AZIJA IDUĆEG TISUĆLJEĆA – TLO PLODNE ŽETVE KRŠĆANSTVA!

Središnji događaj Papina posjeta Indiji u subotu 7. studenoga i ujedno cjelokupnoga pastoralnog pohoda bio je susret Ivana Pavla II. s oko 300 biskupa sa cijeloga azijskog kontinenta. U tijeku susreta potpisana je posinodska apostolska pobudnica “Crkva u Aziji”, plod radova azijske sinode održane protekle godine u Vatikanu.
Papa u pobudnici promatra prošlost i budućnost azijskog kontinenta. Podsjeća da se Bog objavio i ostvario svoje djelo spasenja upravo u Aziji. Na tome kontinentu Isus je rođen, umro i uskrsnuo. Doista je misterij, piše Papa, da je Krist sve do danas ostao gotovo nepoznat u Aziji. No, Ivan Pavao II. nije zabrinut, čak štoviše pun je nade. Vrijeme pripada Bogu. Papa stoga sa sigurnošću tvrdi kako će Azija u idućem tisućljeću biti tlo plodne žetve. Evangelizacija ipak mora zauzimati središnje mjesto u djelovanju Crkava azijskog kontinenta.
Papa u prvom dijelu pobudnice pokušava dati odgovor na pitanje kako naviještati evanđelje u Aziji, postojbini najvećih religija svijeta. Ti narodi osjećaju snažnu želju za Bogom i velikim duhovnim vrijednostima poput kontemplacije, poniznosti, tišine, sklada, jednostavnosti. Sinodski oci primijetili su kako se u naviještanju Isusa kao jedinog Spasitelja u azijskim kulturama, koje poznaju mnogostruka očitovanja božanskog koje posreduje spasenje, može naići na određene poteškoće. Papa pojašnjava da spasenje dolazi po milosti i onima koji ne ispovijedaju izričito vjeru u Isusa. Duh Sveti neprestano sije sjeme istine i dobra među sve narode i u njihove religije i kulture. Duh preuzima ulogu priprave na prihvaćanje Isusa koji mora izričito biti naviješten kao jedini Spasitelj. Svaka osoba ima pravo čuti poruku Radosne vijesti Boga koji se objavljuje i daruje sama sebe u Kristu. Krist naviješta sve to s poštivanjem i uvažavanjem svih: ne krši slobodu jer vjera uvijek traži slobodni odgovor pojedinca.
Drugi dio pobudnice, koji se izravno nastavlja na razmišljanja iznesena u prvom dijelu, polazi od tvrdnje da postoje različiti načini naviještanja evanđelja. Postoji također “azijski pristup”, naime pedagogija koja korak po korak uvodi osobe u puno prihvaćanje otajstva. Tako postoji prikladni jezik koji Isusa može početno predstaviti kao učitelja mudrosti, ozdravitelja, prosvijetljenoga, prijatelja siromašnih, duhovnog vođu. Vidici evangelizacije poput svjedočenja, dijaloga, navještaja, obraćenja, cjelovitog razvoja osobe mogu se odvijati u dionicama. Opravdano je Krista predstavljati postupno, no naposljetku se mora navijestiti cjelovita istina o Isusu. Prihvaćanje vjere od osobe mora se temeljiti na sigurnom shvaćanju Krista. Papa ovdje ističe važnost neovisnosti Istočnih katoličkih crkava u jedinstvu s općom Crkvom.
Treći dio posvećen je evangelizatorima. Azija više vjeruje svjedocima nego učiteljima, više u svetost života, nego u razumska objašnjenja. Papa zato poziva sve kršćane, na prvome mjestu pastire, da daju primjerno svjedočenje Božje ljubavi, navodeći primjer života Majke Terezije iz Kalkute. Crkva u Aziji osim toga je vrlo djelatna na društvenom području i djeluje u prilog isključenima, razbaštinjenima, posljednjima. Istodobno, služeći se upravo azijskim jezikom, kršćanin mora naučiti biti sve više kontemplativna osoba, čovjek molitve. Budućnost misija, snažno ističe Papa, u velikoj mjeri ovisi o kontemplaciji. Oganj se može zapaliti jedino onim što već gori.
Četvrti dio posvećen je promicanju društva. U Aziji milijuni ljudi trpe isključenost, izrabljivanje, siromaštvo i potiskivanje na rub društva. Prve žrtve su prije svih žene, djeca, domorodački narodi. Crkva postaje glasom onih bez glasa, glasom slobode i mira i stoga nudi svoju suradnju svim ostalim religijama i svim ljudima dobre volje. Papa primjećuje kako azijski čovjek postaje sve više svjestan vlastita dostojanstva i sve više radi na promjeni nepravednih struktura.
Papa potom upućuje niz poziva: na vjersku slobodu, osobito u Kini gdje progonjeni kršćani nude tiho i junačko svjedočanstvo; zatim poziv na mir u Svetoj zemlji, za prestanak trpljenja u Iraku gdje tolike nevine žrtve, osobito najmanji nastavljaju umirati zbog embarga; na smanjenje i poništenje vanjskog duga i za pokretanje kampanje protiv korupcije onih koji su na vlasti; protiv gomilanja oružja za masovno uništenje koje Papa označava kao nemoralno, za gospodarsku globalizaciju u solidarnosti; za mir u svijetu jer je Crkva uvjerena da rat samo stvara još veće probleme namjesto da ih rješava.
Unatoč bezbrojnim proturječjima i tolikim problemima u Aziji Ivan Pavao II. ispunjen je nadom. Promatra tolike, često nepoznate, azijske mučenike. Oni su ti koji objavljuju istinsku bit kršćanske poruke. Na kraju pobudnice Papa, po običaju, upućuje molitvu Djevici Mariji: Nauči nas da se ne bojimo Isusu govoriti o svijetu i svijetu o Isusu. (sa)