Časna i draga subraćo svećenici,
Na blagdan Presvetog Srca Isusova upravljamo, pogledom ispunjenim ljubavlju, oči svoga uma i srca na Krista, jedinoga Spasitelja naših života i svijeta. Ponovno se obraćati Kristu znači ponovno se obraćati onom licu koje svaki čovjek, svjesno ili nesvjesno, traži kao jedini primjereni odgovor na vlastitu neutaživu žeđ za srećom.
To smo lice susreli i, toga dana, u tome trenutku, njegova je ljubav tako duboko ranila naše srce da jednostavno nismo mogli a da ga ne zamolimo da budemo uvijek u njegovoj prisutnosti: “zorom glas mi već čuješ, zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć (psalam 5.)”.
Sveta nas liturgija iznova i nadalje vodi u promatranju otajstva utjelovljenja Riječi, tog izvora i najdublje zbilje te zajednice koja je Crkva: Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev se objavljuje u Isusu Kristu: “Nitko ne bi mogao promatrati Njegovu slavu, a da nije prije toga ozdravljen poniženošću tijela. Zaslijepljen si prahom i prahom si ozdravljen: tijelo te zaslijepilo, tijelo će te ozdraviti” (SVETI AUGUSTIN, Komentar na Ivanovo Evanđelja, Homilija 2,16).
Samo ako budemo ponovno promatrali savršeno i zadivljujuće čovještvo Isusa Krista, koji je sada živ i djeluje, koji nam se objavio i koji se još uvijek priginje nad svakog od nas onom njemu tako svojstvenom ljubavlju potpune naklonosti, moći ćemo dopustiti da on prosvijetli i ispuni duboki zdenac potreba koje je naše čovještvo, sigurni u nadu koju smo susreli, s pouzdanjem u milosrđe koje nadilazi naša ograničenja, učeći nas opraštati ono što sami nismo kadri ni vidjeti: “Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih” (Psalam 41).
Želio bih, u prigodi uobičajenog Dana molitve za svećeničko posvećenje, koji se slavi na blagdan Presvetog Srca Isusova, podsjetiti na prioritet molitve pred djelovanjem, jer upravo o njoj ovisi učinkovitost djelovanja. O osobnom odnosu svakog pojedinca s Gospodinom Isusom, uvelike ovisi poslanje Crkve. Poslanje se, dakle, mora njegovati u molitvi: “Došao je trenutak da se ponovno potvrdi važnost molitve nasuprot aktivizmu i rastućem sekularizmu mnogih kršćana koji se posvećuju karitativnom radu” (BENEDIKT XVI., Deus caritas est, br. 37.). Neumorno crpimo iz njegova milosrđa, pustimo da on pogleda i vida bolne rane koje smo nanijeli svojim grijehom kako bi se divili pred, uvijek novim, čudom našega otkupljenog čovještva.
Draga subraćo, duboko smo iskusili Božje milosrđe u nama i, samo na taj način, postali Njegova oruđa kojima on, uvijek iznova, grli ranjeni ljudski rod. “Krist nas ne spašava od našega čovještva, već po njemu; ne spašava nas od svijeta već je došao u svijet da se svijet spasi po njemu (usp. Iv 3,17)” (Benedikt XVI., poruka Urbi et orbi 25. prosinca 2006.). Mi smo, na kraju, prezbiteri kojima je iskazan najviši čin Božjega milosrđa i istodobno njegove osobite naklonosti – sakrament Reda.
Na drugome mjestu, u neutaživoj žeđi i dubokoj čežnji za Njim, najautentičniji vidik našega svećeništva je prošnja, jednostavna i ustrajna molitva, koja se uči u tihoj molitvi; ona je oduvijek karakterizirala život svetaca i nju se ustrajno zahtijeva. Ta se svijest o odnosu s Njime svakodnevno pročišćava kroz kušnju. Svakoga dana, iznova, opažamo da ni mi, poslužitelji koji djeluju in Persona Christi Capitis, nismo pošteđeni te drame: ne možemo ni trenutak živjeti u njegovoj Prisutnosti, a da ne oćutimo u sebi slatku čežnju da ga još više prepoznamo, upoznamo i uz njega prionemo. Ne smijemo podleći opasnosti da na svoje svećeništvo gledamo kao na neki neizbježnu i neprenosivu tešku obavezu, koju smo preuzeli na sebe i koju se može “mehanički” vršiti, po mogućnosti s pomnjivo razrađenim i dosljednim pastoralnim programom. Svećeništvo je poziv, put, način na koji nas Krist spašava, kojim nas je pozvao, i poziva nas i sada, da živimo s Njim.
Jedina prikladna mjera, kada je riječ o našem svetom pozivu, je radikalnost. Ta potpuna posvećenost, sa sviješću o našoj nevjernosti, može doći samo kao nova odluka koju će, zatim, Krist provoditi u djelo iz dana u dan. Sam dar svećeničkog poziva treba prigrliti i živjeti u toj dimenziji radikalnosti i punog suobličenja Kristu. Svaki drugi stav prema odnosu s Njim riskira da postane ideološki.
I, ponekad izvanredno veliko, mnoštvo poslova koje ta služba u suvremenim uvjetima stavlja pred nas da ih obavimo, ne samo da nas ne smije obeshrabriti, već nas naprotiv mora potaknuti da, još pomnjivije, njegujemo svoj svećenički identitet, koji ima neizbrisivi božanski pečat. U tome smislu, u logici koja je u potpunoj oprečnosti s logikom svijeta, upravo posebni položaj u kojem se nalazimo poradi svoje službe mora nas potaći da “pojačamo ton” svojega duhovnog života, svjedočeći s većim uvjerenjem i djelotvornošću, svoju isključivu pripadnost Gospodinu.
Potpunom nas je predanju naučio Onaj koji nas je prvi ljubio. “Onome koji Me nije tražio dadoh da me nađe. Ja rekoh: “Evo me” onome koji mi ime nije zazvao”. Mjesto potpunog predanja u punom smislu te riječi je euharistija, jer: “Isus u euharistiji ne daje tek “nešto”, već sama sebe; on prinosi svoje tijelo i prolijeva svoju krv. Na taj način daje sveukupnost svoje egzistencije, objavljujući vrelo iz kojeg ta ljubav izvire” (Sacramentum caritatis, 7).
Budimo vjerni, predraga braćo, svakodnevnom slavljenju Presvete Euharistije, ne samo radi toga da ispunimo jednu pastoralnu obavezu ili potrebu povjerene nam zajednice, već zbog apsolutne osobne potrebe koju za tim osjećamo, kao za disanjem, kao za svjetlom za naš život, kao za jedinim pravim načinom da naš prezbiterski život bude ispunjen.
Sveti Otac nam u postsinodskoj apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis ponovno snažno doziva u svijest riječi svetoga Augustina: “Neka nitko ne blaguje ovo Tijelo ako mu se prije toga nije poklonio; griješili bismo naime ako mu se ne bismo klanjali” (SVETI AUGUSTIN, Enarrationes in Psalmos 98, 9). Ne možemo živjeti, ne možemo promatrati istinu o samima sebi, ako ne dopustimo da nas Krist gleda i rađa na novi život u svakodnevnom euharistijskom klanjanju, a “Stabat” Marije, “euharistijske žene”, podno križa Njezina Sina, najznačajniji je primjer kontemplacije i klanjanja božanskoj žrtvi.
Kao što misionarstvo pripada samoj naravi Crkve, na isti je način naša misija duboko utisnuta u svećenički identitet, zbog čega je misionarski urgentni zadatak pitanje svijesti nas samih. Naš svećenički identitet se izgrađuje i obnavlja iz dana u dan u “drugovanju” s našim Gospodinom. Sve čvršći odnos s Njim, u indistruptio oratio, ima kao prirodnu posljedicu potrebu da učinimo da i oni koji nas okružuju i sami uspostave taj odnos. Svetost za koju svakoga dana molimo, naime, ne može se promatrati pod jalovim i apstraktnim individualističkim naglaskom, već je to, nužno, Kristova svetost, koja je ‘zarazna’, koja je za sve: “Zajedništvo s Isusom Kristom za sobom povlači zajedništvo s drugima, sa svima” (BENEDIKT XVI., Spe salvi, 28).
To Kristovo “biti za sve” ostvaruje se, u našem slučaju, kroz tria munera kojima smo po samoj naravi svećeništva urešeni. One, budući da tvore zaokruženu cjelinu naše službe, nisu nipošto prostor otuđenosti ili, još gore, strogo ograničavanje naše osobe na službu koju obnašamo, već su najautentičniji izraz naše pripadnosti Kristu; one su mjesto susreta s Njim. Narod koji nam je povjeren da ga poučavamo, posvećujemo i vodimo, nije neka zbilja koja nam odvraća pažnju od “našega života”, nego je lice Krista koje svakodnevno kontempliramo, kao što zaručnik gleda lice svoje ljubljene, kao što Krist gleda Crkvu svoju zaručnicu. Narod koji nam je povjeren nezaobilazni je put za naše posvećenje, to je put na kojem Krist očituje Očevu slavu po nama.
“Ako je onome koji sablazni samo jednoga od najmanjih bilo bolje da si o vrat objesi mlinski kamen i potone u dubine morske, […] što li će tek morati pretrpjeti i koja li kazna čeka one koji šalju u propast […] čitav jedan narod?” (SVETI IVAN KRIZOSTOM, De Sacerdotio VI, 1.498). Svijest o tako ozbiljnoj zadaći i toliko velikoj odgovornosti za naš život i spasenje, u kojoj biti vjeran Kristu znači biti “poslušan” zahtjevima koje postavlja otkupljenje tih duša, ni ne ostavlja mjesta sumnji u primljenu milost. Možemo samo moliti da se što je više moguće predamo njegovoj ljubavi, kako bi On djelovao po nama, jer ili ćemo pustiti da Krist spašava svijet, djelujući u nama, ili upadamo u opasnost da izdamo samu narav našega poziva. Posvećenje, draga subraćo, mora biti cjelovito. To je vrijedilo nekad i vrijedi još uvijek. “Pet kruhova i dvije ribe” nije, istina, mnogo, ali je sve! Božja milost čini, od čitave naše malenosti, pričest koja siti narod. Dionici toga “potpunog posvećenja” su napose stariji ili bolesni svećenici koji svakoga dana obavljaju božansku službu, pridružujući se Kristovoj muci i prinoseći svoj svećenički život za istinsko dobro Crkve i spas duša.
Na kraju, nezaobilazni temelj čitavoga svećeničkog života, ostaje i nadalje sveta Majka Božja. Odnos s njom se ne smije svoditi na čin pobožnosti već se njeguje trajnim predanjem, u zagrljaju uvijek Djevice, čitavoga našega života, cijele naše službe. Neka Presveta Marija i nas, kao nekoć Ivana, pod križem svoga Sina i našega Gospodina, iznova povede da, zajedno s njom, promatramo beskraju Božju ljubav: “I sišao je k nama sam Život naš, uzeo na se našu smrti i ubio ju iz punine svoga života” (SVETI AUGUSTIN, Ispovijesti IV, 12).
Bog Otac je, kao uvjet za naše otkupljenje, za ispunjenje našega čovještva, za događaj Sinova utjelovljenja, odlučio čekati onaj “Fiat” Djevice na anđelovo naviještenje. Krist je odlučio povjeriti, tako reći, vlastiti život blagonaklonoj slobodi Majke: “Time što je Krista začela, rodila, hranila, u hramu Ocu prikazala te sa svojim na križu umirućim Sinom supatila, ona je na sasvim osobit način, radi obnavljanja nadnaravnog života dušâ, poslušnošću, vjerom, nadom i žarkom ljubavlju surađivala u Spasiteljevu djelu. Na temelju toga postala nam je majkom u redu milosti” (Lumen gentium, 61).
Papa sveti Pio X. je znao reći: “Svaki svećenički poziv dolazi od Božjega srca, ali prolazi kroz srce majke”. To vrijedi za biološko majčinstvo ali također kada je riječ o “rađanju” svake vjernosti Kristovu pozivu. Ne smijemo zanemariti važnost majčinske duhovnosti za naš svećenički život: povjerimo se s punim pouzdanjem molitvi čitave Svete Majke Crkve, majčinstvu naroda, čiji smo pastiri, ali kojem je povjerena također briga za nas i naš rast u svetosti; tražimo tu osnovnu potporu.
Osjeća se, draga subraćo, prijeka potreba za “molitvenim pokretom koji će staviti u središte trajno euharistijsko klanjanje, dvadeset i četiri sata na dan, tako da se iz svih krajeva zemlje uvijek uzdiže Bogu molitva klanjanja, zahvaljivanja, hvale, molbe i zadovoljštine, s poglavitim ciljem da se izmoli dovoljan broj svetih zvanja za svećenički stalež i, ujedno, da se – na razini Mističnoga Tijela –, s nekom vrstom duhovnoga majčinstva duhovno prati sve one koji su već pozvani na ministerijalno svećeništvo i duboko su suobličeni jedinom Najvišem i Vječnom Svećeniku, kako bi sve bolje služili Njemu i braći, kao oni koji su, istodobno, “u” Crkvi, ali, također, “pred” Crkvom” (usp. Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, 16) i koji nastupaju u Kristovo ime i predstavljaju ga kao glavu, pastira i zaručnika Crkve” (Pismo Kongregacije za kler, 8. prosinca 2007.).
Odnedavna se pojavio još jedan oblik duhovnoga majčinstva kojim se oduvijek u povijesti Crkve pratilo izabrano mnoštvo svećenika: riječ je o konkretnom povjeravanju naše službe određenoj osobi, zavjetovanoj duši, koja je od Krista pozvana te, dakle, izabrana da prinosi samu sebe, potrebna trpljenja i nezaobilazne napore kao zagovor za naš svećenički život, živeći na taj način u miloj Kristovoj prisutnosti.
To majčinstvo, u kojem se nazire ljupko Marijino lice, traži se u molitvi, jer ga samo Bog može probuditi i podupirati. Ne nedostaje divnih primjera u vezi s tim: dovoljno se sjetiti suza koje je sveta Monika prolila za sinom Augustinom, za kojeg je plakala “više nego što majke oplakuju tjelesnu smrt djece” (SVETI AUGUSTIN, Ispovijesti III, 11). Drugi zadivljujući primjer je onaj Elize Vaughan, koja je donijela na svijet i Gospodinu povjerila trinaestoro djece; od osmoro sinova, šestorica se zarediše za svećenike, a od pet kćeri, četiri postadoše redovnice.
Budući da nije moguće upućivati prošnje Kristu, koji je čudesno sakriven u euharistijskom otajstvu, ako se ne zna konkretno tražiti stvarnu pomoć i molitvu od onih koje nam On stavlja pokraj nas, ne bojmo se pouzdati se u majčinstvo koje će, u to nema nikakve sumnje, Duh pobuditi za nas.
Sveta Terezija od Djeteta Isusa, svjesna velike potrebe da se moli za sve svećenike, napose za mlake, pisala je u jednom pismu upućenom sestri Celini: “Živimo za duše, budimo apostoli, spašavajmo prije svega duše svećenika […]. Molimo, trpimo za njih i, na posljednji dan, Isus će biti zahvalan” (SVETA TEREZIJA IZ LISIEUXA, Pismo 94).
Povjerimo se zagovoru Djevice Svete Kraljice Apostola, premile Majke, gledajmo s Njom Krista, u stalnoj težnji da budemo potpuno i do kraja Njegovi; to je naš identitet!
Prisjetimo se riječi sv. Arškog župnika, zaštitnika župnika: “Kad bih već jednom nogom zakoračio u nebo i dođe mi se reći da se vratim na zemlju i radim na obraćenju grešnika, rado bih se vratio. I kada bi ustrebalo da na zemlji ostanem do svršetka svijeta, da ustajem uvijek u ponoć i trpim kao što trpim sad,a od svega srca bih na to pristao” (FRÈRE ATHANASE, Procès de l’Ordinaire, str. 883).
Neka Gospodin vodi i štiti sve i svakog pojedinog od vas, napose bolesne i one koji trpe, u stalnom prinosu našega života iz ljubavi.

Kardinal Claudio Hummes
Pročelnik

† Mauro Piacenza, naslovni nadbiskup Vittoriane
Tajnik