“Uzdam se da će ovaj Dan molitve i razmišljanja pomoći pojedinim Crkvama u većem vrednovanju dara zavjetovanog života i odmjeravanju s njegovom porukom, kako bi se iznašla pravedna i plodonosna ravnoteža između djelovanja i kontemplacije, molitve i kršćanske dobrotvorne ljubavi, zauzetosti u povijesti i eshatološke težnje”. Tim se riječima Ivan Pavao II. obraća članovima Instituta zavjetovanog života i Zajednicama apostolskog života prigodom “Svjetskoga dana zavjetovanog života”, koji će biti proslavljen po prvi puta 2. veljače. Sveti će Otac toga dana, na blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu, predvoditi svečano euharistijsko slavlje u bazilici sv. Petra, u kojem će sudjelovati redovnice i redovnici iz čitavog svijeta. Tekst njegove poruke za taj Dan prenosimo u cjelosti.

Časna braćo u biskupstvu,
predrage zavjetovane osobe!
1. Proslava Dana zavjetovanog života, koja će se održati po prvi puta 2. veljače, želi pomoći cjelokupnoj Crkvi kako bi sve više vrednovala svjedočanstvo osoba koje su izabrale nasljedovanje Krista izbliza pomoću življenja evanđeoskih savjeta, te istovremeno zavjetovanim osobama želi biti prikladnom zgodom za obnovu nakana i oživljavanja osjećaja koji trebaju nadahnjivati njihovo darivanje Gospodinu.
Poslanje zavjetovanog života u sadašnjosti i budućnosti Crkve, na pragu trećeg tisućljeća, ne tiče se samo onih koji su primili taj milosni dar, već svekolike kršćanske zajednice. U posinodskoj apostolskoj pobudnici Vita consecrata, objavljenoj prošle godine, napisao sam: “U zbilji, zavjetovani život se stavlja u samo srce Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da #!izražava najdublju narav kršćanskog zvanja#! i težnju cijele Crkve-Zaručnice prema sjedinjenju s jedinim Zaručnikom” (br. 3). Zavjetovanim bi osobama, potom, htio ponoviti poziv da na budućnost gledaju s povjerenjem, računajući na Božju vjernost i moć njegove milosti, koja je u stanju činiti nova čuda: “Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost, u koju vas šalje Duh da s vama učini još velikih stvari” (ondje, br. 110).

Pobude za ustanovljenje “Dana zavjetovanog života”
2. Svrha takvog dana je stoga trostruka: u prvom redu, on odgovara intimnoj potrebi svečanijeg slavljenja Gospodina i zahvaljivanja za veliki dar zavjetovanog života, koji obogaćuje i razveseljuje kršćansku zajednicu mnogostrukošću svojih karizmi i svojim plodovima izgradnje tolikih života koji se potpuno daruju zbog Kraljevstva. Nikad ne smijemo zaboraviti da je zavjetovani život, i prije nego što je ljudsko nastojanje, dar koji dolazi odozgo, zauzimanjem Oca , “koji privlači k sebi svoje stvorenje posebnom ljubavlju glede posebnog poslanja” (ondje, br. 17). Taj pogled s posebnom naklonošću duboko dira srce pozvanoga, koji potaknut Duhom Svetim staje na Kristove tragove, u posebnom obliku nasljedovanja, u prihvaćanju evanđeoskih savjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti. Divan dar!
“Što bi bilo od svijeta, kada ne bi bilo redovnika”, s pravom se pita sveta Terezija (Libro de la vida, p. 32,11). Evo pitanja koje nas prisiljava na neprestano zahvaljivanje Gospodinu koji tim posebnim darom Duha nastavlja poticati i podupirati Crkvu u njezinu zauzetom hodu u svijetu.

3. U drugom redu, ovaj Dan ima svrhu promicanja znanja i poštovanja prema zavjetovanome životu od strane svekolikog naroda Božjega.
Kao što je Sabor istaknuo (usp. Lumen Gentium, br. 44), a i ja sam potkrijepio u navedenoj apostolskoj pobudnici, zavjetovani život “#!vjernije obnaša i trajno predstavlja u Crkvi#! oblik života koji je prihvatio Isus, najviši posvećenik i Očev misionar za njegovo Kraljevstvo, i predložio ga učenicima što su ga slijedili” (isto tamo, br. 22). On je, dakle, posebni i živi spomen njegova sinovstva kojem je Otac jedina Ljubav – eto njegovoga djevičanstva; koji u njemu nalazi svoje isključivo bogatstvo – eto njegovoga siromaštva; i u volji Očevoj ima “hranu” kojom se hrani (usp. Iv 4,34) – eto njegove poslušnosti.
Taj oblik života, kojeg je Krist prigrlio a zavjetovane ga osobe posebno ponazočuju, jest od velike važnosti za Crkvu, koja je pozvana da u svakome svome elanu živi istu težnju prema svemu Božjemu, sljedeći Krista u svjetlu i moći Duha Svetoga.
Život posebnoga zavjetovanja, u svojim mnogostrukim izričajima, na taj je način u službi kršteničkog posvećenja svih vjernika. U kontemplaciji dara zavjetovanoga života, Crkva molitveno promišlja o svome prisnom pozivu pripadanja samo svojemu Gospodinu, željna da u njegovim očima bude “bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane” (Ef 5,27).
Stoga je dobro shvatljiva prigoda posebnoga Dana koji bi trebao poraditi da se o nauku o zavjetovanome životu šire i dublje promišlja i da ga usvoje svi članovi naroda Božjega.

4. Treća pobuda tiče se izravno zavjetovanih osoba, pozvanih na zajedničko i svečano slavljenje divota koje je Bog u njima izvršio, kako bi otkrile jasnijim pogledom vjere zrake božanske ljepote koje Duh širi u njihovu obliku života i kako bi si živo posvjestili njihovo nezamjenjivo poslanje u Crkvi i svijetu.
Uronjenima u svijet koji je često nemiran i rastresen, zahvaćenima ponekad gorućim zadaćama, i zavjetovanim će osobama pomoći jedna takva godišnja proslava Dana, kako bi se vratile na izvore svoga zvanja, prosudile o vlastitom životu, potvrdile zauzetost vlastitog zavjetovanja. Na taj će način moći radosno svjedočiti muškarcima i ženama našeg vremena, u različitim prilikama, da je Gospodin Ljubav koja je u stanju ispuniti srce čovjekovo.
Doista je žurno da se zavjetovani život sve više očituje kao “pun radosti i Duha Svetoga”, da se poletno otisne putevima poslanja, potvrdi snagom življenog svjedočanstva jer “suvremeni čovjek radije sluša svjedoke od učitelja, ili ako sluša učitelje čini to stoga što su svjedoci” (Evangelii nuntiandi, br. 41).

Blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu
5. Dan Zavjetovanog života bit će proslavljen na blagdan spomena Isusova prikazanja u hramu, kojeg su učinili Josip i Marija “da ga prikažu Gospodinu” (Lk 2,22).
U tom evanđeoskom prikazu objavljuje se otajstvo Isusa, posvećenika Očevoga, koji je došao na svijet vjerno ispuniti njegovu volju (usp. Heb 10,5-7). Šimun ga posvećuje kao “svjetlo na prosvjetljenje naroda” (Lk 2,32) i proročkom rječju naviješta najviše Isusovo žrtvovanje Ocu, te njegovu konačnu pobjedu (usp. Lk 2,32-35).
Prikazanje Isusovo u Hramu na taj način predstavlja rječitu sliku potpunog darivanja vlastitog života za sve one koji su pozvani životom ponoviti u Crkvi i svijetu, putem evanđeoskih savjeta, “karakteristične crte Isusa – djevičanskog, siromašnog i poslušnog” (Vita consecrata, br. 1).
Prikazanju Isusovu pridružuje se Marija.
Djevica Majka, koja u Hram dovodi Sina da ga prikaže Ocu, dobro ocrtava lik Crkve koja nastavlja prinositi svoje sinove i kćeri nebeskom Ocu, pridružujući ih jedinstvenoj žrtvi Kristovoj, koji je izvor i uzor svakog posvećivanja u Crkvi.
Već nekoliko desetljeća, u rimskoj Crkvi i u drugim biskupijama, blagdan 2. veljače gotovo spontano ujedinjuje oko Pape i biskupijskih pastira brojne članove instituta zavjetovanoga života i zajednica apostolskog života, kako bi zajednički očitovali, u zajedništvu s cjelokupnim narodom Božjim, dar i zauzetost svoga poziva, mnogostrukost karizmi zavjetovanog života i njihovu posebnu nazočnost unutar zajednice vjernika.
Priželjkujem da se to iskustvo proširi na svekoliku Crkvu, kako bi proslava Dana zavjetovanog života okupila zavjetovane osobe zajedno s drugim vjernicima kako bi s Djevicom Marijom opjevali divote koje čini Gospodin u tolikim svojim sinovima i kćerima i kako bi očitovali svima da je stanje “naroda njemu posvećenoga” (Pnz 28,9), stanje svih koje je otkupio Krist.

Očekivani plodovi za poslanje cjelokupne Crkve
6. Predraga braćo i sestre, dok povjeravam majčinskoj Marijinoj zaštiti ustanovljenje današnjeg Dana, od srca želim da donese obilne plodove za svetost i poslanje Crkve. Neka u kršćanskoj zajednici osobito pomogne rastu poštovanja prema zvanjima posebnoga posvećenja, stalnom jačanju molitve kako bi kršćanska zajednica ta zvanja dobila od Gospodina, te da bi u mladima i obiteljima sazrijevala velikodušna raspoloživost prema prihvaćanju tog dara. Bit će to na boljitak crkvenog života u njegovoj cjelokupnosti i iz toga će nova evangelizacija crpiti snage.
Uzdam se da će ovaj Dan molitve i razmišljanja pomoći pojedinim Crkvama u većem vrednovanju dara zavjetovanog života i odmjeravanju s njegovom porukom, kako bi se iznašla pravedna i plodonosna ravnoteža između djelovanja i kontemplacije, molitve i kršćanske dobrotvorne ljubavi, zauzetosti u povijesti i eshatološke težnje.
Djevica Marija, koja je imala najvišu povlasticu prikazivanja Ocu Isusa Krista, njegova Jedinorođenog Sina, kao čiste i svete žrtve, neka nam priskrbi da budemo trajno otvoreni i gostoljubivi prema velikim djelima koja On ne prestaje činiti za dobro Crkve i svekolikog čovječanstva.
S tim osjećajima i želeći zavjetovanim osobama ustrajnost i radost u njihovom zvanju, podjeljujem svima apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 6. siječnja 1997.
Ivan Pavao II.