Poput brižne majke Crkva ljubi svu svoju djecu, a posebnim osjećajem ljubavi štiti i brine se za najmanje i najslabije: to je zadaća koju Krist povjerava svekolikoj kršćanskoj zajednici. Svjesna toga, Crkva posvećuje brižljivu skrb zaštiti djece i ranjivih odraslih osoba.
Ta se zadaća zaštite i skrbi tiče cijele Crkve, ali je poglavito moraju u djelo provoditi crkveni pastiri. Stoga dijecezanski biskupi, eparsi i svi oni koji su odgovorni za partikularne Crkve, trebaju biti naročito marni u zaštiti najslabijih među osobama koje su im povjerene.
Kanonsko pravo već predviđa mogućnost uklanjanja iz crkvene službe “zbog važnih razloga”: to se odnosi i na dijecezanske biskupe, na eparhe i sve one koje pravo s njima izjednačuje (usp. kan. 193 §1 CIC; kan. 975 § 1 CCEO). Ovim pismom kanim jasnije odrediti da je među takozvane “važne razloge” uključena nemarnost biskupa u obavljanju svoje službe, poglavito što se tiče slučajeva spolnog zlostavljanja maloljetnika i ranjivijih odraslih osoba, predviđenih motu proprijem Sacramentorum sanctitatis tutela svetoga Ivana Pavla II., koji je moj ljubljeni prethodnik Benedikt XVI još poboljšao. U tim slučajevima primjenjivat će se sljedeći postupak.

Članak 1

§ 1. Dijecezanski biskup ili eparh, ili pak onaj koji, pa bilo to i privremeno, ima odgovornost za pojedinu partikularnu Crkvu, ili drugu zajednicu vjernika njoj izjednačenu u smislu kan. 368 CIC i kan. 313 CCEO, može biti zakonski uklonjen sa svoje službe, ako je, zbog nemarnosti, učinio ili pak nije spriječio čine koji su prouzročili veliku štetu drugima, bilo da je riječ o osobama ili o svekolikoj zajednici. Ta šteta može biti fizička, moralna, duhovna ili materijalna.

§ 2. Dijecezanski biskup ili eparh može biti uklonjen jedino u slučaju teške manjkavosti u marnosti koju od njega zahtijeva njegova pastoralna služba, čak i bez njegove teške moralne krivnje.

§ 3. Ako je pak riječ o zloporabi maloljetnika ili odraslih ranjivih osoba dostatno je da ta manjkavost bude važna.

§ 4. S dijecezanskim biskupom ili eparhom izjednačeni su viši poglavari redovničkih ustanova i družbi apostolskoga života papinskoga prava.

Članak 2

§ 1. U svim slučajevima u kojima se pojavljuju ozbiljni pokazatelji onoga što predviđa prethodni članak, nadležna Kongregacija Kurije može pokrenuti mjerodavnu istragu u vezi s tim, obavještavajući o tome dotičnu osobu i omogućujući joj da pribavi dokumente i svjedočanstva.

§ 2. Biskupu će biti omogućena obrana, što će moći činiti sredstvima koje predviđa pravo. Bit će upoznat sa svim fazama istrage i uvijek će mu biti pružena mogućnost susresti čelnike Kongregacije. Ako spomenuti susret ne zatraži biskup, sam će ga dikasterij predložiti.

§ 3. Nakon što biskup iznese svoju obranu, Kongregacija može narediti dodatnu istragu.

Članak 3

§ 1. Prije donošenje konačne odluke Kongregacija može sresti, prema potrebi, druge biskupe ili eparhe, članove biskupske konferencije, ili biskupske sinode Crkvî posebnoga prava, kojoj pripada biskup ili eparh pod istragom, s ciljem raspravljanja o slučaju.

§ 2. Kongregacija donosi svoje odluke na redovnom zasjedanju.

Članak 4

Ako smatra prikladnim ukloniti biskupa, Kongregacija će, ovisno o okolnostima slučaja:
1. u najkraćem mogućem roku uručiti dekret o uklanjanju;
2. bratski savjetovati biskupu da u roku od petnaest dana podnese ostavku. Ako biskup ne odgovori u previđenom roku, Kongregacija može izdati dekret o uklanjanju.

Članak 5

Odluku Kongregacije o kojoj se govori u 3. i 4 članku, treba odobriti Rimski prvosvećenik, koji će se, prije donošenja konačne odluke, posavjetovati sa za to određenim kolegijem pravnikâ, blagovremeno imenovanih.
Sve to što sam odlučio ovim apostolskim pismom danim kao motu proprio, određujem da se u cijelosti poštuje, unatoč svemu drugom suprotnom, čak i ako bi to bilo vrijedno posebnoga spomena, te određujem da se objavi u službenim novinama Acta Apostolicae Sedis, i u dnevniku “L’Osservatore Romano” stupajući na snagu 5. rujna 2016. godine.

Iz Vatikana, 4. lipnja 2016. godine.

FRANJO