Predraga braćo i sestre!

1. Proslava slijedećega Svjetskog dana bolesnih, 11. veljače 1998, održat će se u loretskom svetištvu. Izabrano mjesto, sjećajući se trenutka u kojem je Riječ tijelom postala u krilu Djevice Marije po Duhu Svetom, poziva uprijeti pogled na otajstvo Utjelovljenja.
U svojim ponavljanim hodočašćima u to “prvo svetište od međunarodne važnosti posvećeno Djevici i, kroz različita stoljeća, pravo marijansko srce kršćanstva” (Pismo mons. Pasqualu Macchiju, papinskom delegatu za loretsko svetište, 15. kolovoza 1993), uvijek sam osjetio posebnu blizinu bolesnika koji ovamo dolaze brojni i puni pouzdanja. “Gdje bi oni, uostalom, mogli biti bolje prihvaćeni ako ne u kući One koju nas upravo #!lauretanske litanije#! navode zazivati kao #!Zdravlje bolesnih#! i #!Utjeho žalosnih#!?” (ondje).
Izbor Loreta, stoga, dobro se usklađuje s dugom tradicijom ljubazne pozornosti Crkve prema svima koji trpe u tijelu i u duši. Ona neće propustiti oživjeti molitvu koju vjernici, pouzdavajući se u Marijin zagovor, uzdižu Gospodinu za bolesne. Važan susret pruža, također, crkvenoj zajednici mogućnost zaustaviti se u pobožnoj sabranosti pred Svetom kućicom, spomenom tako temeljnog otajstva kao što je Utjelovljenje Riječi, da se primi svjetlo i snaga Duha koji preobražava čovjekovo srce u stan nade.

2. “I Riječ tijelom postade” (Iv 1,14). U loretskom svetišu, više nego drugdje, moguće je primijetiti duboki smisao tih riječi evanđelista Ivana. Među zidovima Svete kućice s osobitom snagom Isusa Krista, “Boga među nama”, govori nam Očeva ljubav (usp. Iv 3,16) koja je u otkupiteljskom Utjelovjenju našla svoje najuzvišenije očitovanje. Bog je u traženju čovjeka sam postao čovjekom, prebacivši most između božanske onostranosti i čovjekova življenja. “On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe #!oplijeni#!… postavši poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,6-8). Krist nije došao dokinuti naše patnje, nego s nama ih podijeliti i, preuzimajući ih, dati im spasiteljsku vrijednost: postavši sudionikom ljudskoga življenja, s njegovim ograničenostima i bolima, on ga je otkupio. Spasenje koje je on izvršio, preobličeno već u ozdravljenjima bolesnih, otvara obzore nade svima koji se nalaze u teškom stanju patnje.

3. “Po Duhu Svetom”. Otajstvo Utjelovjenja djelo je Duha, koji je u Trojstvu “Osoba-ljubav, nestvoreni dar i vječni izvor svakoga dara što proizlazi od Boga u redu stvaranja te izravno počelo i, u određenom smislu, subjekt Božjega samodarivanja u redu milosti” (enciklika Gospodina i Životvorca, 50). Njemu je posvećena 1998. godina, druga godina neposredne priprave na Jubilej dvijetisućite.
Razliven u srcima našim, Duh Sveti daje nam primijetiti na neizreciv način “bliskoga Boga” otkrivajući nam po Kristu: “A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: #!Abba! Oče!#!” (Gal 4,6). On je pravi čuvar nade svih ljudskih stvorova i, osobito, onih koji “imaju prvine Duha” i “iščekuju otkupljenje svoga tijela” (usp. Rim 8,23). U čovjekovu srcu Duh Sveti postaje – kako proglašava misna Posljednica na Duhove – pravi “Otac ubogih, djelitej darova, svjetlost srdaca”; postaje “dragi Gost duše” koji donosi “odmor” u umoru, “lahor” u dnevnoj vrućini, “utjehu” u nemirima, borbama i opasnostima svakoga doba. To je Duh koji daje ljudskom srcu snagu sučeliti se s teškoćama i nadvladati ih.

4. “U krilu Marije Djevice”. Promatrajući zidove Svete kućice, kao da još odzvanjaju riječi s kojima je Majka Gospodinova dala svoj pristanak i svoje sudjelovanje spasiteljskom naumu Božjem: evo, velikodušno prepuštanje; fiat, povjerljivo podvrgavanje. Postavši potpuno predana Bogu, Marija je od svog života načinila trajnu suradnju u spasiteljskom djelu koje je dovršio njezin Sin Isus.
U ovoj drugoj godini priprave na Jubilej, Marija treba biti promatrana i nasljedovana “prije svega kao žena poslušna glasu Duha, žena nade, koja je poput Abrahama znala prihvatiti volju Božju #!nadajući se protiv svake nade#!(Rim 4,18)” (apostolsko pismo “Nadolaskom trećeg tisućljeća, 48). Proglasivši se službenicom Gospodnjom, Marija se zna također staviti u službu svoje ljubavi prema ljudima. Svojim primjerom Ona pomaže shvatiti da bezuvjetno prihvaćanje Božjega vrhovništva stavlja čovjeka u stav potpune raspoloživosti. Tako Djevica postaje slika budne pozornosti i sućuti prema onome koji trpi. Značajno: nakon što je velikodušno prihvatila Anđelovu poruku, Ona hiti služiti Elizabeti. Poslije će, u nezgodi mladenaca u Kani Galilejskoj, prihvatiti poziv da im pritekne u pomoć, postajući tako rječiti odraz brižne Božje ljubavi. Djevičino služenje naći će najviše očitovanje u sudjelovanju u muci i smrti Sina kada će, podno križa, primiti poslanje Majke Crkve.
Gledajući nju, Zdravlje bolesnih, mnogi su kršćani u tijeku stoljeća naučili zaodjeti svoju pomoć bolesnicima majčinskom nježnošću.

5. Promatranje otajstva Utjelovljenja, izazvano tolikom neposrednošću loretske kućice, oživljuje vjeru u spasiteljsko djelo Boga koji je u Kristu oslobodio čovjeka od grijeha i od smrti te otvorio njegovo srce nadi novih nebesa i zemlje nove (usp. 2 Pt 3,13). U svijetu razdiranom patnjom, suprotivštinama, sebičnostima i nasiljem, vjernik živi u svijesti da “sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada” (Rim 8,22) te prihvaća obvezu biti, riječju i životom, svjedokom Krista uskrsloga.
Zbog toga sam, u apostolskom pismu Nadolaskom trećeg tisućljeća, pozvao vjernike vrednovati “znakove nade prisutne u ovo posljednje doba stoljeća, nasuprot sjenama koje ih često prekrivaju pred našim očima”, i sačuvati posebnu pozornost “napretku ostvarenom na polju znanosti, tehnike i nadasve medicine u službi ljudskog života” (br. 46). Ipak, uspjesi postignuti u iskorjenjivanju bolesti i ublažavanju patnja ne smiju učiniti da se zaborave tolike prilike u kojima su nepriznati i pogaženi središnji položaj i dostojanstvo ljudske osobe, kako se događa kad se zdravstvo promatra u granicama dobitka a ne solidarnog služenja, kad je obitelj ostavljena sama pred problemima zdravlja ili kad su najslabiji društveni slojevi prisiljeni podnositi posljedice nepravednih nepažnja i diskriminacija.
Prigodom ovoga Svjetskog dana bolesnika želim upozoriti crkvenu zajednicu da obnovi obvezu upravljenu preobraziti ljudsko društvo u “kuću nade”, u suradnji sa svim vjernicima i ljudima dobre volje.

6. Ta obveza zahtijeva da crkvena zajednica živi zajedništvo: samo tamo gdje muškarci i žene, po slušanju Riječi, molitvi i slavljenju sakramenata, postaju “jedno srce i jedna duša”, razvijaju se bratska solidarnost i podjela dobara te se ostvaruje, kako napominje sveti Pavao Korinćanima: “Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi” (1 Kor 12,26).
Dok se pripravlja na Veliki jubilej 2000, Crkva je pozvana pojačati napore da provodi konkretne prijedloge zajedništva na koje navode Apostolove riječi. Biskupije, župe i sve crkvene zajednice neka se zauzmu prikazati teme zdravlja i bolesti u svjetlu Evanđelja; neka ohrabruju promicanje i obranu života i dostojanstva ljudske osobe; neka daju konkretno i vidljivo povlašteno opredjeljenje (preferencijalnu opciju) za siromahe i odbačene; među ovima neka okruže ljubaznom pozornošću žrtve novih društvenih bolesti, kroničnih bolesnika, umirućih i svih koji su zbog političkih i društvenih nereda prisiljeni napustiti svoju zemlju i živjeti u nesigurnim ili čak neljudskim uvjetima.
Zajednice koje znaju živjeti pravu evanđeosku dijakoniju (služenje), videći u siromahu i bolesniku “svoga Gospodina i Gospodara”, hrabro naviještaju uskrsnuće i pridonose djelatnoj obnovi nade u “konačni dolazak Kraljevstva Božjega”.

7. Dragi bolesnici, u crkvenoj zajednici vam je pridržano posebno mjesto. Stanje patnje u kojem živite i želja zadobiti zdravlje čine vas osobito osjetljivima na vrijednost nade. Povjeravam Marijinu zagovoru vašu težnju za dobro duše i tijela i opominjem vas da je rasvjetljujete i podižete bogoslovnom krepošću nade, darom Kristovim.
Ona će vam pomoći dati novo značenje patnji pretvarajući je u put spasenja, u prigodi evangelizacije i otkupljenja. Doista, “patnja može imati i pozitivno značenje za čovjeka i za samu zajednicu, da je kao takva pozvana postati oblik sudjelovanja u spasonosnom trpljenju Kristovu i u radosti Uskrsloga, pa je prema tome snaga posvećenja i izgradnje Crkve” (Christifideles laici, 54; usp. Salvifici doloris, 23). Oblikovano na Kristovu iskustvu i osposobljeno po Duhu Svetom, vaše iskustvo patnje proglasit će pobjedonosnu snagu Uskrsnuća.

8. Promatranje Svete kuće naravno nas vodi do zaustavljanja na nazaretskoj Obitelji, gdje kušnje nisu nedostajale: u liturgijskom himnu ona se naziva “ona koja je kušala bijedu” (Rimski časoslov, Služba čitanja na svetkovinu Svete Obitelji). Ipak, taj “sveti i plemeniti dom” (ondje) bijaše također obradovan najčišćom radošću.
Želja mi je da iz tog ognjišta dopre do svake ljudske obitelji, ranjene patnjom, dar vedrine i povjerenja. Dok pozivam crkvenu i građansku zajednicu ponijeti teret teških prilika u kojima se nalaze mnoge obitelji pod teretom natovarenim bolešću rođaka, podsjećam da je Božja zapovijed pohoditi bolesne upućena nadasve bolesnikovim domaćima. Izvršena u duhu ljubaznog sebedarja i poduprta vjerom, molitvom i sakramentima, pomoć bolesnikovih rođaka može se preobraziti u nenadoknadivo terapeutsko sredstvo za bolesnika i postati za sve prigoda otkrivanja dragocjenih ljudskih i duhovni vrijednosti.

9. Obraćam, u tom smislu, posebnu misao zdravstvenim i pastoralnim djelatnicima, profesiolnalnim i dragovoljnim, koji trajno žive s potrebama bolesnika. Želim ih upozoriti da imaju uvijek visoko mišljenje o povjerenoj im zadaći, i da ne dopuste da ih ikada svladaju poteškoće i nerazumijevanja. Zauzeti se u zdravstvenom svijetu ne znači samo nadvladati zlo, nego nadasve promicati kakvoću ljudskoga života. Kršćanin, potom, svjestan da je “slava Božja živući čovjek”, časti Boga u ljudskom tijelu kako u uzvišenom obliku snage, životnosti i ljepote tako i u onima u kojima je krhkost i raspadanje. On uvijek proglašava nadiskustvenu vrijednost ljudske osobe, čije dostojanstvo ostaje netaknuto unatoč iskustvu boli, bolesti i starenja. Zahvaljujući vjeri u Kristovu pobjedu nad smrću, on s pouzdanjem očekuje trenutak u kojem će Gspodin “preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome” (Fil 3,21).
Za razliku od svih koji “nemaju nade” (usp. 1 Sol 4,13), vjernik zna da stanje patnje predstavlja prigodu novoga života, milosti i uskrsnuća. Tu sigurnost on izražava po terapeutskoj zadaći, sposobnosti prihvaćanja i pratnje, sudjelovanja u životu Kristovu priopćenom u molitvi i sakramentima. Zar brinuti se za bolesnika i umirućeg ne znači pomoći izvanjem čovjeku koji se raspada, dok se iznutrašnji čovjek iz dana u dan obnavlja (usp. 2 Kor 4,16), upravo sudjelovati u tom procesu uskrišavanja koji je Gospodin unio u ljudsku povijest s vazmenim otajstvom i koji će naći potpuno dovršenje na kraju vremena? Nije li opravdana nada (usp. 1 Pt 3,15) koja nam je darovana? U svakoj osušenoj suzi već je navještaj posljednjih vremena, predokus konačne punine (usp. Otk 21,4 i Iz 25,8).
Svjesna toga, kršćanska zajednica koja se zalaže za pomaganje bolesnicima i promicanje kakvoće života, surađujući sa svim ljudima dobre volje, ostvaruje to svoje osjetljivo poslanje u službi čovjeku bilo u smjernoj i čvrstoj usporedbi sa silama koje izražavaju različita moralna gledanja, bilo s djelotvornim doprinosom glede okoliša, jednake podjele zdravstvenih potrepština, promicanjem veće solidarnosti među bogatim i siromašnim narodima (usp. Nadolaskom trećeg tisućljeća, 46).

10. Mariji, Utjehi žalosnih, povjeravam sve one koji trpe u tijelu ili duši, zajedno sa zdravstvenim djelatnicima i svima koji se velikodušno posvećuju pomoći bolesnicima.
Tebi, Djevice Loretska, pouzdano upravljamo svoj pogled.
Od tebe, živote, slasti, nado naša, molimo milost da znamo iščekivati zoru trećega tisućljeća s istim osjećajima koji su treptili u tvom srcu dok si iščekivala rođenje svoga Sina Isusa.
Neka nas tvoja zaštita oslobodi od pesimizma, učinivši da usred sjena našega doba vidimo svijetle tragove Gospodinove nazočnosti.
Tvojoj majčinskoj nježnosti povjeravamo suze, uzdahe i nade bolesnika. Neka na njihove rane siđe blagotvorni melem utjehe i nade. Sjedinjena s Kristovim, neka se njihova bol pretvori u sredstvo otkupljenja.
Neka nas tvoj primjer vodi načiniti od svoga života trajnu hvalu ljubavi Božjoj. Učini nas pozornima na potrebe drugih, brižne u donošenju pomoći onome koji trpi, sposobnima pratiti onoga koji je sam, graditeljima nade gdje se događaju čovjekove drame.
U svakoj radosnoj ili žalosnoj postaji našega hoda s majčinskom nam ljubavlju pokaži “svoga Sina Isusa, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo”.
Amen.

Iz Vatikana, 29. lipnja 1997, na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla

Ivan Pavao II.