Poruka Svetog Oca Ivana Pavla II. za Svjetski dan bolesnika 11. veljače 1994.

1. Vama, predraga braćo i sestre, koji ste na tijelu i na duši obilježeni ljudskom patnjom, upravljam s ljubavlju svoju misao o znakovitom slavljenju Svjetskoga dana bolesnika.
Posebno pozdravljam vas bolesni koji imate milost vjere u Krista, sina Boga živoga, koji posta čovjekom u utrobi Djevice Marije. U njemu, čvrsto povezanom sa svima koji trpe, raspetim i uskrslim za spasenje ljudi, naći ćete snage za življenje svoje patnje kao “spasonosne boli”.
Htio bih da se mogu susreti sa svakim od vas gdje god živjeli, da vas blagoslovim u ime Gospodina Isusa koji je prošao “čineći dobro i ozdravljujući” bolesnike (Dj 10,38). Želio bih stati uz svakoga od vas da ublažim patnje, osokolim hrabrost, potaknem nadu, da bi svaki mogao prinositi sebe kao dar ljubavi Kristu za dobro Crkve i svijeta.
Poput Marije podno križa, (usp. Iv 19,25), želim sudjelovati u golgoti tolike braće i sestara koje u ovo doba razdiru bratoubilački ratovi, koji su malaksali u bolnicama ili tuguju za svojim dragima koji postadoše žrtve nasilja. Svjetski dan bolesnika ima ove godine svoje najsvečanije slavlje u marijanskom svetištu Czestochowa, da bi po majčinskom zagovoru Blažene Djevice izmolili božanski dar mira zajedno s duhovnom i tjelesnom okrepom za bolesne i patnike koji u tišini prikazuju svoje žrtve Kraljici Mira.

2. U povodu Svjetskog dana bolesnika želim svratiti pozornost bolesnika, zdravstvenih radnika, svih kršćana i svih ljudi dobre volje na poimanje “spasonosne boli”, upravo na kršćansko značenje patnje, pitanja kome sam posvetio apostolsko pismo “Salvifici doloris”, objavljeno 11. veljače prije deset godina.
Kako se može govoriti o spasonosnoj boli? Nije li patnja zapreka sreći, ne udaljuje li ona od Boga? Ima bez sumnje takvih nevolja koje, s ljudskog stajališta, izgledaju lišene svakog značenja.
Doista, ako je Gospodin Isus, utjelovljena Riječ, ožalošćene proglasio blaženima (usp. Mt 5,4) znači da je riječ o nekom višem stajalištu s kojega Bog sve poziva na život i, makar kroz bol i smrt, u svoje vječno kraljevstvo ljubavi i mira.
Blago onome koji uspije odražavati Božju svjetlost u siromaštvu patničkoga i skučenoga života!

3. Da bismo tako osvjetlili bol, trebamo nadasve slušati Božju riječ koja se nalazi u Svetom Pismu, koje se pak može nazvati “velikom knjigom patnji” (Salvifici doloris 6). Ondje, naime, nalazimo “široki izbor stanja koja su na razne načine bolna za čovjeka” (ondje, 7), višestruko iskustva zla iz koga se neizbježno rađa pitanje: “Zašto?” (ondje, 9).
To je pitanje našlo svoj najpotresniji izraz i prvi djelomični odgovor u Knjizi o Jobu. Sudbina toga pravednika koji je iskušavan na sve načine usprkos svojoj nedužnosti, pokazuje da “nije istina da bi svaka patnja bila posljedica grijeha i da bi imala značenje kazne” (ondje, 11).
Potpuni i konačni odgovor Jobu je Krist. “Misterij čovjeka osvjetljuje se samo misterijem utjelovljene Riječi” (Gaudium et spes 2). U Kristu je i patnja uključena u misterij beskrajne ljubavi koja zrači iz Božanskoga Trojstva te postaje izrazom ljubavi i sredstvom otkupljenja, upravo spasonosnom patnjom.

Otac je onaj koji je izabrao potpuno darivanje Sina kao put za obnovu saveza s ljudima koji je osujećen grijehom: “Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga jedinoga Sina, da nijedan koji u njega vjeruje ne pogine, nego da ima život vječni” (Iv 3, 16).

Sin je onaj koji se je “uputio prema vlastitoj patnji, svjestan svoje spasiteljske snage, zaista poslušan Ocu, ali prije svega sjedinjen s Ocem u onoj ljubavi kojom on ljubi svijet i čovjeka u svijetu” (Salvifici doloris, 16).
Duh Sveti je onaj koji, na usta proroka, navješta patnje što ih Mesija dragovoljno prihvaća za ljude i na stanoviti način mjesto ljudi: “A On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo… Gospodin je svalio na nj bezakonja nas sviju” (Iz 54, 1-6)

4. Divimo se, braćo i sestre, naumu božanske Mudrosti. Krist “se je približio… svijetu patnje tako da je On sam uzeo na sebe tu patnju” (Salvifici doloris, 16): učinio se je u svemu nama sličan osim u grijehu (usp. Heb 4,15; 1 Pt 2,22), usvojio je naše ljudsko stanje sa svim njegovim ograničenjima, uključivši i smrt (usp. Fil 2, 7-8), žrtvovao je svoj život za nas (usp. Iv 10,17; 1 Iv 3,16) “da bismo mi živjeli novim životom u Duhu (usp Rim 6,4; 8,9-11).
Koji put se dogodi da netko, pritisnut teretom oštre i nepodnosive boli, prigovori Bogu optužujući ga da je nepravedan; ali jadikovka zamire na usnama onoga koji promatra Raspetoga kako trpi “dragovoljno” i “nedužno” (Salvifici doloris, 18). Ne može se prigovarati takvom Bogu koji stoji s ljudima u njihovoj patnji!

5. Spasonosna vrijednost patnje potpuno je objavljena u muci Gospodinovoj: “Na Kristovu križu nije samo izvršeno otkupljenje pomoću patnje, nego je otkupljena i sama patnja” (ondje, 19), “Krist je čovjeku otvorio svoju patnju i čovjek pronalazi u njemu vlastite patnje obogaćene novim sadržajem i novim značenjem” (ondje, 20).
Razum, koji već otkriva razliku između boli i zla, prosvijetljen vjerom shvaća da svaka patnja može, po milosti, postati produžetkom otajstva Otkupljenja, koje, premda se u Kristu ispunilo, “trajno ostaje otvoreno svakoj ljubavi koja se iskazuje ljudskim trpljenjem” (ondje, 24).
Sve životne nevolje mogu postati znakovi i obećanja buduće slave. “Radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama – potiče 1. Petrova poslanica – da se mognete radovati i veseliti i u čas kad se objavi njegova slava” (1 Pt 4-13).

6. Iz iskustva znate dragi bolesnici, da su u vašem stanju potrebniji primjeri nego riječi. Da, svima su nam potrebni uzori da nas potiču na putu posvećivanja patnje.
Na ovaj dan (11. veljače) spominjemo Blaženu Djevicu Lurdsku. Gledamo u Mariju kao u živuću sliku Evanđelja patnje.
Sjetite se zgoda njezina života. Naći ćete Mariju u siromaštvu nazaretske kuće, u poniženju batlehemske štale, u oskudici bijega u zemlju egipatsku, u trudu skromnog i blagoslovenog rada s Isusom i Josipom.
Osobito nakon proroštva Šimunova, koji navijesti Majčino sudjelovanje u Sinovljevoj patnji (Lk 2, 34), Marija je duboko u sebi iskusila otajstvenu slutnju boli. Zajedno sa Sinom i ona se zaputila prema Križu. “Na Golgoti je patnja Blažene Djevice Marije uz patnju Isusovu, dosegla vrhunac koji se teško može pretstaviti s ljudskog motrilišta, no koji je doista otajstven i vrhunaravno plodan za sveopće spasenje” (Salvifici doloris, 25).

Majka Isusova bila je očuvana od grijeha, ali ne od patnje. Zato se kršćanski narod poistovjećuje s likom Žalosne Gospe, prepoznajući u toj boli vlastitu bol. Nju promatrajući, svaki vjernik sve prisnije ulazi u otajstvo Kristovo i otajstvo njegove spasonosne patnje.
Nastojmo se povezivati s Bezgrešnim Srcem Isusove Majke u kome jedinstveno i neusporedivo odzvanja patnja njezina Sina za spas svijeta. Prihvatimo Mariju, koju je umirući Krist učinio duhovnom majkom svojih učenika, njoj se povjerimo da bismo bili vjerni Bogu na putu od krštenja do proslave.

7. Sada se obraćam vama, zdravstveni radnici, liječnici, bolničari i bolničarke, kapelani i redovnice, tehnički i uredski službenici, socijalni radnici i dragovoljci.
Vi poput dobrog Samarijanca služite bolesnima i patnicima, poštujući u njima – uvijek i nadasve – dostojanstvo osobe, prepoznavajući očima vjere prisutnost Isusa koji trpi. Čuvajte se ravnodušnosti koja može proizaći iz navike. Svakodnevno obnavljajte odluku da budete svima braća i sestre, bez ikakve diskriminacije. Ničim se ne može nadomjestiti vaša stručnost i prikladna organizacija posla, ali im morate dodati “srce”, koje ih je jedino kadro humanizirati (Salvifici doloris, 29).

8. Na kraju pozivam vas, koji ste odgovorni u državama, da zdravstvu date prednost na svjetskoj razini.
Među zadacima Svjetskoga dana bolesnika, nalazi se široko buđenje pozornosti glede teških i neuklonivih pitanja koja se tiču zdravstva i zdravlja.
Više od dvije trećine čovječanstva nema dovoljno osnovnih zdravstvenih usluga, dok su sredstva za to namjenjena prečesto nedovoljna.
Cilj Svjetske zdravstvene organizacije – “Zdravlje za sve do godine 2000.” – koji može izgledati nedosežnim, neka ipak bude poticaj na takmičenje djelotvorne uzajamnosti. Neka izvanredni znanstveni i tehnički napredak i razvitak sredstava javnog priopćivanja pridonose učvršćivanju te nade.

9. Predragi bolesnici, neka vas vjera ojača da se uzmognete suočiti sa zlom u svim njegovim oblicima, a da ne gubite hrabrosti i da ne upadate u pesimizam.
Poslužite se mogućnošću koju Krist pruža da svoje stanje pretvorite u izraz milosti i ljubavi. Onda će i vaša bol postati spasotvorna i pridonosit će dopunjavanju Kristovih muka za Tijelo njegovo koje je Crkva (usp. Kol 1, 24).
Svima vama, zdravstvenim radnicima i svima koji se posvećuju u služenju patnicima, želim milost i mir, spasenje i zdravlje, životnu snagu, ustrajno zauzimanje i neuništivu nadu. Neka vas zajedno s majčinskom skrbi svete Djevice – “Zdravlja bolesnih” – uvijek prati i krijepi i moj srdačni blagoslov.

Iz Vatikana, 8. prosinca 1993.
Ivan Pavao II.