Časnoj braći u Episkopatu i predragim vjernicima čitavog svijeta!

Slavljenje Svjetskog dana molitve za zvanja ove se godine podudara s jednim važnim crkvenim događajem: otvaranjem “Prvog kongresa latinsko-američkog kontinenta o pastoralnoj brizi u korist zvanja posebnog posvećenja na Kontinentu nade”.

Ova skupština namjerava izvršiti temeljiti rad na utvrđivanju, animaciji i unapređivanju zvanja. Veoma cijenim ovu pastoralnu inicijativu, upućenu na duhovnu dobrobit ne samo Latinske Amerike, već i čitavog svijeta i pozivam sve da je podrže jednodušnom i pouzdanom molitvom.

Povrh toga taj se Svjetski dan uključuje u Međunarodnu godinu obitelji. Zato je nužno privući pažnju na usku povezanost između obitelji, odgoja i zvanja, a napose između obitelji i svećeničkog i redovničkog zvanja. Obraćajući se kršćanskim obiteljima, želim ih podržati u njihovoj misiji odgajanja mladih naraštaja, koji su nada i budućnost društva i Crkve.

1. “Otajstvo je to veliko” (Ef 5,32)

Usprkos najdubljim povijesnim promjenama, obitelj ostaje najpotpunija i najbogatija škola ljudskog roda, u kojoj se doživljava najznačajnije iskustvo neplaćene ljubavi, vjernosti i zaštite života. Njezina je posebna zadaća da kroz odgoj djece, čuva i prenosi kreposti i vrednote i tako djeluje na izgrađivanju i promicanju dobrobiti pojedinca i društva. S posebnim razlogom ova odgovornost obavezuje kršćansku obitelj, jer su njezini članovi, obilježeni i posvećeni snagom krštenja, pozvani na osobito apostolsko zvanje preko sakramenta Ženidbe (usp. Familiaris Consortio 52, 54).

Obitelj, koja je svjesna ovog svoga posebnog zvanja i koja sudjeluje u tome, postaje zajednica posvećenja u kojoj se uči živjeti blagost, pravednost milosrđe, mir i čistoća srca (usp. Ef 4,1-4; Familiaris Consortio 21); drugim riječima postaje ono što Ivan Krizostom naziva “domaćom crkvom”, tj. mjesto u kojem Isus Krist živi i djeluje za spas ljudi i rast Božjeg kraljevstva. Njezini su članovi, pozvani na vjeru i vječni život, “sudionici božanske naravi” (2Pt 1, 4), hrane se na gozbi Božje riječi i sakramenata te se izražavaju na onaj evanđeoski način mišljenja i djelovanja, koji im otvara put u život svetosti na zemlji i vječne sreće na nebesima (usp. Ef 1,4-5).

Kršćanski roditelji, već od najranijeg djetinjstva svoje djece, pokazujući im ljubaznu brigu, primjerom i rječju prenose na njih iskren i doživljen odnos prema Bogu a on se sastoji od čina ljubavi, vjernosti, molitve i poslušnosti (usp. Lumen Gentium 35; Apostolicam Actuositatem 11). Oni podupiru svetost djece i čine njihova srca poslušnima glasu Dobrog Pastira, koji poziva sve ljude da ga slijede i da traže najprije kraljevstvo Božje.

U svjetlu ovog horizonta Božje milosti i ljudske odgovornosti, obitelj možemo smatrati “rasadnikom” ili “prvim sjemeništem” u kojem sjeme koje Bog obilato sije, može isklijati i narasti do potpunog dozrijevanja (usp. Optatam Totius 2).

2. “Ne suobličujte se ovom svijetu” (Rim 12, 2)

Vrlo je važna i osjetljiva zadaća kršćanskih roditelja, jer su oni pozvani na pripremanje njegovanje i obranu svetih zvanja, koje Bog pobuđuje u njihovoj obitelji. Moraju dakle obogatiti sebe i svoje obitelji duhovnim i moralnim vrednotama, kao što su osvjedočena i istinska pobožnost, apostolsko i crkveno uvjerenje i ispravno poimanje zvanja.

Za svaku obitelj, u stvari, odlučan korak koji treba učiniti jest taj da primi Gospodina Isusa kao središte i uzor života i da, po Njemu i s Njime, bude svjesna svoje priviligirane uloge za autentični porast zvanja.

Obitelj će to moći ostvariti ako bude ustrajna u zalaganju i ako bude računala na milost Božju; Sv. Pavao naime tvrdi da “Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati” (Fil 2, 13) i da “Onaj koji u vama otpoče dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa” (Fil 1, 6).

Ali što se događa kad se obitelj prepušta konzumizmu, hedonizmu i sekularizmu, koji pomućuju i sprečavaju ostvarenje Božjega plana?

Kako je bolno saznati za brojne slučajeve obitelji koje su pregažene sličnim zbivanjima i njihovim razornim djelovanjem! Ovo je bez sumnje jedna od najosjetljivijih briga kršćanske zajednice. Posljedice ovog rasprostranjenog nereda na području ideja i morala osjećaju prvenstveno same obitelji, ali trpi od njih i sama Crkva i čitava zajednica.

Kako mogu djeca, koja su moralna siročad, bez odgajatelja i uzora, rasti u poštovanju ljudskih i kršćanskih vrednota? Kako se u toj klimi mogu razvijati klice zvanja, koje Duh Sveti polaže u srce mladih naraštaja?

Snaga i stabilnost kršćanskog obiteljskog tkiva predstavljaju prvotni uvjet za rast i dozrijevanje svetih zvanja i najprikladniji su odgovor krizi zvanja: “Svaka mjesna Crkva, posebno svaka župska zajednica – napisao sam u pobudnici Familiaris Consortio – mora postati svjesnija milosti i odgovornosti što je prima od Gospodina s obzirom na promicanje pastorala obitelji. Svaki plan organskog pastorala, nalazio se na bilo kojoj razini, nikad ne može zaobići pastoral obitelji” (br. 70).

3. “Molite dakle Gospodara žetve, da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9, 38)

Pastoral zvanja nalazi svoje pravo i prirodno područje u obitelji. Roditelji, naime, moraju prihvatiti kao milost dar koji im Bog udjeljuje kad poziva njihovu djecu u svećeničko ili redovničko zvanje. Ta milost mora se isprositi molitvom i treba je prihvatiti i svjesno kroz odgoj podržavati, da bi djeca razumjela sve bogatstvo i radost posvećenja Bogu. Roditelji koji sa zahvalnošću i radošću prihvaćaju poziv njihovog sina ili kćeri na posebno posvećenje za Kraljevstvo nebesko, primaju osobiti znak duhovne plodnosti njihove bračne veze, videći da je ona obogaćena iskustvom ljubavi koja je proživljena u celibatu i u djevičanstvu.

Ovi roditelji s čuđenjem otkrivaju da se dar njihove ljubavi nekako umnožio, zahvaljujući svetom zvanju njihove djece, iznad ograničenih ljudskih dimenzija. Da bi obitelji odgojile i postale svjesne ovog važnog aspekta svoje misije, potrebno je pastoralno djelovanje koje će pomoći ženidbenim drugovima i roditeljima da budu “svjedoci i suradnici plodnosti Majke Crkve, za znak i udio ljubavi, kojom je Krist ljubio svoju zaručnicu i za koju se predao” (LG 41).
Obitelj je prirodni “rasadnik” zvanja. Obiteljski pastoral mora stoga u svom djelovanju posvetiti sasvim posebnu pažnju aspektu traženja zvanja.

4. “Tko je predstojnik, neka bude revan” (Rim 12,8)

Napredovanje zajedno s Kristom prema Ocu najprikladniji je program pastorala zvanja. Ako se svećenici, redovnici i redovnice, posvećene osobe, misionari i angažirani laici budu zauzimali za obitelj i budu pojačali načine dijaloga i zajedničkog evanđeoskog istraživanja, obitelj će se obogatiti onim vrednotama koje će joj pomoći da bude prvo “sjemenište” za zvanja posebnog posvećenja.

Neka dijecezanskim i redovničkim prezbiterima bude na srcu problematika obiteljskog života, da navještanjem Božje Riječi znadu kršćanskim supružnicima rasvijetliti njihovu posebnu odgovornost, tako da oni, dobro odgojeni u vjeri, mogu upućivati djecu, koja su pozvana da se sasvim posvete Bogu.

Neka sve posvećene osobe, koje su posebno bliske i ugodne obiteljima zbog njihove apostolske službe u školama, bolnicama, ustanovama za javnu pomoć, župama, pruže radosno svjedočenje svog potpunog darivanja Kristu i neka, živeći po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, budu za kršćanske supružnike znak i poziv prema vječnim vrednotama.

Neka se župska zajednica osjeća odgovornom za ovo poslanje obitelji i neka je trajno podržavaju djelotvornim planovima, ne brinući se previše za neposredne učinke.

Katehezu obitelji povjeravam angažiranim kršćanima, ketehistima, mladim parovima. Po njihovoj velikodušnoj i vjernoj službi djeca će osjetiti prvo redovničko i crkveno iskustvo.

Svoju posebnu misao upućujem časnoj braći u episkopatu, koja su prvenstveno odgovorna za promicanje zvanja i preporučam im da se osobito zauzmu kako bi briga za zvanja bila organski povezana s pastoralom obitelji.

Pomolimo se

O sveta Nazaretska obitelji, zajednico ljubavi Isusa, Marije i Josipa, uzore i savršenstvo svake kršćanske obitelji, tebi preporučamo naše obitelji.
– Otvori srce svakog našeg domaćeg ognjišta prihvaćanju Božje Riječi, kršćanskom svjedočenju, da postane izvor novih svetih zvanja.
– Pripravi duh roditelja da s brižljivom ljubavlju, mudrom brigom i ljubaznom pobožnošću budu djeci sigurni vođe prema duhovnim i vječnim dobrima.
– Pobudi u dušama mladih ispravnu savjest i slobodnu volju, kako bi napredovali u “mudrosti, dobi i milosti” i velikodušno prihvatili dar božanskog zvanja.
– Sveta Nazaretska obitelji, učini da se mi svi, razmatrajući i nasljeđujući tvoju ustrajnu molitvu, velikodušnu poslušnost, dostojanstveno siromaštvo i djevičansku čistoću koja je proživljavana u tebi, pripremimo vršiti Božju volju i pažljivom obzirnošću pratimo one, koji su među nama pozvani da izbližega slijede Gospodina Isusa, koji “je predao samog sebe” za nas (usp. Gal 2, 20).

Amen.

U Vatikanu, 26. prosinca, na Blagdan Svete Obitelji, 1993. godine, šesnaeste našeg Pontifikata.

Papa Ivan Pavao II.