Poruka crkvenim zajednicama

U Rimu je od 5. do 10. svibnja 1997. u “Domus Mariae” održan Drugi europski kongres o svećeničkim i redovničkim zvanjima. Susrelo se 253 izaslanika iz 37 europskih naroda kao predstavnici svih vrsta duhovnih zvanja (svećenici, redovnici, redovnice, laici, biskupi). Sudjelovali su i neki predstavnici sestrinskih Crkava (protestanti, pravoslavni, anglikanci). Članove Kongresa primio je u posebnu audijenciju Sv. Otac. U toj je audijenciji sudjelovalo više od 6.000 predstavnika svećenika, redovnika, redovnica, sjemeništaraca, novaka i novakinja. Na kraju je Kongres objavio ovu poruku crkvenim zajednicama:

1. Drugi europski kongres o svećeničkim i redovničkim zvanjima označio je jedinstveni čas milosti i zajedništva za Crkvu koja je u Europi. Susret različitih karizmi i nadasve izmjena različitih iskustava i sadašnjih napora na polju duhovnih zvanja, u Crkvama Istoka i Zapada bili su pravi događaj Duha Svetoga koji je dao novu jakost dušobrižništvu zvanja u našim Crkvama.
Ovih se je dana više puta pojavilo pitanje: “Je li moguće danas na ovoj povijesnoj prijelomnici imati pouzdanja u budućnost koja više obećaje i bogatiju darovima Duha?”
Uvjereni smo da je nada obvezna krepost ovoga trenutka, premda izgleda da se pojavljuje s dva lica: na Istoku je nužna pomoć na teškom putu pokretanja pravog sustavnog dušobrižništva u službi zvanja i to u teškim okolnostima ponovno stečene slobode; na Zapadu nada je potrebna za sučeljavanje ili uspješno proživljavanje ovoga razdoblja koje je označeno kao doba krize. Nada čini da gledamo unaprijed sa stvaralačkim povjerenjem, bez odustajanja i prepuštanja sudbini.
2. Kad razmišljamo o duhovnim zvanjima, reklo bi se da po krutoj stvarnosti brojeva prepoznajemo ovo doba kao za Crkvu teško razdoblje. Izazvani smo kompleksnom i subjektivističkom kulturom koja zahtijeva ne samo obnovljeni navjestiteljski polet kršćanske zajednice, nego žurno traži obraćenje i veliki napor za ponovnu uspješnost osobito u dušobrižništvu mladih glede duhovnih zvanja. Nije riječ o tome da se mladi zaokupe stanovitim zadatkom na određeno vrijeme, nego o tome da se otvore putovi vjere sposobni biti plodnim tlom za zrele i konačne odgovore Bogu koji vodi povijest i koji trajno poziva.
Zaista ne želimo zatvoriti oči pred činjenicom da statistički podaci pokazuju znakove ponovnog rasta, osobito kad je riječ o ređenju novih svećenika, ali ipak taj porast broja novih zvanja ne može još nadomjestiti broj one svećeničke subraće koja su pozvana u mir Kraljevstva. Sporija je obnova glede redovničkog života, premda se s više strana potvrđuje sve veća vrijednost njihova svjedočenja.
U ovo doba pritišće nas dvostruka teška nesrazmjernost: s jedne strane između pokretanja nove evangelizacije u okružju Europe koja se označuje kao poslije-kršćanska i brojčanim pomanjkanjem evangelizatora.
Uznemirujuće se ponavlja prizor zapisan u Matejevu evanđelju: “Žetva je velika, a djelatnika malo” (Mt 9, 37). S druge se strane izravno uočava nesrazmjer između uloženoga truda i oskudnih uspjeha. Na usta dolaze riječi mnogih pastira, zavjetovanih osoba i odgojitelja, same od sebe: “Učitelju, cijelu smo se noć trudili i ništa nismo ulovili” (Lk 5, 5). Sve to itekako obeshrabruje, ponekad gotovo do suza, u pogledu teške budućnosti, osobito u nerijetkim redovničkim zajednicama koje ne vide mogućnost obnove.
3. Ali, iznad stvarnosti brojeva postoji stvarnost vjere koja ohrabruje nadu. I Isus je ukazao na teški raskorak između očekivanja zrele žetve i pomanjkanja radnika. On je također naznačio postupak u naviještanju Kraljevstva. Koraci toga postupka obvezni su i uzorni. Prvi nalog govori o molitvi: “Molite”; zatim on poziva k sebi dvanaestoricu pa ih šalje. Zaziv, poziv i poslanje predstavljaju temeljna mjerila svakog dušobrižništva duhovnih zvanja.
U svjetlu tog evanđeoskog prikaza iskustvo ovoga kongresa pomoglo nam je nazrijeti da je nada moguća, da ona može vratiti snagu proširenom i sve većem zauzimanju u službi dušobrižništva za zvanja. No, to je moguće uz određene uvjete.
Prije svega treba naše doba obuhvatiti pogledom mudrosnim i pomirbenim. Potresno je slušati našu braću i sestre iz istočne Europe kako, poduzimajući prve korake nakon sloma režima koji su gušili slobodu, izražavaju da ima smisla nadati se i vjerovati u budućnost.
Zacijelo kultura koju udišemo opterećuje način mišljenja i odlučivanja najnovijih naraštaja. Kompleksiranost i subjektivizam mogu otežati slobodno usmjeravanje prema Isusu Kristu koji je kadar ispuniti unutrašnja očekivanja i težnju za koju svaki čovjek živi. No, uvjetovanost kulturom nije novost našega doba; ostvarivanje zvanja uvijek se oslanja na slobodu koju treba iskupiti i odgajati.
S druge je, pak, strane ozbiljno trijezno rasuđivanje pokazalo kako je i europska mladež nositeljica velikih vrijednosti u kojima je stvarno moguće odgojno djelovanje i nasljedovanje Evanđelja.
Unatoč svemu nadu ne ohrabruje samo mudrosni pogled na povijest u kojoj ne manjkaju ozbiljne čežnje za Bogom i jasni znakovi djelovanja Duha; niti tu nadu utvrđuje samo činjenica da čovjekova otvorenost prema onome što ga nadilazi, prema transcedenciji može biti zbunjena ali ne razorena.
Nada se nadasve temelji na sigurnosti da u svakom zvanju bezuvjetno i djelotvorno prvenstvo pripada Bogu, koji djeluje i u teška vremena, koji ostaje Gospodar života i povijesti. I u naše se doba može ponoviti evanđeosko čudo kruha za gladna mnoštva. Danas, pak, kao i u ono doba, Isus ne prihvaća da učenici izbjegavaju odgovornost, da se ponašaju kao bespomoćni ili da donose površna rješenja kao kad su predložili neka otpusti narod da se svaki pobrine sam za sebe. Isus priprema čudo uključujući učenike: “Dajte im vi jesti” (Lk 9,13). Pet pogača i dvije ribe malo su, ali su sve.
4. Ali, ovaj kongres nije se utjecao samo nadi.
Postavljeno je drugo pitanje: “Je li moguće, gledajući stvarnosti u oči, nadati se skoku kakvoće u dušobrižništvu za duhovna zvanja?”. Je li mogući “povijesni trzaj” koji bi bio kadar osloboditi naše Crkve, osobito svećenike i one koji su zavjetovani, od bolesti umora i mirenja sa sudbinom.
Rekli bismo da je moguće pozitivno odgovoriti na to pitanje ako bi dušobrižništvo za zvanja postalo “zborno djelovanje” kršćanske zajednice u svim njezinim izrazima.
Zato je potrebno nadvisiti neke stavove koji mogu obilježiti hod pastorala za zvanja i učiniti ga bezuspješnim naporom: kao što je stav delegiranja, poduzimanja prigodnih pothvata ili, još gore, fatalističko očekivanje da povijest riješi naše probleme.
“Zbornost” je jasno istaknuta u pripravama za slavljenje ovoga kongresa te je prevedena u određenu pastoralnu praksu.
5. Nadasve je istaknuta važnost krsnoga zvanja koja, ako vodi svjesnom sazrijevanju u sakramentu potvrde, predstavlja kršćansku podlogu na kojoj stvaralačka ljubav Duha može djelovati i izazvati čudesne odgovore.
Zbornost dušobrižništva za zvanja zahtijeva vjeru u bezuvjetno prvenstvo Duha koji je izvor svih karizmi i službi u Crkvi i za Crkvu u službi Kraljevstva.
To znači nadahnuti cijelo dušobrižništvo za duhovna zvanja velikim “pokretom molitve” – u župama, u redovničkim zajednicama, u skupinama – jer svako je zvanje dar, i samo molitva promiče raspoloženje prihvaćanja i raspoloživo srce.
Samo ukorjenjenost u Boga omogućuje drugo prvenstvo, ono svjedočenja, koje ostaje temeljnim i uvjerljivim poticajem zvanja i koje se ne može nadomjestiti nikakvom pastoralnom strategijom. Ljudi našega doba, posebno mladi, imaju potrebu izravno doživjeti da je Gospodin Isus uistinu značajna osoba, kadra zanijeti i nagraditi nezasitne težnje za srećom. No, oni također ištu provjeriti kako evanđeoski radikalizam nije utopija, kako bratska i sestrinska ljubav nije umišljaj, nego je moguće i vidljivo iskustvo već u srcu uskrsne zajednice koja je radosna i spremna prihvaćati.
Razumije se, doista, da mladi ne ulaze u zajednicu ili ustanovu koja je u krizi. Postaju, pak, zamišljeni i bivaju dirnuti osobama i zajednicama koje znaju blistavo svjedočiti za Krista uskrsloga, premda usred teškoća našega doba. Mudrosni pogled, kad je o tome riječ, navodi na misao da je proširena čežnja i iskanje svjedočenja prvi dar Duha našemu dobu, da je to prvi uvjet dušobrižništva za zvanja; i to je povijesno obećanje također glede novih zvanja za razdoblja trećeg tisućljeća.
6. Ta zbornost, koju zahtijeva skok kakvoće dušobrižništva za zvanja, traži veliku pozornost prema odgojiteljima, nadasve kad je riječ o svećenicima i zavjetovanim osobama. Potrebna je pozornost glede odgojnog posredovanja naših zajednica kao što je rekao Sveti Otac na otvaranju kongresa.
Samo po mudroj odgojnoj nazočnosti, nadasve u duhovnom vodstvu, skrb za zvanja može cijelo područje djelovanja kršćanske zajednice učiniti trajnom školom Krista uskrsloga koji se slavi u otajstvima.
Posebno je važno pitanje duhovnih vođa: kako u Crkvama na Istoku, gdje se Bog vraća nakon što je bio isključen iz društva; tako u Crkvama na Zapadu, gdje se vraća potraga za Apsolutnim unatoč tome što ga je kultura rastrešenosti istisnula na rub. Svuda se traže značajne ličnosti sposobne poput Krstitelja pokazati Isusa: “Evo jaganjca Božjega” (Iv 1,36).
Stoga je nužno da se odgojitelji usuđuju pozivati. Isusov je odgojni postupak jasan: Nisu učenici sami izabrali, nego ih Isus poziva.
7. Marija, majka i uzor svakoga zvanja, žena koja sa Crkvom hodočasti kroz povijest, u srcu je europskih naroda da bi ih pratila na putu vjere za sve bolje otkrivanje Isusa kao Gospodara života i jedinoga Spasitelja svijeta.
Marija je u srcu mladih naraštaja da ih otvori zahtjevnoj i zasitnoj istini Evanđelja. Ona, žena koja reče “Evo me”, neka pomogne nadasve mladima da iskuse ljepotu i radost života koji se bez pridržaja troši u službi Kraljevstva.

Papina čestitka splitsko-makarskom nadbiskupu Anti Juriću u povodu zlatnog jubileja njegova svećeničkog ređenja
(Iz Vatikanske palače, 7. travnja 1997.)

Dok ćeš slaviti spomena vrijedan početak svoga prezbiterata, to jest zlatni jubilej svoga svećeničkog ređenja, ovogodišnja prejasna svetkovina Duhova, Časni Brate, među crkvenim pastirima također te ukrasuje jasnim svjetlom, pa neka obdari i radošću tvoje, doista, pastirsko srce.
Budući da se stvarno vesela slavlja sve naše braće u biskupstvu također i nas dotiču, to se razumije, da i mi hoćemo u njima sudjelovati, pa ti stoga pišemo ovo bratsko pismo, kojim tebi, kao da smo uza te prisutni, s tvojim klerom i pukom želimo iskazati primjereno poštovanje, a prije svega počastiti ovu prigodu tvoga života.
Doista, već punih pedeset godina, u toj Splitsko-makarskoj crkvenoj zajednici, u kojoj si i sam odrastao kao sin katoličke obitelji, posve plodno obavljaš mnoge pastoralne poslove i trudiš se u raznim područjima nadbiskupijskog života. Radi toga smo, prije devet godina htjeli da budeš zakoniti pastir te Crkve. Stoga tu neće biti nikoga tko ne bi jasno opazio da tvoj rad zaslužuje pohvale.
Pohvalno si upravljao župama. Ali si najizvrsnije, posebno mudro, uložio svoju brigu kao duhovnik i kao ravnatelj Velikoga i Maloga sjemeništa. Radi toga želimo ovu iskrenu čestitku za navršenih pedeset godina svećeništva sjediniti sa svim vjernicima i braćom svećenicima. Jednako s njima želimo pohvaliti tvoju biskupsku radinost i službu potpredsjednika Biskupske konferencije Hrvatske.
Radi toga, Časni Brate, preko Naših ruku primi topli pozdrav u znak našeg srdačnog čestitanja uz tvoj zlatni svećenički jubilej. S istim osjećajima, a u počast tvoga svetog djela, bit ćemo s tobom duhovno nazočni osamnaestoga dana mjeseca svibnja, kada će čitava Crkva slaviti svetkovinu Pedesetnice i poticati na sjećanje darova Duha Svetoga, a koje si također i ti dijelio tokom duge službe. Naš apostolski blagoslov, pridružen s ovim poklicima, neka ti bude zalog obilate nagrade od Božanskog pastira kao i glasnik mirnih dana.