1. Na završetku konzistorija, mi kardinali koji smo došli iz svih krajeva svijeta, ponovno potvrđujemo svoje duboko zajedništvo vjere i ljubavi sa Svetim Ocem, Petrovim nasljednikom.
Njemu je upravljena naša srdačna zahvalnost jer, kao što nas je već sazvao na konzistorij za pripravu Velikoga jubileja 2000., tako nas je u ovaj novi konzistorij pozvao razmišljati o duhovnom i pastoralnom ostvarenju jubilejske milosti, produbljujući programske crte koje se nalaze u dragocjenom apostolskom pismu Ulaskom u treće tisućljeće.

2. S cijelom Crkvom zahvaljujemo Gospodinu, darovatelju svakog dara, za rijeku milosti koja se je sa Svetom godinom razlila na narod Božji i na cijelo čovječanstvo.

3. Uvjereni smo da je velika baština koju nam Jubilej pruža kao dar i odgovornost obnoviti, s dubokim uvjerenjem i sve većim pouzdanjem, svoju ispovijest vjere u Isusa Krista, Sina Božjega koji je postao čovjekom, raspetoga i uskrslog, jedinoga i sveopćeg Spasitelja svijeta.
Stoga s radošću prihvaćamo i svima iznova savjetujemo da nastave upirati pogled u Krista i razmatrati njegovo lice po prisnosti s riječju Božjom, revnom molitvom i osobnim zajedništvom s Njim, sudjelovanjem u euharistiji osobito na dan Gospodnji, prihvaćanjem Očeva milosrđa u sakramentu pomirenja, u hrabrom zauzimanju za svetost, smislu i sudbini svakog čovjeka te izvoru i snazi pastoralnog djelovanja Crkve. Tako će jubilejsko iskustvo moći nadahnjivati i usmjeravati život vjernika prihvaćajući apsolutno prvenstvo milosti.

4. Molitveno razmatranje Krista, dok vodi k zajedništvu ljubavi s Njime, hrani evangelizatorsko poslanje Crkve. Pred velikom potrebom koju ima svaki čovjek za Kristom žurno se osjećamo pozvanima ne samo “govoriti” o Njemu, nego i učiniti ga “vidljivim”: s navještajem Riječi koja spašava i s odvažnim svjedočenjem vjere, u novom misionarskom zanosu.

5. Uvjet, snaga i plod evangelizatorskog poslanja je zajedništvo, jedinstvo učenika za koje je Krist molio.
U svijetu teško označenom razdorima i sukobima i u Crkvi koja nosi rane podjele snažnije osjećamo dužnost gajiti duhovnost zajedništva: kako unutar kršćanskih zajednica, tako u nastavljanju ekumenskog hoda i međureligijskog dijaloga, s ljubavlju, istinom i pouzdanjem, slijedeći primjerni poticaj koji nam dolazi od Svetoga Oca.

6. Zajedništvo potiče Crkvu solidarizirati se s čovječanstvom, osobito u sadašnjem sklopu globalizacije sa sve većim mnoštvom siromaha, patnika, svih kojima su pogažena nepovrediva prava na život, zdravlje, rad, kulturu, sudjelovanje u društvenom životu, na vjersku slobodu.
Prema narodima koji trpe zbog napetosti i ratova obnavljamo svoje zauzimanje u djelovanju za pravdu, solidarnost i mir. Naša je misao osobito upravljena na Afriku gdje su brojni narodi iskušavani etničkim sukobima, trajnim siromaštvom i teškim bolestima. Neka se na Afriku upravi solidarnost cijele Crkve. Usrdan poziv, zajedno sa Svetim Ocem, upravljamo svim kršćanima da bi pojačali svoje molitve za mir u Svetoj zemlji i molimo odgovorne u Ujedinjenim narodima da pomognu Izraelcima i Palestincima živjeti zajedno u miru. U Isusovoj domovini stanje se je u posljednje vrijeme pogoršalo i već je previše krvi proliveno. U zajedništvu sa Svetim Ocem, molimo stranke koje su u sporu da odmah dođe do “prekida vatre” i ponovnog dijaloga na razini jednakosti i uzajamnog poštivanja.

7. Pred brojnim, teškim i novim izazovima koje Crkva susreće u sadašnjem razdoblju, iskustvo vjere življene s Jubilejem potiče nas da se ne bojimo, nego da zaplovimo na pučinu, stavljajući svoju nadu u Krista i pouzdavajući se u majčinski zagovor Presvete Marije.
Dok s molitvom pratimo Svetoga Oca na njegovu skorom hodočašću u Ukrajinu, želimo potvrditi svoje bratsko zajedništvo sa svim istočnim Crkvama.

Iz Vatikana, 24. svibnja 2001. na svetkovinu Uzašašća Gospodinova.