Dana – 14. prosinca 1995. – potpisuje se u Parizu mirovni sporazum, utvrđen tokom mjeseca studenoga u Daytonu u SAD.
Ovaj se mirovni sporazum odnosi izravno na Bosnu i Hercegovinu, no ujedno se preuzimaju obveze za sređivanje međudržavnih odnosa između SR Jugoslavije s jedne strane te susjednih država Bosne i Hercegovine i Hrvatske s druge strane.
Završava se strašni rat. Postavljaju se osnove i preuzimaju svečane obveze za uspostavu mira, prava, čovječnosti. Mir – tranquillitas ordinis – poredak je koji svakome jamči sigurnost i dostojanstvo te tako uspostavlja društvo s jednakim pravima i dužnostima za sve svoje članove. U takvom se mirnom poretku i ljudi povezani u zajednice – konfesionalne, nacionalne i druge – osjećaju sigurni i zaštićeni.
To bi imalo značiti da će se postupno ostvarivati obnova života, stabilnost prava, privredni i duhovni razvitak svih ljudi i svih zajednica nastanjenih na područjima uključenima u mirovni sporazum.
Ipak, na pitanje o pravednosti ovoga mirovnog sporazuma odgovori nisu jednodušni. Mnogi vide da nepravde njima nanesene nisu ispravljene, dapače da je zločin nagrađen.
S jedne smo strane dužni prihvatiti mir kao prestanak rata i zahvaliti Bogu na tom daru a odati priznanje i ljudima koji su se iskreno trudili da do mira dođe. To nas međutim ne priječi da suosjećamo sa žrtvama nepravde i da budemo na njihovoj strani.
Mirovni sporazum postavlja okvir. Pitanje je kako će se popunjavati slika zadana tim okvirom. Povijest nas uči da nisu svi mirovni sporazumi spriječili nove sukobe, čak i velike ratove. Tako nam i ovaj mirovni sporazum postavlja mnoga pitanja i upućuje na mnoge odgovornosti.
Mi se pitamo kakva odgovornost da se poredak mira, pravednosti i čovječnosti zaista uspostavi stoji pred katolicima, pred Katoličkom Crkvom na ovim našim prostorima.
Razmišljajući o svojoj Crkvi, ističemo na prvom mjestu da Crkva mora postojati da bi mogla djelovati. Težimo stoga da se obnovi i uspostavi crkveni život tamo gdje je on zamro: u Hrvatskoj – posebno u dijelu đakovačke i srijemske biskupije kamo biskup, njegovi svećenici i vjernici nisu mogli pristupiti već više od četiri godine; u Bosni i Hercegovini – tamo gdje tamošnji biskupi, svećenici i vjernici ne mogu dosad doći a znaju da je sve njihovo porušeno, uništeno.
Obnova crkvenog života, novi početak, znači stavljanje evanđeoskog kvasca u tijesto uzburkanog, razorenog, grijehom ranjenog čovječanstva. U tom smislu tražimo samo jedno: neka nam se ne priječi živjeti kao Crkva tamo kamo nas je Bog postavio i uzdržavao kroz stoljeća.
Katolička zajednica živi i djeluje uz druge, različite od nje. Ona se ne zatvara u sebe, ne umanjuje prava drugih, ne uskraćuje im poštovanje i pripravnost na suradnju za dobro čovjeka. Pravoslavnoj Crkvi, Islamskoj vjerskoj zajednici i ljudima drugih konfesionalnih i filozofskih nazora očitujemo tu svoju pripravnost da bismo i zajednički doprinijeli moralnoj i duhovnoj obnovi pojedinaca i zajednica za izgradnju budućnosti dostojne čovjeka, vjernika, kršćanina.
Svjesni smo zapreka koje su se ukorijenile i narasle u srcima ljudi u godinama stradanja i nezamislivih okrutnosti. Ljudski govoreći te zapreke izgledaju nesavladive. Ali, “Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,37). To je osnova na kojoj gradimo svoje povjerenje u Boga i u čovjeka. Klica dobra koju je Stvoritelj darovao čovjeku, svojoj slici, pogažena je grijehom ali u Kristu se obnavlja, njegovim se križem i uskrsnućem rađa novi čovjek “po Bogu stvoren u pravednosti i svetosti istine” (Ef 4, 24). To je radosna vijest koju smo primili i koju prenosimo kao Crkva Božja ovdje i sada.
Grijeh je posijao pustoš i smrt. Životu i razvitku treba vremena, požrtvovnosti, ljubavi. Zar se nećemo usmjeriti tim pravcem? Sjetimo se Božje riječi: “Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću… Život, dakle, biraj!” (Pnz 30, 15, 19).
Na prostorima Hrvatske i posebno Bosne i Hercegovine stacionirat će se i kretati strane vojske, strane humanitarne organizacije, strani novinari – ljudi različitih naroda i kultura. Oni dolaze kao pomoć. No, bi li njihova prisutnost sada bila potrebna da se odmah na početku “zaustavilo ruku koja ubija” (usp. Ivan Pavao II)? Nije li to poniženje i njihovo i naše? Ne bi li nas i to iskustvo moglo potaknuti da što prije uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke, da se iz stradanja i grijeha izdignemo na dostojanstvo djece Božje i subjekta vrijedna poštovanja i povjerenja u zajednici naroda i država? Naša nas vjera u Boga upućuje i obvezuje da djelujemo na tom putu i prema tom cilju.
Ususret nam dolazi Božić. Bog postaje čovjek radi nas i radi našega spasenja. Već gotovo dvije tisuće godina odjekuje poruka Božja: “Slava na visini Bogu a na zemlji mir ljudima” (Lk 1,14). Ta poruka mira na poseban način liječi duše ranjene ratom. No ovaj je mir plod priznavanja, poštivanja i slavljenja Boga. Na poštivanju Božjih prava, osnivaju se prava čovjeka. Dati slavu Bogu preduvjet je uspostave mira u srcu i u društvu ljudi.
Zahvaljujući Bogu za dar mira, noseći teret žalosti i nepravde sa svima koje on tišti, uzdajući se u snagu Božje milosti koja djeluje u srcu čovjeka i povijesti naroda, upućujemo vama, braćo i sestre, božićne čestitke dijeleći “radost i nadu, žalost i tjeskobu” sa svima vama.

Gospodin vam dao svoj mir.

U Zagrebu, 14. prosinca 1995.

Stalno vijeće HBK:

Franjo kard. Kuharić, nadbiskup zagrebački. predsjednik HBK
Sreako Badurina, biskup šibenski, potpredsjednik HBK
Josip Bozanić, biskup krčki
Želimir Puljić, biskup dubrovački
Dr. Vjekoslav Milovan, generalni tajnik HBK