Poruka dubrovačkog biskupa u povodu dana ljudskih prava

Opća skupština Ujedinjenih naroda na svom trećem zasjedanju u Parizu 10. prosinca 1948. godine prihvatila je i proglasila Opću deklaraciju o pravima čovjeka. Od tada se svake godine obilježava ovaj dan kao “Dan prava čovjeka”.
Stvaranju ove Deklaracije dale su svoj doprinos u tijeku povijesti brojni naraštaji filozofa, pravnika i teologa, 30 članaka Deklaracije, zapravo, kruna je povijesnog traganja ljudskog uma za izričajem o toj temi. Sedam uvodnih “istina”, koje nalazimo na samom početku Deklaracije predstavljaju sedam velikih spoznaja koje su utkane u temelje njezinih članaka:
– Urođeno dostojanstvo i jednaka neotuđiva prava svih temelj su sloboda, pravde i mira u svijetu;
– Nepoštivanje ovih prava vrijeđalo je savjest čovječanstva, a čežnja za slobodom govora i vjerovanja, kao i slobodom od straha i nestašice utkana je u srce malog čovjeka;
– Neka prava čovjeka budu zaštićena vladavinom prava, kako bi se izbjeglo pobune protiv tiranije;
– Bitno je unaprijeđivati prijateljske odnose meću narodima;
– Borba za bolji životni standard u ravnopravnosti muškarca i žena temeljno je opredjeljenje Skupštine;
– Obveza je na svim članicama UN da promiču i unapređuju poštivanje prava;
– Poštivanje prava i sloboda jedan je od najvećih zadataka i obveza UN.
Deklaracija je donesena neposredno poslije II. svjetskog rata u kojem su se ispoljile okrutnosti i nemilosrdni zločini, poniženja i masovna ubijanja ljudi. Nitko nije mogao ni vjerovati, a niti predvidjeti da će se drama ljudskog stradanja ponoviti na jugu Europe, eto, ni punih 50 godina poslije proglašenja Deklaracije. Crkva, kao “majka i učiteljica”, kojoj je Gospodin ostavio u zadatak da “naviješta istinu, dijeli svete Tajne i odgaja narod Božji”, priključuje se svim pothvatima koji su usmjereni na obranu čovjekova dostojanstva i njegovih legitimnih prava.
I ovog 10. prosinca 1996. godine htjeli bismo podsjetiti naše čitatelje barem na neka od popisanih prava:
čl. 1. Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba da jedno prema drugome postupaju u duhu bratstva.
čl. 3. Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost.
čl. 5. Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
čl. 7. Svi su pred zakonom jednaki i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zaštitu zakona.
čl. 9. Nitko ne smije biti podvrgnut samovoljnom hapšenju, zatvoru ili izgonu.
čl. 15. Svatko ima pravo na državljanstvo. Nitko ne smije samovoljno biti lišen svog državljanstva, niti mu se smije odreći pravo da promijeni svoje državljanstvo.
čl. 17. Svatko ima pravo da sam posjeduje imovinu, a isto tako da je posjeduje u zajednici s drugima. Nitko ne smije biti samovoljno lišen svoje imovine.
čl. 18. Svatko ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjere…
čl. 23. Svatko ima pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, na pravične i povoljne uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti…
čl. 26. Svatko ima pravo na obrazovanje…
Razvoj pravne nauke ima svoje korijene još u grčkoj filozofiji koja je razlikovala “vječne i nepromjenljive zakone” upisane u ljudsku narav od onih koje se stvara, koji su promjenljivi. Rimski pravnici i filozofi su još više razradili pravnu nauku. Oni su tvrdili da je pravo “vještine dobroga i jednakoga”, a svoju su teoriju zasnivali na tri temeljna načela: pošteno živjeti, drugom ne škoditi i svakome svoje dati (“honesta vivere, alterum non laedare, suum cuique tribuere”).
Kršćanstvo je, u smislu razrade pravne nauke, imalo veliki značaj. Ono je, naime, predstavljalo moralni i politički veleprevrat. Kršćanstvo naviješta da su svi ljudi djeca Božja i da su međusobno braća. I svaki je čovjek samim time što je čovjek, bez obzira na vjeru, narodnost ili društveni položaj vrijedan poštovanja. “Nema tu više ni Židova, ni Grka, ni roba, ni slobodnjaka; nema više ni muško, ni žensko jer ste svi jedno u Kristu Isusu”, veli sveti Pavao (Gal 3,28).
Premda se svijest i shvaćanje ljudi sporo mijenja, a za neke ideje su potrebna ponekad i velika vremenska razdoblja, bilo bi zanimljivo u vidu ljudskih prava prelistati crkvene dokumente. Posebno bi bilo zanimljivo proučiti velike kršćanske umove iz prošlih stoljeća kako na filozofskom, tako i na teološkom i pravnom području. Njihovim razmišljanjima dugujemo i definicije izložene u Deklaraciji o pravima čovjeka. Istina, ova Deklaracija nije neki međunarodni Ugovor koji bi obvezivao države potpisnice. On je ideal kojem treba težiti.
Zato, svima onima koji žive za te ideale i trude se “utjeloviti” u praksi duh Deklaracije, čestitamo današnji dan. Ovo je dan svih onih koji razmišljaju, vole mudroslovlje i traže odgovore na brojna pitanja ljudskog postojanja. Ovo je dan i svih teologa koji se trude u svjetlu Božje objave proročki se zauzimati za suvremenog čovjeka. Ovo je dan i svih pravnika i sudaca koji su pozvani djelovati u duhu pozitivnih propisa u obrani ljudskih prava i ljudskog dostojanstva. Neka se ne umaraju zauzimati za čovjeka i njegova prava. I neka im ne dojadi braniti ljudsko dostojanstvo.

Želimir Puljia, biskup dubrovački