Zagreb, (IKA) – U popodnevnom dijelu prvoga dana Teološko-pastoralnog tjedna u utorak 21. siječnja, koji se održava u Dječačkom sjemeništu na zagrebačkoj Šalati, izložena su predavanja o ekleziološkim temeljima pluralizma u Crkvi, mogućnostima i izazovima etičkoga i moralnog pluralizma u Crkvi te o liturgijskoj raznolikosti u prošlosti i “liturgijskom pluralizmu“ u sadašnjosti.
Govoreći o mogućnostima i izazovima etičkoga i moralnog pluralizma u Crkvi, dr. Josip Grbac s Teologije u Rijeci, istaknuo je da je etički pluralizam jedno od glavnih obilježja našega doba. Komplementarnost i dijalog postale su gotovo najčešće upotrebljavane riječi kako u Katoličkog crkvi, tako i izvan nje, kazao je dr. Grbac, dodajući da negativistički pristup govoru o pluralizmu nema potporu u crkvenim dokumentima. No, napomenuo je da neki crkveni dokumenti postavljaju određene granice pluralizmu na ekumenskom planu s ciljem da on ne postane sinkretizam (Dominus Iesus), ali i moralnom pluralizmu, sa ciljem da se spriječi relativiziranje naravnog zakona i apsolutiziranje individualne savjesti (Veritatis splendor). U predavanju se dr. Grbac osvrnuo i na povijesne razloge autoritativnog govora o Crkvi, napomenuvši da je ona kroz povijest u svim bitnim stvarima, pa tako i u onima koje se tiču morala, nastojala biti monolitna. U konfliktnim situacijama nastupala je autoritativno, namećući ono što je smatrala objektivnom istinom, rekao je dr. Grbac. Takav je stav bio i povijesno uvjetovan, znanost je u biti smatrana dovršenom, istina je spoznata i ona se dalje ne razvija, a to znači da je tu istinu moguće jednom zauvijek definirati. To je i Crkvi omogućavalo da na autoritativni način donosi stavove koji su bili definitivni i nisu omogućavali iznimke ili eventualno daljnje razvoje misli ili drugačijeg ponašanja, kazao je dr. Grbac, dodavši da se takvo poimanje znanosti promijenilo, teze su zamijenjene hipotezama, mnoga su načela ostala, ali nisu više shvaćena kao važeća zauvijek, rodila se mogućnost pluralizma, kao mogućnosti različitog pristupanja istini, a da to nužno ne vodi u relativizam i subjektivizam. Postavljajući pitanje da ukoliko je danas znanost spremna staviti u pitanje neke svoje principe, ne da ih odbaci, nego da ih ponovno osmisli i na neki drugi način učini općevažećima, putem dodatnih argumenata ili eksperimenata, može li se tako nešto dogoditi i s pitanjima vjere i morala, dr. Grbac je istaknuo da upravo stoga što se dogme ne shvaćaju kao znanstvene postavke, pluralizam na temelju znanstvenih dostignuća ne može se uspoređivati s pluralizmom na moralnome i etičkom planu. Problem moralnog pluralizma, po njegovim riječima, upravo je u tome što određena moralna načela nisu znanstvene postavke, nego istine naravnoga i božanskog zakona.
Osvrnuvši se na ulogu crkvenog učiteljstva danas, dr. Grbac zaključio je kako je njihova uloga u formiranju savjesti, ali i u poštivanju odluka donesenih u savjesti danas utoliko potrebnija u društvu koje u svojim mehanizmima ne promovira pojedinačnu savjest kao izvor odgovornosti, gdje je, zbog složenih zakonitosti tržišta i života uopće, ugrožena i sama sloboda formiranja savjesti. “Kairos“ sadašnjeg trenutka upravo je u tome da je posebno naglašena potreba da religija bude faktor odgoja odgovorne individualne savjesti, istaknuo je dr. Grbac, napomenuvši da to postaje jasnije u posljednje vrijeme kada smo postali svjesni da nikakve zabrane ne mogu spriječiti eksperimentiranja na čovjeku poput kloniranja, nego je to u stanju učiniti samo jedna odgovorna individualna i kolektivna savjest. Nekada se čovjek, po njegovim riječima, u formiranju svoje savjesti mogao osloniti na neke tradicionalne vrijednosti koje su bile sveprisutne u društvu i smatrale su se razumljivima, a danas, u eri sveopćeg relativizma, potreba za autoritetom koji će “garantirati“ što je dobro, a što nije svakako se osjeća u mnogim segmentima individualnoga, društvenog i crkvenog života.
Dr. Anđelko Domazet s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Splitu izložio je ekleziološke temelje pluralizma u Crkvi. U svom je izlaganju ukazao na mogućnost pluralizma koji proizlazi iz samoga poimanja Crkve, analizirajući pri tome četiri temeljne ekleziološke orijentacije koje se mogu prepoznati u novozavjetnim tekstovima i dokumentima Drugoga vatikanskog sabora: Crkvu kao sakrament spasenja, Crkvu kao narod Božji, Crkvu kao tijelo Kristovo i Crkvu kao koinoniu. Po njegovoj ocjeni, vodeći računa o specifično novozavjetnom kontekstu u kojem se koriste pojmovi misterij, narod Božji, tijelo Kristovo, karizma, koinonia, moguće je govoriti o “demokratizaciji Crkve“.
Liturgijsku raznolikost u prošlosti i “liturgijski pluralizam“ u sadašnjosti pojasnio je dr. Marijan Steiner s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu. Iznoseći povijesni pregled liturgijske prakse, dr. Steiner je podsjetio da se krajem 4. stoljeća i u 5. stoljeću razvijaju istočni i zapadni tip liturgije. Istočni obuhvaća antiohijsku i aleksandrijsku liturgijsku obitelj, a na Zapadu su se razvili rimski, milanski, starohispanski, galski i keltski obredi. U 16. stoljeću unificirana je rimska liturgija i taj je rimski obred od Tridentskog sabora do II. vatikanskog koncila ostao nepromijenjen. Drugi vatikanski sabor obnovio je bogoslužje na temelju principa “jedinstvo u različitosti“. Najveću novost predstavlja prevođenje liturgijskih tekstova na narodne jezike.