Zagreb, (IKA) – U popodnevnom dijelu drugoga dana Teološko-pastoralnog tjedna 24. siječnja dr. Stjepan Baloban s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iznio je kriterije za kršćansku prosudbu političkih stavova, dok je dr. Vladimir Dugalić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu govorio o Crkvi u Hrvatskoj i političkim traganjima u razdoblju od 1989. do 2006. godine. Dr. Baloban istaknuo je da se kršćani kao političari nadahnjuju na Evanđelju te da je prvi i temeljni kriterij za kršćanina u politici dosljednost u odnosu na vrednote Evanđelja. Stoga je za kršćane temeljno pitanje na početku trećeg tisućljeća – kako vrednote koje proizlaze iz Evanđelja transformirati u vrednote za čovjeka i društvo? Upravo time bavi se socijalni nauk Crkve. Sada postoji Kompendij socijalnog nauka Crkve koji na poseban način sažima ono najvažnije iz bogate povijesti socijalnog učenja i istodobno aktualizira socijalno učenje u današnjem vremenu. Dr. Baloban pri tome je ukazao da je polazni kriterij za kršćanina političara ljudska osoba koja se shvaća kao “temelj i svrha političke zajednice”. U predavanju je, nadalje, upozorio da kršćanin, katolik, ne može kritizirati sve ono loše i negativno što se događa u društvu i politici i istodobno se držati “daleko” od toga društvenog i političkog. Istaknuo je također da je vjernik laik odgovoran za zbivanja u društvu i u konkretnoj politici, što ne znači da će svi kršćani biti aktivni političari, ali to znači da će se odgovorno postavljati prema svim pitanjima javnoga života.
U predavanju je dr. Baloban postavio pitanje kako postupa vjernik laik političar u konkretnim političkim prilikama u kojima se njegovi kršćanski stavovi i opredjeljenja razlikuju od drugih, prevladavajućih? Kompendij socijalnog nauka Crkve govori o “metodi razlučivanja” prema kojoj će djelovati kršćanin političar. Riječ je o realno mogućim koracima “kako bi se ostvarila načela i moralne vrijednosti svojstvene društvenom životu”. Prema tome ne ili – ili nego u određenom trenutku realno moguće. Komentirajući kako je u današnjem vremenu i pluralističkom društvu teško i odgovorno i nadasve naporno biti kršćanin političar, dr. Baloban kazao je da je posebno teško i naporno razlučivanje kršćanina političara na nekim područjima kao što su objektivnost i točnost informacija, znanstveno istraživanje i gospodarske odluke koje utječu na život najsiromašnijih i osobito svetost života, nerazrješivost braka te promicanje obitelji zasnovane na monogamnom braku. U takvim prilikama korisni su sljedeći kriteriji: “razlikovanje i ujedno povezivanje između zakonodavnog poretka i moralnog reda; vjernost vlastitu identitetu i, istodobno, otvorenost za dijalog sa svima”. Dr. Baloban ukazao je i na situacije u kojima pojedinac ili skupina ne mogu spriječiti neki zakon ili odluku. U takvoj situaciji bi, primjerice saborski zastupnik, čije je stajalište kao vjernika jasno i poznato javnosti, mogao dati potporu onom zakonskom prijedlogu koji je manje štetan. Odgovarajući na pitanje što učiniti u situacijama kada kršćanin političar ne može i ne smije popustiti, istaknuo je da Kompendij socijalnog nauka Crkve govori o kršćanskom svjedočenju do žrtvovanja života, do mučeništva, uime ljubavi i ljudskog dostojanstva. Dr. Baloban upozorio je da je sa životom kršćanina, političara nespojivo pozivanje na nepoštena i nećudoredna ponašanja koja su česta u političkom životu, klevetanje protivnika da bi ga se politički i moralno uništilo, kupovanje glasova darovima i lažnim obećanjima, upotreba novca da bi si priskrbio prijatelje i tako stvorio političku klijentelu kao potporu. Pozitivno – kršćanski stil traži prije svega poštenje u javnom i privatnom životu, zaključio je.
Govoreći o katolicima u različitim političkim strankama, dr. Baloban istaknuo je da iz novijeg socijalnog nauka Crkve, ali i iz konkretne prakse proizlazi opravdana i legitimna prisutnost katolika u različitim političkim strankama. Riječ je o pluralizmu političkih odabira katolika, koji je činjenično stanje i u Hrvatskoj. Pri tome je dr. Baloban postavio pitanje možemo li prihvatiti da u različitim političkim strankama mogu biti istaknuti katolici koji će javno, jasno i glasno zastupati interese vjernika, primjerice u trenutačnoj raspravi oko zdravstvenog odnosno spolnog odgoja ili u aktivnom zauzimanju da se donese zakon o ograničenju rada nedjeljom.
Dr. Dugalić govorio je o institucionalizaciji i pravnom reguliranju odnosa Crkve i države u Hrvatskoj, o političkom govoru i pozicioniranju Crkve u odnosu prema državi i općem dobru, o odnosu Katoličke Crkve prema političkim strankama u Hrvatskoj te o organiziranom djelovanju vjernika laika i razvoju civilnog društva u Hrvatskoj. Govoreći o institucionalizaciji i pravnom reguliranju odnosa Crkve i države, podsjetio je da je u svibnju 1993. donesena odluka o ukidanju Biskupske konferencije Jugoslavije i uspostavljanju Hrvatske biskupske konferencije, ubrzo je odobren statut te je u lipnju održana konstituirajuća sjednica HBK i odmah je na toj prvoj sjednici osnovano i Povjerenstvo HBK za odnose s državom. Prema tome, kazao je, od samog početka Crkva, barem ona institucionalna uspostavlja odnose s državom. Daljnji korak, prema riječima dr. Dugalića, bilo je sklapanje ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Tim ugovorima je institucionalno i pravno formuliran odnos između Crkve i države. U tim ugovorima je jasno definiran odnos Crkve i države, njihova neovisnost i samostalnost te naglašena međusobna suradnja u brizi za cjeloviti duhovni i materijalni razvoj čovjeka i u promicanju općeg dobra. S ostvarivanjem ovih pravnih okvira, kazao je dr. Dugalić, započelo je pozicioniranje Crkve u odnosu prema državi i općem dobru. Pri tome je istaknuo dva razdoblja političkog govora Crkve u Hrvata – od 1990. do 2000. kada je Crkva kao integralni dio hrvatskog društva suočena s nametnutim ratom i potrebom stvaranja novih demokratskih, gospodarskih, društvenih struktura, te razdoblje nakon 2000. godine, koji obilježava promjena vlasti, daljnja demokratizacija društva te više ili manje uspješan razvoj socijalne države prema europskim standardima te suočavanje Crkve s novim izazovima pluralnog društva.
Prema riječima dr. Dugalića, u prvih pet godina crkveno pozicioniranje bilo je uvjetovano ratom, ratnim razaranjima, okupacijom trećine hrvatskog teritorija, postavilo se pitanje pravednosti, poštivanja dostojanstva ljudske osobe, došli su problemi prognanika, odnos oprosta i pomirenja te društveni problemi koje je rat izazvao. Crkva je prigodno odgovarala na izazove društva i konkretne situacije i upućivala poruku vjernicima, građanima i međunarodnoj zajednici u duhu kršćanskog socijalnog nauka. Što se tiče odnosa prema Domovinskom ratu, Crkva u svoje apele, osobito biskupa je jasno postavila svoj stav prema tome, kazao je dr. Dugalić. Kao drugo ključno pitanje s kojima se Crkva u tim prvim godinama suočavala dr. Dugalić je istaknuo pitanje ratnih zločina i pitanje Haaga. Spomenuo je da su već 1994. biskupi upozorili na zločin iz osvete. Nakon Oluje postoji nekoliko izjava u kojima se kaže da su uznemireni izvješćima da pojedinci i skupine uzimaju pravdu u svoje ruke, paleći kuće te na druge načine oštećujući tuđu imovinu. Podsjetio je da oko 2000. imamo izjave u kojima se osvrće na problem Haaga, gdje nitko ne dovodi u pitanje individualiziranje krivnje, nego se zapravo samo ističe problem politizacije toga suda. Istaknuo je da od 1996., barem službena Crkva ukazuje na negativne pojave koje su proizašle iz rata, poput organiziranog kriminala, stavljanja jednog dijela tajnih službi na stranu interesa pojedinih političkih krugova te neuspjelu privatizaciju i veliko raslojavanje hrvatskog društva. Spomenuo je također da Crkva nakon rata započinje, barem institucionalno i kroz djelovanje Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve na široj edukaciji vjernika, ukazujući na društvene probleme. Komentirajući kako se nakon 2001. ide prema društvu socijalne pravednosti, podsjetio je da u posljednjih nekoliko godina, među ostalim, postoji inicijativa o nedjelji kao i projekt praćenja siromaštva u Hrvatskoj. Prema mišljenju dr. Dugalića, i propovijedi biskupa u posljednje vrijeme dobivaju jednu socijalnu dimenziju kojom se ukazuje na socijalne probleme u hrvatskom društvu.
Komentirajući kako se Crkva počela odnositi prema političkom strankama, dr. Dugalić je istaknuo da se porukama pred izbore iznose načelni stavovi i ukazuje kako je građanska i vjernička dužnost izaći na izbore i onda se navode određeni kriteriji u svjetlu kojih bi oni trebali birati. Kao temeljni kriteriji promicanja kršćanskih vrijednosti ističu se borba protiv demografskog izumiranja, poticanje poljoprivrede i cjelokupnog gospodarskog rasta, učvršćivanje demokratskog i pravnog poretka te priprema Hrvatske za ulazak u Europsku uniju. Osim načelnih poruka i protokolarnih susreta s predstavnicima državne i mjesne vlasti, prema mišljenju dr. Dugalića, izostao je dijalog i suradnja s političkim strankama i djelatnicima u društvenom i političkom životu. Kao jedan od rijetkih pokušaja naveo je studijski dan održan 1999. u Samoboru na inicijativu Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve. Na taj susret bili su pozvani predstavnici parlamentarnih stranaka kao i nezavisni saborski zastupnici. Sličan projekt započeo je u Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji, gdje se dvaput godišnje sastanu predstavnici svih političkih stranaka koji djeluju na području biskupije tj. tri županije. Osvrnuvši se na organizirano djelovanje vjernika laika, dr. Dugalić zaključio je da se unatoč brojnim aktivnostima i skupovima te većem broju katoličkih udruga i pokreta stječe dojam da se vjernici laici još uvijek nisu dovoljno afirmirali u području civilnog društva.