Poruka Sv. Oca katolicima cijelog svijeta u povodu Svjetskog dana sredstava javnog priopćavanja
29. Svjetski dan sredstava javnog priopćavanja
“Filmska produkcija: komunikator kulture i vrijednosti”
Nedjelja, 28. svibnja 1995.
Poruka Sv. Oca
Draga braćo i sestre:
Ove godine, povodom Svjetskog dana sredstava javnog priopćivanja, želio bih vas pozvati na razmišljanje o filmu kao o “nositelju kulture i ponudi vrednota”. Kao što sigurno znadete, u tijeku ove godine čirom svijeta održavaju se proslave stote obljetnice toga posebnog i raširenog sredstva izražavanja, u današnje vrijeme pristupačnoga svakome.
Crkva je često isticala važnost sredstava javnog priopćivanja u prenošenju i unapređivanju ljudskih i vjerskih vrednota (cf. Pio XII, Miranda prorsus, 1957.) i posebnih odgovornosti onih koji se bave tim područjem. Uzimajući u obzir postignuti razvoj, Crkva je također svjesna opasne moći utjecaja koju posjeduju sredstva javnog priopćivanja i njihove djelotvornosti. No, također je svjesna korisnosti medija za evangelizaciju, ukoliko se oni razborito koriste.
Kao što sam napisao u poruci upućenoj prigodom Svjetskog dana sredstava javnog priopćivanja 1989. godine: “Pitanje s kojim se današnja Crkva sučeljava nije viče da li ljudi s ulice mogu doći do vjerske poruke, nego kako se mogu upotrijebiti najbolja izražajna sredstva da bi poruka Evanđelja u što potpunijem obliku stigla do prosječnog čovjeka” (Ivan Pavao II. Poruka povodom Svjetskog dana sredstava javnog priopćavanja, 1989.).
Među sredstvima društvenog priopćivanja, film je sada univerzalni i široko prihvaćen medij kojim se često prenose poruke koje mogu utjecati na javnost, a posebno mladež. Film je oblik komunikacija koji se ne temelji samo na riječima u njihovom osnovnom smislu, nego je izražen slikama velike prodornosti koje utječu na gledateljstvo i njegovu podsvijest.
Film, se od svojih početaka, premda ga Crkva ponekad kritizira i ne odobrava naročito kad su u pitanju neki aspekti brojnih produkcija, također često bavi temama velikog duhovnog i etičkog značenja i vrijednosti.
Htio bih se ovom prilikom prisjetiti, na primjer, brojnih kino-predstava iz života i muke Isusa Krista i života svetaca koje još uvijek možemo pronaći u mnogim kinotekama, i koje su korisne nadasve u animiranju brojnih kulturnih, rekreacijskih i katehetskih aktivnosti koje koriste mnoge biskupije, župe i vjerske zajednice. Od prvih početaka filma proizvedeno je mnoštvo vjerskih filmova koji, imaju značajan utjecaj na široke slojeve, unatoč svojim granicama koje su s vremenom postajale sve jasnije.
Ljudske i vjerske vrednote koje zaslužuju pažnju i pohvalu, često su prisutne, ne samo u filmovima koji se direktno bave tradicijom kršćanstva, nego i u filmovima različitih kultura i vjera. To potvrđuje važnost filma kao sredstva kulturne razmjene i kao poziva na otvorenost i razmišljanje o realnosti koja je “nepoznata” našem odgoju i mentalitetu. U ovom smislu, film nam pomaže pri boljem upoznavanju različitih kultura i pridonosi dostojanstvu kulture koja je “specifična dimenzija postojanja i ljudskosti”. Film stvara među ljudima svake zajednice čitav kompleks sveza koje određuju međusobni i društveni karakter ljudske egzistencije” (Ivan Pavao II, Poruka povodom Svjetskog dana javnog priopćavanja, 1984.).
Onima koji rade u području filma, želio bih uputiti svoj srdačni poticaj da ne odbace taj važni kulturni elemenat, jer proizvoditi filmove koji su osiromašeni sadržajem i koji su namijenjeni isključivo razonodi, ili im je motiv tek povećanje broja gledatelja, nije u skladu s najautentičnijim i dubokim zahtjevima i čovjekovim očekivanjima.
Kao što se to događa sa svim medijima društvenog priopćavanja, film, pored svojih ogromnih zasluga za doprinos kulturnom i humanom rastu pojedinca, također može biti kočnica slobode, posebno onima najslabijima, a naročito kada iskrivljava istinu (cf. Pio XII, Miranda prorsus, 1957.), kada se predstavlja kao ogledalo negativnih tipova ponašanja koristeći scene nasilja i seksa koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i “podstiču nasilne emocije kako bi stimulirale pažnju” gledatelja (Ivan Pavao II. Poruka povodom Svjetskog dana sredstava javnog priopćavanja 1981.). Filmovi koji neodgovorno potiču negativno ponašanje, o čijim štetnim efektima se svakoga dana može čitati u novinama, ne mogu biti definirani “slobodnim umjetničkim izražajem”. Jer kao što nas Evanđelje podsjeća, samo smo u Istini oslobođeni (cf. Ivan 8:32).
Hitnost problema nasilničkog ponašanja u našem društvu, za kojeg se prečesto stječe dojam da ga nadahnjuju negativni podražaji koje pruža film, televizija i tisak, potiče me da još jednom uputim poziv, svima koji su odgovorni za filmsku industriju, kako bi se posvetili profesionalnom poslu u odgovornosti, ali i gledateljima – kako bi znali kritički reagirati na sve zahtjevnije ponude medija, uključujući i film, te da budu spremni razlučiti ono što nas može oplemeniti od onoga što nam može naškoditi.
Kada nas film, u skladu s jednim od svojim temeljnih ciljeva, predstavlja kao ljudska bića, on nam mora omogućiti, na temelju realnosti, vrijedne refleksije o konkretnim uvjetima u kojima živimo. Film, dakle, mora ponuditi građu za refleksiju o pitanjima kao što su društvene odgovornosti, osuda nasilja, osude svih oblika isključivanja, rata i nepravde. Ovi društveni problemi kojima se film tijekom svoje stogodišnje povijesti često bavio, ne mogu ostaviti ravnodušnima sve one koji su zabrinuti za sudbinu čovječanstva. To znači prihvaćanje i promicanje tih vrednota koje Crkva nosi na srcu i izravan je doprinos njihovom širenju putem medija koji lako i djelotvorno dolaze do javnosti (cf. Pio XII, Idealni film, 1955.).
Danas posebno, a u praskozorje trećeg milenijuma, od silno velike važnosti je da si postavimo jasna pitanja, da ne zažmirimo na probleme, nego potražimo odgovore i rješenja. U ovom kontekstu, film nedvojbeno ima svoje mjesto i svoju vrijednost za koju je namijenjen. No i pored toga, apelirao bih na odgovorne osobe na svakoj razini, da u potpunosti budu svjesne ogromnog utjecaja kojega imaju na ljude i misiju koju trebaju ispuniti u ovo sadašnje vrijeme bremenito potrebama za univerzalnim zahtjevima za mirom i onog dostojanstva koje nam je svakome dao Bog, Tvorac.
Oni koji se bave osjetljivim područjem filma moraju kao komunikatori ostati otvoreni dijalogu i stvarnosti koja ih okružuje. Moraju se potruditi da filmovima istaknu najvažnija pozitivna nastojanja koja će navoditi na razmišljanje, svjesni da će ovakav pristup, zbližiti ljude različitih kultura i svima donijeti pozitivne rezultate.
Da bi se sa sigurnošću u potpunosti razumjele poruke koje film može pružiti za ljudski i duhovni rast onih kojima je namijenjen, također je potrebno voditi brigu o naobrazbi gledatelja glede rječnika u filmu koji često odudara od izravnog predstavljanja stvarnosti, kako bi se razumjeli sudovi simbola koji nisu uvijek lako shvatljivi. Bolo bi korisno kad, bi i u školama nastavnici posvećivali pažnju tom problemu, te studente činili osjetljivijima na slike i postupno razvijali njihov kritički odnos prema obliku izražavanja koji je postao integralni dio nače kulture; jer “primjena komunikacijske tehnologije može biti i korisna i štetna a njezino korištenje u dobre svrhe zahtijeva zdrave vrijednosti i mudre odluke od strane pojedinaca, od privatnog sektora, vlada i svekolikog društva” (Aetatis Novae, 1992.).
I dok je uspomena na izjave i refleksije koje su dane povodom upravo završene Godine obitelji, još uvijek svježa, mislim da je važno podsjetiti obitelji da je njima također povjerena dužnost da podučavaju djecu u točnom praćenju i razumijevanju filmova koji se svakodnevno prate u njihovim obiteljima zahvaljujući televiziji i videorekorderima, koje čini se već i najmlađa djeca znaju koristiti.
U sklopu potrebnog odgoja gledatelja, društvena sastojnica filma ne bi smjela biti zanemarena, jer on može ponuditi zgodne prilike za dijalog među onima koji se koriste medijima, u izmjeni mišljenja učiti izražavati i slušati drugoga.
Prije nego zaključim ovu poruku, moram svratiti pažnju na specifičnu dužnost koju pitanje filma zahtijeva od svih onih koji se smatraju kršćanima, koji su svjesni svoga poslanja u svijetu i koji dobro znaju da je njihov zadatak naviještanje Evanđelja, radosne Isusove vijesti, “Spasitelja sviju”, ljudima svoga vremena.
Film sa svojim širokim mogućnostima, mogao bi postati snažno sredstvo evangelizacije. Crkva apelira na direktore, filmske producente i sve one koji su uključeni u filmsku industriju, a smatraju se kršćanima, i koji djeluju na kompleksnom i jedinstvenom području filma, da djeluju u potpunom skladu sa svojom vlastitom vjerom i da poduzmu hrabre inicijative – čak u području proizvodnje – kako bi kroz njihovu profesionalnost kršćanska poruka, koja je za svaku osobu radosna nada spasenja, mogla biti prisutna u svijetu.
Crkva osjeća potrebu ponuditi, ponajviše omladini, duhovnu i moralnu pomoć bez koje gotovo nije moguće djelovati u poželjnom smislu. Gdje je potrebno, Crkva mora poduzeti konkretne korake, uz prikladne podrške i ohrabrenja.
U nadi da bi ove riječi svima mogle biti motiv za razmišljanje i prilika za obnovu, upućujem od svega srca poseban blagoslov svima onima koji, uz različita zaduženja, djeluju u filmskoj industriji a i onima koji nastoje koristiti film kao autentično sredstvo kulture za integralni rast svake osobe i društva u cjelini.
Dano u Vatikanu, 6. siječnja 1995. na blagdan Bogojavljenja.
Ivan Pavao II