe puninu ostvarenja koja je dosegnuta i gotovo da izražava Božje zastajkivanje pred ‘tako dobrim’ djelom.” Prigoda je to da se podsjetimo kako se rad ljudi mora i može pridružiti djelu stvaranja Božjega i može, kao i njegov, završiti danom odmora. Već židovska subota naviješta kršćansku nedjelju, dan kojega treba posvetiti Bogu, opuštanju, molitvi. I stoga se “od ‘subote’ prelazi na ‘prvi dan poslije subote’, sa sedmog dana na prvi dan: dies Domini postaje dies Christi!”
Nedjelja je “Dies Christi”, Kristov dan (II. poglavlje), jer podsjeća na uskrsno jutro. Ona je dan Gospodina uskrslog, dan Kristov, i u tom smislu prvi dan tjedna. Prva Crkva postupno je razlikovala nedjelju od židovske subote, dodajući dimenziji odmora i molitve tu simboličku novost uskrsnuća Kristova. Nedjelja je ne samo “prvi dan, već je i ‘osmi dan'”, te zbog toga zauzima jedinstveno mjesto koje podsjeća ne samo na početak vremena, već i na njegov završetak u “budućem stoljeću”. Upravo zbog toga “slavljenje nedjelje, ‘prvog’ i ujedno ‘osmog’ dana kršćanina usmjerava prema cilju vječnoga života’.” Nedjelja je, ponavlja se u dokumentu, dan Kristov, no kršćanin je također pozvan sjetiti se uloge i dara Duha Svetoga koji je, preko krštenja, od njega učinio novoga čovjeka, na sliku Krista uskrsloga. “Nedjelja, dan svjetla, mogla bi se u odnosu na Duha Svetoga nazvati i danom ‘vatre'”, jer je Kristovo svjetlo prisno povezano s ‘plamom’ Duha, a obje slike jasno ukazuju na smisao kršćanske nedjelje, koja je i “dan vjere”, dan koji je “neophodan”, bez kojega se ne može jer je taj dan dvotisućljetnom kršćanstvu “davao životni ritam”. “Na pragu trećega tisućljeća slavljenje kršćanske nedjelje, zbog značenja na koja podsjeća i dimenzije koje podrazumIjeva, u odnosu na same temelje vjere, ostaje čimbenikom koji obilježava kršćanski identitet.”
Nedjelja je “Dies Ecclesiae”, dan Crkve (III. poglavlje), dan u kojem se Crkva okuplja u zajednici kako bi slavila Euharistiju. Upravo misa, euharistijsko slavlje, mora obilježiti taj dan, biti “srce nedjelje”. Nedjelja je povlašteni dan župnih okupljanja koja očituju da je cijela Crkva velika obitelj koja se okuplja, te veliki narod na hodočašću prema budućnosti i prema ispunjenju i svršetku vremena. Ako je nedjelja dan vjere, ona je i dan kršćanske nade. Življena i okrjepljivana tim tjednim ritmom, kršćanska nada postaje kvasac i svjetlo nade cijeloga čovječanstva. Upravo zato svaka misa mora dati puno prostora riječi Božjoj, čitanjima Staroga i Novog zavjeta jer tu Riječ dijele vjernici, kao što dijele kruh i vino koji podsjećaju da upravo zahvaljujući Tijelu i Krvi Isusa Krista ljudi nalaze smisao svojeg života, da su otkupljeni i spašeni. Nedjeljna misa, koja je obveza za svakog kršćanina, predstavlja također izvor njegova dinamizma i slanje u evangelizacijsko poslanje prema svijetu. Slavlje mise mora biti radosno i raspjevano, mora “govoriti” vjernicima i pozivati ih na djelatno sudjelovanje. Molitveni skupovi na kojima se okupljaju vjernici bez svećenika, radijski i televizijski prijenosi omogućuju da se djelomično “nadoknadi” pomanjkanje svećenika u župama, no ne mogu stvarno niti zamijeniti niti istisnuti nedjeljno euharistijsko okupljanje i zajedništvo.
Nedjelja, “Dies Hominis”, čovjekov dan (IV. poglavlje), za čovjeka je dan radosti, odmora i solidarnosti. Za kršćanina je normalno da se taj dan raduje i veseli, te da sve nastoji uključiti – kao sudionike – u tu svoju radost. Od IV. st. nedjelja predstavlja neradni dan, i poželjno bi bilo da ga takvim prizna i zajamči i građansko zakonodavstvo. “Preko nedjeljnog odmora svakodnevne brige i zadaće mogu se svesti na pravu mjeru: materijalne stvari zbog kojih se uzbuđujemo, mjesto prepuštaju vrijednostima duha, a osobe s kojima živimo u susretu i istinskom razgovoru poprimaju svoje pravo lice”. Mogu se ponovno otkriti i same ljepote prirode, “koje su prečesto uništene logikom lošeg gospodarenja koje se okreće protiv čovjeka”. Osim toga, prestanak rada upotpunjuje se djelima solidarnosti i dijeljenja s onima koji se nalaze u materijalnim poteškoćama. “Doista, još od apostolskog doba, nedjeljno okupljanje za kršćane je bilo trenutak bratskog dijeljenja i davanja najsiromašnijima.” Na taj način iz Euharistije, koja je “događaj i namisao bratstva”, “kreće val milosrđa koji će se proširiti u cijelome vjerničkom životu”, te neće “ostati samo na nedjelji” jer se niti nedjeljna radost ne može doživjeti “nasamo”: “Pozvati za stol neku usamljenu osobu, posjetiti bolesnike, pobrinuti se da nedjeljni ručak dobije i siromašnija obitelj, posvetiti koji sat ili pothvat dragovoljačkom zauzimanju i solidarnosti”, značilo bi da je kršćanin doista shvatio smisao Kristove nedjeljne gozbe.
Nedjelja je, na kraju, “Dies Dierum” (V. poglavlje), dan svih drugih dana, dan nad drugima, iskonski blagdan koji objavljuje smisao vremena i dovršuje se u uskrsnuću Krista koji daruje smisao svekolikome ljudskom vremenu, koje je usmjereno prema posljednjem susretu s Bogom na kraju vremena. Vrijeme u kršćanstvu ima temeljnu važnost. “U dimenziji vremena stvoren je svijet, u njemu se događa povijest spasenja koja svoj vrhunac ima u ‘punini vremena’ Utjelovljenja i svoj cilj u slavnog povratku Sina Božjega na kraju vremena. U Isusu Kristu, utjelovljenoj Riječi, vrijeme postaje dimenzijom Boga, koji je u sebi vječan.” Premda je nedjelja “tjedni Uskrs” u zaborav ne smije pasti niti važnost “godišnjeg ciklusa” i to zbog toga što je ljudskoj psihologiji blisko “slaviti obljetnice, pridružujući povratku datuma i doba sjećanje na protekle događaje. A kada je riječ o odlučujućim događajima za život naroda, normalno je da taj datum pobuđuje slavljeničko ozračje koje slama dosadu svakodnevnice.” A nedjelja je slavlje i Uskrsa i Duhova, te na taj način i “prirodni uzorak za shvaćanje i slavljenje onih svetkovina liturgijske godine čija je vrijednost za kršćanski život tako velika da je Crkva odlučila istaknuti ih i obvezati vjernike da u tim danima sudjeluju na misi i poštuju odmor, pa ako i ne padaju u nedjelju.”
Papina pobudnica završava pozivom svim kršćanima da prodube duhovni smisao nedjelje, ne samo kao dana odmora, već dana kulture i duhovnosti. Potrebno je djelovati kako bi vrijednost toga svetoga dana bila što priznatija i življenija. “Shvaćena i življena na taj način, nedjelja na neki način postaje duša ostalih dana, i u tom se smislu može podsjetiti na Origenovo razmišljanje prema kojemu je savršeni kršćanin ‘uvijek u danu Gospodnjem i uvijek slavi nedjelju’.” A nedjelja je bila i ostala “istinska škola, trajni put crkvene pedagogije”. Ta je pedagogija uvijek, a osobito danas, nezamjenjiva jer dolazi do uljudbene rascjepkanosti i pluralizma koji neprestano na kušnju stavljaju vjernost pojedinih kršćana prema zahtjevima njihove vjere. Nedjelja im stoga može biti potpora, te stječe i svjedočku i navjestiteljsku vrijednost. Dan molitve, zajedništva i radosti odražava se i na društvo te zrači snage života i nade. Ona je navještaj da je vrijeme, u kojem je obitavao Uskrsli i Gospodin povijesti, kolijevka uvijek nove budućnosti, “prigoda koja nam je dana da prolazne trenutke ovoga života pretvorimo u klice vječnosti”. I tako, iz nedjelje u nedjelju, rasvijetljena Kristom, kršćanska zajednica ide prema nedjelji bez kraja nebeskog Jeruzalema, kada će biti dovršen otajstveni Grad Božji, koji ne treba svjetla sunčeva niti mjesečeva jer ga osvjetljava slava Božja, a njegova je svjetiljka Jaganjac – Krist. (dl)

TALIJANSKI MLADI RELIGIOZNIJI OD VRŠNJAKA U EUROPI

Mladi Talijani i njihovi vršnjaci u Europskoj uniji, izvješćuje talijanska katolička informativna agencija SIR, manje-više “dijele” iste vrijednosti i ponašanja, no mogućnosti obrazovanja i zaposlenja u Italiji su manji. To je očito iz istraživanja koje je proveo istraživački tim CENSIS-a koji je postavljao pitanja o mogućnostima mladih Talijana u Europi koja je sve prožetija takmičarskim duhom. Glede pitanja koja se tiču biotike, spolnosti, europskih integracija i odnosa s ostalim naraštajima europska se mladež u mnogočemu slaže. No, čini se da mladi Talijani imaju daleko više problema kada je riječ o osamostaljivanju i nezavisnosti od obitelji, školovanju, učenju zajedničkog jezika i putovanjima po Europi. Što se tiče vrijednosti, mladi Talijani razlikuju se od svojih europskih vršnjaka po izraženoj religioznosti koja ima utjecaja i na određena stajališta na etičkom području.
Zanijekane mogućnosti. Kao i uvijek, kaže se u sažetku kojim se prikazuje istraživanje, “bolna točka” u Italiji je zaposlenost. U Italiji je tako 1996. godine postotak nezaposlenih mladih žena i djevojaka (između 15 i 24 godine) “dosegnuo” 39,2%, dok je u Europi istodobno iznosio 22,9% (za mladiće 30% prema 22,9%). I postoci školovanja i obrazovanja u Italiji niži su od europskih: 53,9% u Italiji prema 59,1% u Europskoj uniji. Podatak kojega svakako treba zabilježiti jest da su troškovi javne uprave za školstvo u Italiji u očitom padu (od 10% iz 1990. do 8,9% 1996. godine). Moglo bi se reći da je novac za školovanje smanjen sukladno smanjenom broju mladih – a to znači i smanjenju njihove političke (izborne!) moći, ističe SIR. U Italiji nedostaju načini raspodjele prihoda kao stipendija, pripomoći u slučaju nezaposlenosti ili minimalne plaće za ponovno uključivanje u društvo. I sve to na teret obitelji, koja je jedini izvor novčane potpore i pomoći. Nedostatne mogućnosti za zapošljavanje, kao i visoke cijene stanova i kuća, mlade prisiljavaju da dugo ostanu u obitelji, da se manje vjenčaju, te na taj način ne ostvaruju svoju samostalnost. Opterećeni takvim prilikama, mladi su Talijani u većoj mjeri spremni prihvatiti bilo kakav posao nego li njihovi europski vršnjaci (19,2% Talijana prema 15,8% ostalih), što pokazuje i njihovu veću prilagodljivost i raspoloživost na “tržištu rada”. Isto tako 25,2% mladih nezaposlenih Talijana prihvatilo bi “sigurni rad” u odnosu na 19,5% u Europi, dok bi 12,1% Talijana i 12% “Europljana” prihvatilo samo rad koji je u skladu s njihovom školskom spremom. Tek 5% željelo bi se baviti samostalnim radom.
Istaknuta vrijednost religioznosti. Što se tiče vrijednosti i njihova poretka, europska mladež je vrlo slična, s pokojim različitim obilježjem za Talijane. Svi, gotovo bez razlike, očekuju otvaranje novih radnih mogućnosti i mjesta, a njihova su očekivanja otvorena upravo prema Europi (62,4% u Europi, 64% u Italiji). Posebno raduje podatak da pokazuju veliki smisao odgovornosti prema ostalim naraštajima, a osobito starijima. Tako 35,9% mladih u Europi i 47,9% u Italiji ne bi dopustilo da im netko od rodbine bude smješten u starački dom, a 34,6% u Europi i 40,2% u Italiji izjavljuje da mladi moraju imati točne odgovornosti prema starijima. Čak 79,6% mladih Talijana i 75,7% Europljana odbacuje kloniranje kao neprihvatljivo. No, ono što je osobito istaknuto kod mladih Talijana jest njihova religioznost. Religioznost pak određuje stajališta prema eutanaziji, smrtnoj kazni i homoseksualnim “brakovima”. Čak 41% mladih Talijana (na trećem su mjestu, iza Iraca i Grka) koji su izjavili da su praktični vjernici protive se tim “praksama”, dok je protiv 19,4% mladih europskih vjernika. Analitičari smatraju da je takav talijanski rezultat znak “prisutnosti Crkve među mladima, osobito preko udruživanja i raznih pokreta”. I dok je u Europi 35,8% mladih za smrtnu kaznu, talijanska mladež je za s 24,3%. Što se tiče eutanazije 49,3% mladih Europljana podupire takvu praksu “završetka života”, a podupire ju i 23,6% Talijana. Pravo na brak među homoseksualcima važno je za 51,7% Europljana, i tek za 36,1% Talijana. No, kada je riječ o predbračnim odnosima onda je očit “moralni relativizam”: za njih je 83% mladih Talijana i 86,5% Europljana.
Slobodno vrijeme. Slušaju glazbu, bave se sportom i gledaju televiziju. Mladi Talijani i Europljani zabavljaju se na, manje više, slične načine, premda mladi Talijani čitaju malo (37,5% nasuprot 40,7%) i ne gledaju previše televiziju (40,4% prema 62,3%). Isto tako, idu manje u kino (23,3% u odnosu na 37,6% u Europi), kazalište i na koncerte. Mladi Talijani ne “surfaju” prečesto na Internetu i manje putuju od ostatka Europljana. Taj je podatak objašnjiv i manjim novčanim sredstvima koja im stoje na raspolaganju.
Moguća djelovanja. CENSIS-ovo istraživanje ukazuje i na neke putove kojima bi se moglo pomoći mladima. Posebno se ističe da bi bilo nužno više pozornosti posvetiti obrazovanju i podučavanju te politici zapošljavanja koja bi se služila i sredstvom minimalnih prihoda na početku zaposlenja, pri čemu bi pomoć prije svih trebala pružiti tamošnja vlada. (dl)

4