Split, (IKA) – Posljednja postaja Križa sv. Damjana, koji je u godini proslave 800. obljetnice franjevaštva u ophodu po franjevačkim crkvama i župama, u splitskom okružju bio je klerikat Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja na Trsteniku. Završno slavlje u subotu 6. lipnja u redovničkoj kući o. Ante Antića predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u koncelebraciji s tridesetak svećenika, a u misnom su slavlju sudjelovali brojni franjevci i franjevke, bogoslovi i sjemeništarci te vjernici laici. Pozdravnu riječ uputio je fra Ante Babić, predstojnik kuće, potaknuvši nazočne da poput sv. Franje traže i vrše volju Gospodinovu te da obnovom vlastitoga srca obnavljaju Crkvu.
Zahvaljujemo Bogu na sv. Franji, karizmi i nazočnosti franjevaca, brojnim naraštajima kapucina, trećoredaca, konventualaca koji su ostavili sve i krenuli za Isusom Kristom, kazao je nadbiskup Barišić, pozdravivši nazočne te čestitavši franjevcima veliki jubilej. U propovijedi nadbiskup je govorio o važnosti života i djela sv. Franje za njegovo vrijeme ali i poruci koju upućuje za današnje doba. Kao dječak i mladić sv. Franjo se bavio prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen, no imao je tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju. Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši već bilo promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. No spriječio ga je tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. U jesen 1205. god. u crkvici San Damiano u Asizu triput je čuo zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!” Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred asiškim biskupom odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Bio je snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu, predanjem i pouzdanjem u Boga, obilaženjem i propovijedanjem Radosne vijesti Božjemu puku. U tom je duhu nadbiskup istaknuo da je sv. Franjo shvatio kako bogatstvo nije u materijalnom blagostanju, niti u titulama nego u dostojanstvu sinova i kćeri Božjih. „Bogatstvo je u ugroženima, potlačenima, prezrenima kojima smo poslani navijestiti Boga ljubavi, milosrđa, blizine i zajedništva. Franjo je shvatio da se Crkva, zajednica vjernika, obnavlja slušajući i živeći Riječ Božju, a ne pukim kritizerstvom izvana. On je osjećao s Crkvom u Crkvi za Crkvu”, naglasio je mons. Barišić, potaknuvši franjevce i franjevke da se snagom zajedništva pokazuju na pozornici ovoga svijeta. Na kraju mise, uime odsutnoga provincijala dr. fra Željka Tolića riječ zahvale uputio je fra Ante Udovičić, a misno je slavlje završilo molitvom sv. Franji.