Zagreb, (IKA) – U popodnevnom dijelu drugog dana 49. teološko-pastoralnog tjedna u Međubiskupijskom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati 28. siječnja predavanje “Sakramenti nadgradnje u svjetlu inicijacije” održao je dr. Anton Tamarut. Uvodno je istaknuo da su sakramenti kršćanske inicijacije tijesno povezani i čine jedinstvenu cjelinu. Predstavljaju različite nadopunjujuće dionice jedinstvenoga događaja, koji su dar novoga, odnosno vječnoga života. Pod novim ili vječnim životom ponajprije se misli na nove odnose koje je Otac po Isusu Kristu i Duhu Svetome uspostavio s čovjekom stvorenim na Njegovu sliku. Po sakramentima inicijacije Krist nas uzima k sebi da bismo po Njemu u Duhu Svetomu stupili u nove odnose s Ocem, s bližnjima i sa svim stvorenjima, i da bismo iz svijeta starih, prešli u svijet novih odnosa i da bismo tako postali građani novoga neba i nove zemlje, rekao je dr. Tamarut.
Kada sakramente kršćanske inicijacije promatramo najprije iz egzistencijske, odnosno komunikativne, eklezijalne perspektive gdje je naglasak stavljen na Kristovu blisku i prijateljsku povezanost s čovjekom koja rezultira čovjekovom kristolikošću, tada također možemo bolje i potpunije razumjeti značenje i vrijednost sakramenata nadgradnje, kako pokore i bolesničkog pomazanja, tako isto svetog reda i ženidbe, upozorio je predavač. Oni zapravo služe za čuvanje i čišćenje, za trajno obnavljanje, njegovanje i produbljivanje životnoga zajedništva koje je Otac po Isusu Kristu u Duhu Svetomu izgradio s čovjekom u sakramentima inicijacije, na poseban način u euharistiji. Zajedništvo Kristova Tijela – Crkve, koje u žrtvenoj gozbi euharistije doseže svoju sakramentalnu puninu, u njima se aktualizira i ostvaruje kao konkretna pomoć i obrana, odnosno kao stalan i vjeran odnos služenja i međusobne ljubavi, kao služba jedinstva i zajedništva, istaknuo je predavač, te se potom osvrnuo na svaki od navedenih sakramenata u svjetlu inicijacije.
Životno zajedništvo s Kristom, koje uvijek znači i zajedništvo s Crkvom, može biti oslabljeno i izgubljeno, a ponovno se stječe pokorom. Bolesničkim se pomazanjem u prvom redu podržava i snaži krsna milost, intimna i spasonosna povezanost s trpećim i proslavljenim Kristom, koja se dogodila u krsnoj kupelji, svoju je sakramentalnu puninu dosegla u sakramentu euharistije, a u stanju teške bolesti i nemoći može se naći na teškoj kušnji. Dr. Tamarut podsjetio je da taj sakrament nije sakrament umirućih.
Ministerijalno svećeništvo koje je u službi općega ili krsnog svećeništva, posebno u euharistijskom slavlju u kojemu ono doseže svoje ispunjenje, u službi je Kristove ljubavi za Tijelo njegovo, za Crkvu koju on uvijek iznova svojim Duhom okuplja, vodi, poučava, čisti, “hrani i njeguje”. Zaključno je istaknuo da je bračna ljubav sakramentalni znak Kristove ljubavi za njegovu Crkvu, ljubavi čiji je vrhunac na križu, koji je izričaj njegova “braka” s čovječanstvom i, istodobno, izvor i središte euharistije. U sakramentu ženidbe ženidbeni drugovi primaju milost da Kristovu vjernost i jedinstvo s Crkvom predstavljaju i da je svjedoče.

Predavanje “Katehetski inicijacijski itinerarij” održala je dr. Ružica Razum. U teološko-pastoralnom i pedagoško-katehetskom razmišljanju posljednjih se godina često pojavljuje tema kršćanske inicijacije, odnosno “religijske socijalizacije” mladih naraštaja. Stoga je predavanje usmjereno na inicijaciju isključivo djece i adolescenata, jer zbog očitih neuspjeha kršćanske inicijacije sve se glasnije i češće čuju zahtjevi za obnovom njezinoga cjelokupnog modela, podsjetila je dr. Razum. U prvome dijelu predavanja istaknula je neke temeljne inicijacijske modele u povijesti – ranokršćanski katekumenat, srednjovjekovna socijalizacija, tridentski model, a potom se osvrnula na aktualni inicijacijski model u Hrvatskoj. Istaknula je da je taj model podijeljen u tri razreda: krštenje novorođenih, priprava prvopričesnika, priprava krizmanika. Katehetski itinerarij usmjeren je gotovo isključivo na pripravu sakramenta, a dominantni komunikacijski model nadahnut je na školskom modelu. Daljnja značajka modela, prema riječima dr. Razum, je ta da nakon katehetskog itinerarija nema posebne provjere, nego se sakramenti dijele uglavnom svima. Ne postoji mistagoška kateheza, tj. kateheza koja bi slijedila nakon sakramenata i koja bi mladima pružila mogućnost produbljivanja kršćanskog života.
Ističući pozitivnosti toga modela, dr. Razum upozorila je da taj model kršćanske inicijacije jamči široku, gotovo opću “religijsku socijalizaciju”, uključenost mnogih kateheta, kao i visok broj upisanih na školski vjeronauk. Nasuprot tome, uočavaju se zabrinjavajuća ograničenja, na primjer: nedostatak osjećaja pripadnosti, opadanje vjerske prakse, slab razvoj sposobnosti življenja kršćanskog života, neprilagodiv jezik, nesudjelovanje u župnoj katehezi, slaba odgojna snaga obitelji. Dr. Razum također je podsjetila kako je u procesu vrednovanja važno biti dosljedan onim ciljevima koji su definirani u fazi programiranja. Što konkretno znači, ako je cilj znanje ili sakramentalno sudjelovanje, ne može se kasnije vrednovati crkvenost, pripadnost.
U drugome dijelu predavanja, dr. Razum osvrnula se na otežavajuće čimbenike i izazove za današnju kršćansku inicijaciju, a koji su povezani s društveno-kulturalnim kontekstom i razvojnom dobi primanja sakramenata, osobito sakramenta potvrde. Nije moguće zanemariti činjenicu da su u suvremenom društvu na djelu značajne kulturološke transformacije koje se odražavaju na prenošenje vjere i na kršćanski odgoj.
Dob i redoslijed primanja sakramenata, te uvjeti koji se traže kada netko želi pristupiti sakramentima predavačica je obradila u trećem dijelu. U nekim se zemljama uočava težnja da se slavlje potvrde odgodi za kasniju, tj. za adolescentsku dob. Odgađanje potvrde za zreliju dob, smatra se, omogućuje dugotrajniju pouku što bi trebalo rezultirati osobnijim i odgovornijim prihvaćanjem zahtjeva vjere. To je mišljenje prevagnulo u nekim (nad)biskupijama u Hrvatskoj. S druge, pak, strane postoje inicijative koje idu u smjeru promjene postojećega redoslijeda sakramenata kršćanske inicijacije djece i predadolescenata. Samo pomicanje sakramenta na srednju školu ili pomicanje sakramenata na manju životnu dob samo po sebi neće riješiti problem kršćanske inicijacije, upozorila je dr. Razum.
U završnom dijelu predavanja dr. Razum istaknula je neka temeljna usmjerenja za obnovljenu praksu kršćanske inicijacije djece. Kada se danas promišlja o modelu kršćanske inicijacije ističe se kako nije riječ o krizi jednog ili drugog aspekta inicijacijskog modela, nego o krizi samoga modela i njegovoga neprimjerenog odnosa prema suvremenoj kulturi, istaknula je, dodajući da sporadične promjene ili kozmetički zahvati na postojećem modelu neće riješiti krizu. Zato predlaže da se vjerno, mudro i kreativno premisli cijeli model. U tom smislu potrebno je, kako je upozorila dr. Razum, mijenjati praksu koja se ograničava na to da se katehezu promatra isključivo u funkciji pripreme za sakramente; krenuti s dubljom obnovom pastoralnih struktura; promicati sve bitne sastavnice procesa kateheze, slavlja, kršćanskoga života; napustiti školski model kateheze, promicati mistagošku i iskustvenu katehezu; definirati ciljeve koji vode računa o konkretnom kontekstu i subjektu, vrjednovati važnost grupe / zajednice te osobito važnost župne zajednice. Dr. Razum zaključila je da je kada je riječ o katehetskoj inicijaciji potrebno uspostaviti sustavnost i koordiniranost s obzirom na ono što se događa unutar kateheze, te je izrazila nadu da će tome pridonijeti i ovogodišnji TPT.