POSLANICA HRVATSKIM ISELJENICIMA UZ ISELJENIČKI DAN U povodu proslave Iseljeničkog dana, koji se slavi u nedjelju 27. prosinca, Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvatske u inozemstvu uputilo je prigodnu poslanicu pod naslovom "Dar koji ohrabruje i obvezuj

POSLANICA HRVATSKIM ISELJENICIMA UZ ISELJENIČKI DAN
U povodu proslave Iseljeničkog dana, koji se slavi u nedjelju 27. prosinca, Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvatske u inozemstvu uputilo je prigodnu poslanicu pod naslovom “Dar koji ohrabruje i obvezuje”. U poslanici, koju je potpisao predsjednik Vijeća HBK i BK BiH za iseljenike pomoćni vrhbosanski biskup Pero Sudar, podsjeća se na nedavni pastoralni pohod pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj te na njegovu poruku za Svjetski dan iseljenika. “Papina poruka dotiče brojne teškoće suvremenih svjetskih migracija, no mi ćemo ovdje u slobodnom prijevodu navesti ono što nam se učinilo da duboko zahvaća u trenutno stanje naših vjernika i iseljenika”, ističe se te dodaje: “Još nas tjeskobom ispunjaju i teško pritišću sve očitije moralne i materijalne posljedice agresije i rata na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Umjesto povratka prognanih u njihove domove nastavlja se tiho raseljavanje bilo zbog ekonomskih teškoća i socijalnih nepravdi bilo zbog političkih kalkulacija. S druge strane, sve je izraženije nastojanje društvenih, ali i crkvenih struktura zemalja u koje naši ljudi dolaze ili tamo odavna borave za njihovom asimilacijom. Puno je razloga koji nam daju pravo i nalažu obvezu podići glas protiv nepravde i sebičnosti u domovini i za očuvanje naše vjerske pripadnosti i narodne istovjetnosti u tuđini. Otvoriti oči pred nevoljama i teškoćama, od kojih tako rado odvraćamo pogled, pomaže u buđenju svijesti i spremnosti svakog pojedinca učiniti što mu je moguće da se svjetlo nade na putu našeg povijesnog hoda kroz vrijeme sadašnje ne ugasi”.
U tom zadatku ohrabrenje daje poruka Svetog Oca, koji navodeći sve te poteškoće, ističe kako solidarnost i prihvaćanje stranaca nisu za kršćanina samo dužnosti ljudske gostoljubivosti, nego i jasan zahtjev Kristove nauke. Crkva poziva sve ljude da se i pojedinačno zauzmu za poštivanje svake osobe i uklanjanje diskriminacije koja ponižava ljudsko dostojanstvo. Crkva potiče na postupno uklapanje došljaka, ističe Sveti Otac, ali je isto tako protiv bilo kakvog pokušaja njihova asimiliranja i nijekanja njihovih posebnih značajki, a od svećenika koji se brinu za doseljenike traži se istodobno da budu most između različitih kultura i mentaliteta.
Osvrćući se na lik novoga hrvatskog blaženika kardinala Alojzija Stepinca, u poslanici se ističe kako je dobri glas o kardinalu Stepincu bio prvo svjetlo koje je poslije drugoga svjetskog rata osvijetlilo tmurnu sudbinu hrvatskih iseljenika; “Jer sve dok nije u svjetskoj javnosti zablistao Stepinčev lik, protuhrvatska klevetnička propaganda uvelike je uspijevala ozloglašavati hrvatsko ime među narodima”. Iseljena Hrvatska odužila se kardinalu, tiskajući o njemu brojne knjige, u doba kada je Domovina morala šutjeti. Na kraju poslanice hrvatskom iseljeništvu, još se jednom podsjeća na poruke Svetog Oca za njegova drugoga pastoralnog pohoda Hrvatima, te uz božićnu čestitku poručuje: “Sada, kada nam je dobri Bog preko ovog nama tako dragog i u svim nevoljama bliskog Pape darovao dragi dar u proglašenju blaženim velikog sina ove Crkve i naroda, naša ljubav i zahvalnost prema ovom i svakom papi i Svetoj Stolici treba biti još veća. Ovaj dar Neba nas obavezuje s još većom vjernošću slijediti i živjeti prema smjernicama i nauku, što nam ga je izložio prigodom spomenutih posjeta i neumorno nam izlaže u svojim porukama i enciklikama”. (ng)

Novi dokument Papinskog vijeća za laike

DOSTOJANSTVO STARCA I NJEGOVO POSLANJE U CRKVI I SVIJETU

“Dostojanstvo starca i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu” naslov je dokumenta kojega ovih dana na talijanskom jeziku objavljuje Papinsko vijeće za laike, a uskoro će biti priređeni i francuski, engleski i španjolski prijevod. Tom je Vijeću povjereno usklađivanje djelatnosti Svete Stolice za Svjetsku godinu starih, koja se pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda slavi sljedeće, 1999. godine. O tome dokumentu piše “L’Osservatore Romano” od nedjelje, 6. prosinca.
Već na samom početku preko sažete analize aktualnoga demografskog stanja, u kojemu zbog produljenja života raste i broj “članova” treće i četvrte dobi, dokument otkriva da ta vrsta “tihe revolucije” nadilazi čisto demografske podatke, te društvu postavlja pitanja i probleme društvenoga, ekonomskog, kulturalnog, psihološkog i duhovnog reda s kojima se do sada nije susretalo, a niti ih poznavalo. Ovim je dokumentom Crkva istodobno željela da se čuje njezin glas osobito na području razmišljanja i stvarnih odluka koje su u stanju izgraditi ono “društvo za sve životne dobi” na koje podsjeća tema Svjetskog dana. Crkva želi da se svi ljudi – pojedinci, obitelji, udruge, vlade i međunarodne organizacije – odgovorno i svatko prema svojim kompetencijama i obvezama, suoče s tim pitanjem poštujući dostojanstvo i temeljna prava starijih osoba. U dokumentu se ističe da su društvo i udruge koje su za to predviđene pozvane otvoriti odgovarajuće i prikladne prostore formacije i sudjelovanja za starije, pridajući vrijednost njihovoj nezamjenjivoj ulozi u društvu koje je izloženo trajnim i brzim gospodarskim i kulturalnim promjenama. Društvo i njegove ustanove pozvani su zajamčiti sve one oblike socijalne i zdravstvene pomoći koji odgovaraju potrebama ljudske osobe da živi dostojno, u pravdi i slobodi. S tim ciljem, uz zauzetost države koja bi trebala promicati i štititi zajedničko dobro, potrebno je prema načelu supsidijarnosti vrednovati djelovanje dragovoljaca i njihovih udruženja koja se nadahnjuju načelima kršćanske ljubavi.
Crkvena se zajednica, sa svoje strane, mora zauzeti u pomaganju starijih osoba da svoju dob žive u svjetlu vjere, te da sami otkriju vrijednost svega onoga što još mogu staviti u službu drugima, kao i odgovornosti koju još uvijek imaju prema drugima. Starije osobe moraju biti sve svjesnije da je pred njima budućnost koju moraju graditi, jer još uvijek nije iscrpljena njihova misijska služba svjedočenja vjere najmanjima, mladima, odraslima, kao i njihovim vršnjacima. U tom se smislu Crkva osjeća pozvanom nastaviti razmišljati o pastoralu treće i četvrte dobi, tražeći nove oblike i metode koje bi bile primjerenije potrebama i duhovnim očekivanjima starih osoba, te pripremajući pastoralne smjernice ukorijenjene u ispravnom shvaćanju zaštite života, njegova značenja i odredišta.

Struktura dokumenta

Od poziva na otkrivanje smisla i vrijednosti starosti (I. poglavlje) i njezinih vlastitih karizmi – sjećanja, iskustva, međusobne povezanosti i potpunijeg viđenja života, prelazi se na tumačenje starosti u svjetlu Riječi Božje (II. poglavlje) koja pomaže iskušati punu duhovnu, moralnu i teološku dimenziju toga životnog razdoblja. Tekst potom raspravlja o nekim danas najraširenijim problemima starih, zadržavajući se na potisnutosti na rub društva i sustavu institucionalizirane pomoći, manjku prama za obrazovanje starijih čije se znanje ne uzima u obzir na tržištu rada, te iznevjerenoj želji za sudjelovanjem u društvenom životu (III. poglavlje). Crkva se mora osobito otvoriti prema starijim osobama, njihovim mogućnostima i potrebama, a cijela je crkvena zajednica pozvana pastoralnim djelovanjem pomoći starima produbljujući sadržaje vjere, ali i steći sve više svijesti o svojoj odgovornosti za ljudsku i kršćansku zajednicu (IV. poglavlje). Smjernice koje dokument pruža za pastoral starih (V. poglavlje) na svjetlo dana stavljaju ona područja koja su najpogodnija za istinsko kršćansko svjedočanstvo. A to će svjedočanstvo kršćani potvrditi, piše u dokumentu, karitativnom djelatnošću i apostolatom, liturgijom i životom udruga i crkvenih pokreta, u obitelji, ali i u razmatranju i molitvi, u kušnji bolesti i patnji kao i u zauzetosti za kulturu života. Imajući u vidu velike različitosti prilika i životnih uvjeta staraca, priželjkuje se da pastoral treće i četvrte životne dobi podrazumijeva pokretanje pothvata koji bi omogućili bolje upoznavanje potreba staraca, kojima bi im se pomoglo nadići stavove ravnodušnosti i nepovjerenja te predaje, a kojima bi ih se potpuno uključilo u zajednicu vjernika cijeneći sposobnosti svakoga od njih. Veliku važnost dokument pripisuje duhovnoj skrbi za starce i bolesne, osobito za one koji se ne mogu brinuti o sebi. Ta skrb očito je svjedočanstvo neotuđive vrijednosti života, pa i onda kada je gotovo pred završetkom, a vjersku potporu i ljudsku utjehu moraju dobiti svi, pa i umirući. Starci imaju svoje počasno mjesto i u obitelji, kojoj treba pružiti pomoć ukoliko brine o svojim nemoćnim članovima. Osim toga, osobitu pozornost treba posvetiti i starcima u domovima umirovljenika i sličnim državnim i privatnim ustanovama, a dužnu skrb zaslužuju najstariji svećenici i redovnici.
U dokumentu se ne zaboravlja spomenuti i starce ostalih religija i nevjernike, kojima je crkvena zajednica dužna – u duhu kršćanske ljubavi – svjedočiti svoju vjeru. U društvu u kojemu se sve više širi egoizam, materijalizam, konzumizam i u kojemu obavijesna sredstva ne služe smanjenju i uklanjanju sve veće usamljenosti čovjeka, dokument na kraju poziva na potrebu odgoja mladih na solidarnost među naraštajima koja se može izraziti i druženjem sa starcima.
Dva važna poticaja zaokružuju ovo putovanje u svijet starih. Prvi je podsjećanje na izvanredni primjer Ivana Pavla II, koji je i u tome veliki svjedok svakome današnjem čovjeku. Papa svoju starost živi sasvim prirodno, te se ne skriva od ničijih očiju. Vedrom jednostavnošću o sebi kaže: “Ja sam stari svećenik”. Svoju starost Papa živi u vjeri, služeći poslanju koje mu je Krist povjerio. Jednostavno, dob ga ne može slomiti niti uvjetovati. Njegovih navršenih 78 godina nije ga lišilo mladenačkog duha, niti je njegova očita fizička slabost okrznula polet kojim se posvećuje svojem poslanju Petrova nasljednika. Nastavlja s apostolskim pohodima različitim kontinentima, a njegova je riječ sve jača i sve dublje prodire u ljudska srca.
Drugi je poticaj prisjećanje na providonosno poklapanje okolnosti jer su Ujedinjeni narodi godinu 1999. posvetili upravo starim osobama, a u sklopu pripreme za Veliki jubilej 2.000. Crkva tu godinu posvećuje Bogu Ocu. Ta će godina stoga biti za mlađe naraštaje povlaštenom prilikom za razmišljanje o svojemu odnosu prema svojim očevima, a za one koji nisu više mladi da promisle o svojemu životu te da ga promatraju kao radosno svjedočanstvo kršćanskog života koji je poput velikog hodočašća prema kući Očevoj, čiju bezuvjetnu ljubav prema svakom stvorenju otkrivamo svakodnevno, kako piše Papa u enciklici Tertio millennio adveniente.
Uvjereni smo da će, u tom vidu, dokument Papinskog vijeća za laike poslužiti kao nadahnuće za pothvate – na mjesnoj, biskupijskoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini – koji će starim osobama omogućiti da sve više i sve češće izraze svoje sposobnosti sudjelovanja, prihvaćanja i davanja nade. Isto tako smo uvjereni da će taj dokument biti koristan za pripravu Jubileja starih osoba, koji će biti obilježen 17. rujna 2.000, te na taj način potaknuti u mnogima od njih da se odluče i sami biti sudionikom toga važnog događaja u Rimu. (dl)

Papina poruka za Svjetski dan mira

U POŠTIVANJU LJUDSKIH PRAVA TAJNA JE PRAVOG MIRA

“U poštivanju ljudskih – tajna pravog mira”, tema je ovogodišnje Papine poruke za Svjetski dan mira koju je 15. prosinca u Tiskovnom uredu Svete Stolice predstavio predsjednik Papinskog vijeća za pravdu i mir nadbiskup Fran(ois Xavier Nguyen Van Thu(n. Ta Papina poruka, rekao je Van Thu(n, predstavlja “jednu od najsveobuhvatnijih sinteza koju je papinsko učiteljstvo ikada predložilo na području ljudskih prava”.
“Tema poruke Svetog Oca”, tumači nadbiskup, “poprima svoj puni značaj ako je smjestimo u kontekst triju važnih događaja. Prvi je 50. godišnjica Opće deklaracija o ljudskim pravima. Deklaracija je označila razvođe u svijesti suvremenog čovječanstva posviješćujući mu tragični besmisao rata i nužnost osiguranja mira budućim naraštajima na čvrstim temeljima poštivanja temeljnih čovjekovih prava. Drugi događaj je 20. obljetnica papinstva Ivana Pavla II. koji je u svojoj prvoj enciklici ‘Redemptor hominis’ snažno istaknuo povezanost između poštivanja ljudskih prava i mira. Ta povezanost ostat će jedna od najplodnijih konstanti njegova neumornog služenja. Treći je događaj vezan uz činjenicu da je to posljednja poruka u ovom tisućljeću. Muškarcima i ženama novog tisućljeća Sveti Otac povjerava vrlo važnu zadaću: njegovati mir u punom vrednovanju transcendentalnog dostojanstva ljudske osobe”.
Komentirajući Papinu poruku za Svjetski dan mira, redovni profesor međunarodnog prava na rimskom sveučilištu “La Sapienza” Maria Rita Saulle ističe: “Zanimljivo je koliko je inovativan rječnik koji se koristi u toj poruci. To je možda prvi put da se koristi izraz ‘ostvarenje’ i prava svakoga na ostvarenje vlastite osobnosti shvaćena kao razvoj osobne sposobnosti i uključivanje u društveni kontekst vlastite okoline”.
“Potvrđujući općenitost ljudskih prava”, nastavlja Saulle, “Sveti Otac potvrđuje njihovu nerazdijeljivost. Bez sumnje stožer poruke je u isticanju kulture ljudskih prava i načinu njihova promicanja: osobito tamo gdje se potvrđuje da cjelokupno ispunjenje ljudskih prava predstavlja najsigurniji put za uspostavu odnosa među državama budući da kultura koja se odnosi na ta prava ne može ne biti ništa drugo do kultura mira. Ta poruka ističe vrijednost Deklaracije kao političkog i etičkog oruđa ukorijenjena i kojeg treba ukorijeniti (gdje to još nije) u svijest pojedinaca i država kao sredstva osobnog napretka, ali također i kao sredstva demokracije na nacionalnoj razini kao i prikladnog sredstva za učvršćenje mirnih odnosa među državama”. (Papinu poruku za Svjetski dan mira objavljujemo u cijelosti u sljedećem broju Biltena.) (sa)

7