1. Isusovi spasiteljski postupci prema “svima koji bijahu zarobljenici zla” (Rimski misal, opće predslovlje VII.) uvijek su imali znakoviti nastavak u skrbi Crkve za bolesnike. Ona tu svoju pažnju prema bolesnicima iskazuje na mnogo načina, među kojima se u nače doba posebno ističe ustanovljenje Svjetskoga dana bolesnika. Taj pothvat, koji je naišao na široko prihvaćanje od svih kojima je na srcu stanje onih koji trpe, ima za cilj dati novi poticaj pastoralnom i karitativnom djelovanju kršćanske zajednice, kako bi to djelovanje bilo sve nazočnije i sve djelotvornije u društvu.
Ta se potreba osobito osjeća u nače doba koje vidi kako su čitavi narodi zbog krvavih sukoba pritisnuti neizmjernim nevoljama koje najviše iscrpljuju one najslabije. Kako ne priznati da naša civilizacija “mora voditi računa da je, s različitih gledišta bolesna civilizacija koja duboko izopačuje čovjeka” (Pismo obiteljima, 20)?
Ta civilizacija boluje od nastrane sebičnosti, individualističkog koristoljublja koje se često predstavlja kao pravi način življenja, od nijekanja i ravnodušnosti koja se nerijetko pokazuje glede vječne čovjekove sudbine; boluje od krize duhovnih i ćudorednih vrijednosti koja toliko zaokuplja čovječanstvo. “Patologija” duha nije manje opasna od “patologije” tijela, a one djeluju uzajamno.

2. U Poruci za Svjetski dan bolesnika u veljači prošle godine, htio sam podsjetiti na 10. obljetnicu objavljivanja apostolskoga pisma Salvifici doloris (Spasonosnim trpljenjem), koje izlaže kršćansko značenje ljudskoga trpljenja. Ovom bih prilikom htio svratiti pozornost na približavanje 10. obljetnice drugoga crkvenog događaja koji je osobito značajan za dušobrižništvo bolesnika. S motu proprio Dolentium hominum (“motu proprio”, što doslovno znači #!na vlastitu pobudu#!, naziv je kraćih papinskih odluka kojima se obično nešto ustanovljuje ili određuje, za razliku od enciklika i pobudnica kojima se nešto izlaže i tumači – op. prev.) od 11. veljače 1985., baš prije 10 godina, ustanovio sam Papinsku komisiju, koja je poslije postala Papinsko vijeće za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika. To je vijeće mnogim pothvatima “iskazalo crkvenu skrb za bolesnike, pomažući onima koji služe bolesnima i patnicima, kako bi apostolat milosrđa kojemu su se posvetili, sve bolje odgovarao novim zahtjevima” (Apostolska konstitucija Pastor Bonus, 152).
Najvažniji skup ovogodišnjega Svjetskog dana bolesnika što ćemo ga slaviti 11. veljače 1995., bit će na afričkom tlu, oko svetišta Marije Kraljice Mira u Yamoussoukro u Obali Slonovače. Taj će crkveni susret biti duhovno povezan s posebnim zasjedanjem Biskupske sinode posvećenim Africi. Istodobno će tu biti prilika za sudjelovanje u radosti Crkve u Obali Slonovače, koja spominje 11. obljetnicu dolaska prvih misionara.
Taj susret u povodu tako važne obljetnice na afričkom kontinentu i, posebno, u Marijinu svetištu u Yamoussokrou poziva na razmišljanje o odnosu između boli i mira. Riječ je o vrlo dubokom odnosu: kad nema mira širi se patnja, i smrt sve viče vlada među ljudima. Kad u društvenoj zajednici, kao i u onoj obiteljskoj, posustaje mirotvorstvo, umnažaju se opasnosti po život; dok služenje životu njegovo promicanje i obrana, makar uz cijenu osobne žrtve, predstavljaju neizostavni preduvjet za pravu izgradnju osobnog i društvenog mira.

3. Na pragu trećega tisućljeća mir je, nažalost, još daleko, a mnogi znakovi pokazuju da bi se mogao još viče udaljiti. Često je teško ustanoviti razloge i pronađi ustuke. Đak se i među kršćanima događaju krvavi bratoubilački sukobi. Ali svi koji otvorene duše slučaju Evanđelje ne smiju se umoriti u pozivanju samih sebe i drugih na obvezu opraštanja i pomirenja. Pozvani su da na oltaru svakodnevne strepeće molitve, zajedno s bolesnicima sa svih strana svijeta prikazuju žrtvu patnje koju je Krist prihvatio kao sredstvo za otkupljenje i spasenje čovječanstva.
Izvor je mira Križ Kristov na kome smo svi spašeni. Pozvan na jedinstvo s Kristom (usp. Kol 1, 24) i na trpljenje poput Krista (usp. Lk 9, 23; 21, 12-19; Iv 15, 18-21), kršćanin prihvaćajući žrtvu patnje naviješta konstruktivnu snagu Križa. Doista, ako su rat i podjela plod nasilja i grijeha, mir je plod pravednosti i ljubavi – koje dosežu svoj vrhunac u plemenitom prikazivanju vlastite žrtve sve do, ako je potrebno, darivanja vlastitoga života zajedno s Kristom. “Koliko je viče čovjek ugrožen grijehom, koliko su teža ustrojstva grijeha u suvremenom svijetu, toliko je rječitija ljudska patnja i toliko viče Crkva osjeća potrebu pribjeći vrijednosti ljudske patnje za spasenje svijeta” (Salifici doloris, 27).

4. Uvažavanje i prikazivanje patnje za spasenje svijeta već je samo po sebi djelovanje i poslanje mira, budući da od hrabrog svjedočenja slabih, bolesnih i patnika može proizađi najviši doprinos miru. Patnja, doista, potiče dublje duhovno zajedništvo koje, s jedne strane, ide u prilog kvalitetnijem životu, a s druge strane, uvjerenom zauzimanju za mir među ljudima.
Vjernik zna da, sjedinjujući se s Kristovim patnjama, postaje istinskim djelatnikom mira. To je neiscrpivo otajstvo, čiji se plodovi očituju u crkvenoj povijesti i osobito u životu svetaca. Ako ima patnje koja izaziva smrt, ima i one patnje koja po Božjem naumu vodi obraćenju i preobrazbi ljudskoga srca (usp. 2, Kor 7, 10). Ima patnje koja, kao nadopuna u vlastitom tijelu onoga “što nedostaje” muci Kristovoj (usp. Kol 1, 24), postaje razlogom i izvorom radosti, zato što urađa životom i mirom.

5. Predraga braćo i sestre koji trpite u tijelu i u duši, svima vam želim da znate prepoznati i prihvatiti Božji poziv da budete djelatnici mira po žrtvi svoje boli. Nije lako odgovoriti tako zatjevnom pozivu. S pouzdanjem gledajte u Isusa, “Slugu Patnika”, tražeći od njega snage da kušnju koja vas pritišće pretvorite u dar. S vjerom slušajte Njegov glas koji svakome ponavlja: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti” (Mt 11, 28).
Djevica Marija, Majka Žalosna i Kraljica Mira, neka izmoli svakome vjerniku dar čvrste vjere koja je svijetu toliko potrebna. Po njoj će doista snage zla, mržnje i nesloge biti razoružane žrtvom slabih i bolesnih sjedinjenom s vazmenim otajstvom Krista Spasitelja.

6. Obraćam se sada vama: liječnici, bolničari, članovi dragovoljačkih udruga i skupina, svima koji služite bolesnike. Vaša će služba biti izvorno svjedočenje i konkretno djelovanje u prilog mira, budete li spremni darivati pravu ljubav onima s kojima se susrećete, i ako, kao vjernici, budete znali u njima častiti nazočnost samoga Krista. Ovaj je poziv na sasvim osobit način upućen svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su po posebnoj milosti, karizmi, svojih ustanova ili po posebnom obliku apostolata izravno zauzeti u dušobrižništvu zdravstva.
Dok izražavam visoko vrednovanje svega što činite samozatajom i plemenitim sebedarjem, želim da svi oni koji se posvećuju zdravstvenoj i njoj srodnim službama to čine zanosnim i plemenitim stavljanjem sebe na raspolaganje. Molim Gospodara žetve da pošalje brojne i svete djelatnike na široko polje zdravstva koje je tako važno za naviještanje i svjedočenje Evanđelja.
Marija, Majka Patnika, neka bude uz bok svima koji su u kušnji i neka podupre napore onih koji svoj život posvećuju služenju bolesnika.
U tom raspoloženju svima vam, predragi bolesnici, i svima onima koji na različite načine stoje na usluzi u vašim tjelesnim i duhovnim potrebama, udjeljujem osobiti apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 21. studenoga godine 1994., 16. godine svoga papinskog služenja

Ivan Pavao II.