Poruka Svetog Oca za 35. svjetski dan molitve za zvanja

3. SVIBNJA 1998 – IV. VAZMENA NEDJELJA

Časna braćo u biskupstvu,
predraga braćo i sestre u cijelome svijetu!

Hod priprave na Veliki jubilej dvijetisućite stavlja ove godine Svjetski dan molitve za zvanja pod “svijetli oblak” Duha Svetoga koji trajno djeluje u Crkvi obogaćujući je onim službama i karizmama koje su joj potrebne da izvrši svoje poslanje.

1. “Duh odvede Isusa u pustinju…” (Mt 4,1).
Cijeli se Isusov život ostvaruje pod utjecajem Duha Svetoga; upravo je On na početku osjenio Djevicu Mariju u neizrecivom otajstvu Utjelovljenja; na rijeci Jordanu On je koji daje svjedočanstvo ljubljenom Sinu Očevu i vodi ga u pustinju. U nazaretskoj sinagogi Isus sam potvrđuje: “Duh Sveti na meni je” (Lk 4,18). Toga istog Duha On obećava učenicima kao trajno jamstvo svoje nazočnosti među njima. Na križu ga nanovo vraća Ocu (usp. Iv 19,30), potvrđujući tako u uskrsno jutro Novi savez. Na dan Duhova, konačno, izlijeva ga na prvu zajednicu da je utvrdi u vjeri i pošalje je na putove svijeta.
Otada Crkva, mistično Tijelo Kristovo, kroči putovima vremena poduprta vjetrom istoga Duha, osvjetljujući povijest žarkim ognjem riječi Božje, čisteći srce i život ljudi rijekama vode žive koje teku iz njegove utrobe (usp. Iv 7,37-39).
Tako se ostvaruje njegov poziv biti “narod sabran po jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga” (sv. Ciprijan, De Dominica Oratione, 23: CCI III/A, 105), i “čuvarica otajstva Svetoga Duha koji po poslanju posvećuje one koje Otac zove po svom Sinu Isusu Kristu” (Pastores dabo vobis, 35).

2. “Vi ste pismo Kristovo…napisano Duhom Boga živoga…na pločama od mesa, u srcima” (2 Kor 3,3).
U Crkvi svaki kršćanin započinje krštenjem živjeti pod “zakonom Duha koji daje život u Kristu Isusu” (Rim 8,2) i, pod vodstvom Duha, ulazi u dijalog s Bogom i braćom te upoznaje čudnovatu veličinu svoga poziva.
Proslava tog Dana zgodna je prilika navijestiti da Duh Sveti Božji piše u srce i u život svakoga krštenika naum ljubavi i milosti, koji jedini može dati puni smisao životu, otvarajući put slobodi djece Božje i osposobljavajući za prikazivanje osobnog i nezamjenjivog doprinosa napretku čovječanstva na putu pravednosti i istine. Duh ne samo pomaže staviti se u iskrenosti pred velike upitnike vlastitoga srca – odakle dolazim, kamo idem, tko sam, koji je cilj moga života, kako upotrijebiti svoje vrijeme -, nego otvara put hrabrim odgovorima. Otkriće da svaki muškarac i svaka žena ima svoje mjesto u srcu Božjem i u povijesti čovječanstva polazište je za novu kulturu zvanja.

3. “Duh i Zaručnica govore: #!Dođi!#!” (Otk 22,17).
Te riječi iz Otkrivenja navode nas razmišljati o plodnom odnosu između Duha Svetoga i Crkve iz kojega proizlaze različita zvanja, i sjećati se onih “Duhova” iz kojih je svaka kršćanska zajednica rođena u jedinstvu, oblikovana od ognja Duha u mnogostrukosti darova te poslana donijeti Radosnu vijest svakome srcu koje je očekuje.
Ako je doista istina da poziv ima uvijek svoj izvor u Bogu, također je istina da se dijalog zvanja ostvaruje u Crkvi i pomoću Crkve. Snaga Duha koja potiče Petra da ide u kuću satnika Kornelija donijeti spasenje (Dj 10,19) i koji kaže: “Odlučite mi Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao” (Dj 13,2), nije se iscrpla. Evanđelje se i dalje širi “ne samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetomu” (1 Sol 1,5).
Duh Sveti i Crkva, njegova mistična Zaručnica, ponavljaju također muškarcima i ženama našega doba svoj “Dođi!”
Dođi susresti utjelovljenu Riječ koja te želi učiniti sudionikom svoga života!
Dođi prihvatiti Božji poziv pobjeđujući kolebanja i zavlačenja! Dođi i otkrij povijest ljubavi koju je Bog protkao s čovječanstvom: On je želi ostvariti također s tobom.
Dođi i okusi radost oproštenja prihvaćenog i darovanog. Zid odijeljenosti koji je postojao između Boga i čovjeka i među samim ljudskim bićima srušen je. Krivnje su oproštene, gozba života pripravljena je za sve.
Blaženi oni koji, privučeni snagom Riječi i oblikovani sakramentima, izgovore svoj “Evo me!”. Oni se upućuju na put potpunog i korjenitog pripadanja Bogu, osnaženi nadom koja ne vara, “jer ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan” (Rim 5,5).

4. “Različiti su dari, a isti je Duh” (1 Kor 1,2,4).
U novom životu koji izvire iz krštenja i razvija se po Riječi i sakramentima, nalaze hranu karizme, službe i različiti oblici posvećenoga života. Rađati u Duhu Svetom nova zvanja moguće je kad kršćanska zajednica živi u punoj vjernosti svome Gospodinu. To pretpostavlja snažno ozračje vjere i molitve, velikodušno svjedočenje zajedništva i poštovanja prema mnogostrukim darovima Duha, misionarski žar koji, pobijedivši lake i varljive sebičnosti, podupire potpuno sebedarje za Kraljevstvo Božje.
Svaka partikularna Crkva je pozvana na obvezu podupiranja razvoja darova i karizmi koje Gospodin budi u srcu vjernikâ. Naša pozornost, toga Dana, osobito je stoga usmjerena na pozive na svećeništvo i zavjetovani život, zbog temeljne zadaće koje oni preuzimaju u životu Crkve i u ispunjavanju njezina poslanja.
Isus, prikazavši samoga sebe Ocu na križu, učinio je od svih svojih učenika “kraljevstvo svećenika, narod svet” (Izl 19,6) i ustanovio ih kao “duhovni Dom”, “sveto svećenstvo, da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu” (1 Pt 2,5). U službu ovoga sveopćeg svećeništva Novoga saveza on je pozvao Dvanaestoricu da “budu s njim, pa da ih šalje propovijedati te imaju vlast izgoniti đavle” (Mk 3,14-15). Danas Krist nastavlja svoje spasiteljsko djelovanje po biskupima i svećenicima koji su “u Crkvi i za Crkvu kao neko sakramentalno posadašnjenje Isusa Krista Glave i Pastira, vjerodostojno propovijedaju njegovu riječ, ponavljaju njegove geste oproštenja i ponude spasenja” (Pastores dabo vobis, 15).
Kako onda “sa zahvalnošću prema Duhu ne spomenuti obilje povijesnih oblika posvećenoga života koje je on pobudio i još su uvijek prisutni u crkvenom tkivu? Oni se prikazuju kao biljka s mnogo grana koja pušta svoje korijenje u Evanđelje i daje obilne plodove u svim razdobljima Crkve” (apostolska pobudnica Vita censecrata, 5). Posvećeni se život stavlja u srce same Crkve kao presudno počelo za njezino poslanje, budući da izražava duboku narav kršćanskoga poziva i težnju cijele Crkve-Zaručnice prema jedinstvu s jedinim Zaručnikom.
Potrebna u svako doba, ta su zvanja još potrebnija danas u svijetu označenom velikim protivštinama i blizu iskušenju potisnuti Boga iz temeljnih životnih izbora. Na um padaju evanđeoske riječi: “Žetve je mnogo, a radnikâ malo!” (Mt 9,37-38; usp. Lk 10,2). Crkva svaki dan prima tu Gospodinovu zapovijed i uzdiže s pouzdanom nadom svoje zazive “Gospodaru žetve”, priznajući da samo On može pozvati i poslati svoje radnike.
Želja mi je da godišnja proslava Svjetskoga dana molitve za zvanja pobudi u srcu vjernikâ snažnije zazivanje za postizanje novih poziva na svećeništvo i zavjetovani život te probudi odgovornost svih, osobito roditelja i odgojitelja u vjeri, u službi zvanjima.

5. Dajte obrazloženje nade koja je u vama (usp. 1 Pt 3,15).
Ponajprije pozivam vas, predragi biskupi, i s vama svećenike, đakone i članove ustanova posvećenoga života, da dajete neumorno svjedočanstvo duhovne i ljudske punine koja potiče svakoga od vas da bude “svima sve”, da Kristova ljubav dođe do što većeg broja osoba.
Učvrstite prikladne odnose sa svim društvenim sastojnicama; vrednujte ministerijalna i karizmatska zvanja koja Duh budi u vašim zajednicama, potičući njihovo upotpunjavanje i suradnju; dajte svoj doprinos da svatko raste do punine kršćanske zrelosti. Neka, gledajući vas, radosne službenike Evanđelja, dječaci i djevojčice dožive privlačnost života potpuno posvećenog Kristu u svećeničkom redu ili u korjenitom izboru posvećenoga života.
Vi, kršćanski supružnici, budite spremni dati razlog duboke stvarnosti svom bračnom pozivu: sklad u kući, duh vjere i molitve, vršenje kršćanskih kreposti, otvorenost drugima, nadasve siromasima, sudjelovanje u crkvenom životu, vedra snaga u sučeljavanju sa svakodnevnim poteškoćama čine povoljno tlo za dozrijevanje zvanja djece. Shvaćena kao “domaća Crkva” obitelj, poduprta sakramentalnom bračnom milošću, trajna je škola civilizacije ljubavi, gdje je moguće shvatiti da samo iz slobodnog i iskrenog sebedarja proizlazi punina života.
I vi, učitelji, katehisti, pastoralni animatori i svi drugi koji vršite odgojne zadaće, osjetite se suradnicima Duha u svojoj važnoj i napornoj službi. Pomozite mladima osloboditi srca i pameti od svega što im sputava hod; potičite ih da daju ono najbolje od sebe u trajnom nastojanju ljudskoga i kršćanskoga rasta; oblikujte im svjetlom i snagom evanđeoske riječi najdublje osjećaje, tako da mogu, budu li pozvani, ostvariti svoj poziv za dobro Crkve i svijeta.
Ove godine, hod priprave na Jubilej godine 2000, stavljajući u središte Duha Svetoga, poziva nas upraviti osobitu pozornost na sakrament potvrde. Zbog toga želim uputiti posebnu riječ onima koji će u to doba primiti taj sakrament. Predragi, biskup, obraćajući vam se u obredu potvrde, kaže: “Duh Sveti koga ćete primiti jest duhovni biljeg kojim ćete se savršenije suobličiti Kristu i potpunije postati članovi njegove Crkve.” Za vas, dakle, započinje povlašteno vrijeme, kada ste pozvani upitati sebe i upitati kršćansku zajednicu, čiji ste postali živi članovi, o punom smilu koji trebate dati svom životu. Vrijeme je to raspoznavanja i zvaničnog izbora. Poslušajte Isusov poziv: “Dođite i vidjet ćete.” Dajte u crkvenoj zajednici svoje svjedočanstvo Kristu, prema posve osobnom i neponovljivom naumu koji Bog ima s vama. Dopustite da vas Duh Sveti, razliven u vašim srcima, vodi istini i učini vas svjedocima prave slobode i ljubavi. Ne dajte se podjarmiti lakim i varavim pričama o prolaznom ljudskom uspjehu i bogatstvu. Naprotiv, ne bojte se prolaziti zahtjevnim i hrabrim putovima ljubavi i velikodušne zauzetosti. Naučite se pred svima “obrazložiti nadu koja je u vama” (1 Pt 3,15).

6. “I Duh potpomaže našu nemoć” (Rim 8,26).
Svjetski dan zvanja označen je nadasve molitvom za svećenička zvanja i zvanja za posvećeni život, vrhunski izraz uobičajenog molitvenog ozračja, od kojega se kršćanska zajednica ne smije osloboditi. Želimo se i ove godine s pouzdanjem obratiti Duhu Svetome da isprosi Crkvi danas i sutra dar brojnih i svetih zvanja:

Duše vječne ljubavi,
koji proizlaziš od Oca i Sina,
zahvaljujemo Ti za sva zvanja
apostolâ i svetih koji su oplodili Crkvu.
Nastavi, molimo Te, to svoje djelo.
Sjeti se kako si, na Duhove,
sišao na apostole sjedinjene u molitvi
s Marijom, Isusovom majkom,
i pogledaj na svoju Crkvu kojoj su danas
osobito potrebni sveti svećenici,
vjerni i istinski svjedoci tvoje milosti;
kojoj su potrebni redovnici i redovnice,
da pokažu radost onoga koji živi samo za Oca,
koji vrši svoje poslanje i Kristovo prikazanje,
koji djelatnom ljubavlju gradi novi svijet.
Duše Sveti, trajni Izvore radosti i mira,
Ti si koji otvaraš srce i pamet božanskom pozivu;
Ti si koji činiš djelotvornim
svaki poticaj na dobro, istinu, djelatnu ljubav.
Tvoji “neizrecivi jecaji”
uzdižu se Ocu iz srca Crkve,
koja trpi i bori se za Evanđelje.
Otvori srca i pameti mladićima i djevojkama,
da novi procvat svetih zvanja
pokaže vjernost tvoje ljbavi,
i svima koji mogu upoznati Krista,
pravo svjetlo koje je došlo na svijet
da ponudi svakom ljudskom biću
sigurnu nadu vječnoga života. Amen.

S ljubavlju šaljem svima posebni apostolski blagoslov.
Iz Castel Gandolfa, 24. rujna 1997.