Repušnica, (IKA) – “Opraštajući se ovom misom i obredima ukopa od našeg dragog i dugogodišnjeg župnika, monsinjora i kanonika Željka Slonjšaka, upiremo oči u Gospodina i molimo iskrenom vjerom za njegovu dušu, vjerujući u uskrsnuće mrtvih i obećanje koje je Gospodin dao onima koji ga ljube”, rekao u homiliji sisački biskup Vlado Košić, predvodeći u ponedjeljak 30. prosinca u crkvi Sv. Nikole Tavelića u Repušnici sprovodnu misu za mons. Željka Slonjšaka, a zatim nakon mise i sprovodne obrede na mjesnom groblju. U koncelebraciji bili su generalni vikar Sisačke biskupije mons. Josip Ćorić, Kutinčanin i kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkoga mons. Vladimir Stanković, kancelar Sisačke biskupije i prepošt Stolnog Kaptola sv. Križa mons. Marko Cvitkušić, kanonik Prvostolnog kaptola zagrebačkoga mons. Lovro Cindori, domaći župnik Ivan Benković i dvadesetak svećenika pristiglih iz cijele Hrvatske.
Uz brojne vjernike kutinskog kraja na koje je tijekom godina mons. Slonjšak ostavio duboki trag, na misi su bili i kutinski gradonačelnik Andrija Rudić te rodbina, kojoj je na početku biskup Košić izrazio suosjećanje.
Govoreći o mons. Slonjšaku, biskup je istaknuo kako je on bio Kristov svećenik i kao takav prepoznat i u Crkvi i u društvu. “Ovih dana smo proslavili Kristovo rođenje, događaj dolaska na svijet Sina Božjega, rođenjem od Djevice Marije. Upravo o tom događaju ne samo propovijedaju, nego za njega i svjedoče svećenici Kristovi. Krist se rodio za sve ljude, svima je došao kao svjedok Božje milosti, najveće moguće Božje ljubavi. Pa ipak, ne prihvatiše svi Krista i Božju ljubav. Čuli smo to već u čitanju Evanđelja na polnoćku, gdje se za Isusa, Mariju i Josipa kaže: ‘za njih ne bijaše mjesta u svratištu’ te u misi na Božić iz Evanđelja po Ivanu: ‘k svojima dođe i njegovi ga ne primiše’. I to doživljava svećenik, i na to mora biti spreman sluga Kristov, naime dijeliti sudbinu svoga Učitelja. Njega su slušali, i nas slušaju, ali njega su progonili i raspeli, i nas progone i progonit će dok bude svijeta i vijeka. Zašto? Jer ne prepoznaju svi Evanđelje kao radosnu vijest, kao vijest nade, jer se boje za svoje pozicije, kao Herod koji je u Isusu vidio konkurenta i htio ga što prije ubiti, da ga se riješi. Kraljevstvo Božje silu trpi i samo oni koji su ustrajni i uporni, osvajaju ga. Već Božić naviješta Isusovo trpljenje, ali i po trpljenju prijelaz Ocu i konačnu pobjedu u Uskrsnuću. To upravo propovijedamo mi, Kristovi svećenici. Zato nas učvršćuje Riječ Božja koja nas neprestano nuka da se ne uljuljamo u sigurnost, već da i mi sami i naši vjernici, kojima smo poslani, svi slijedimo našeg Učitelja i Gospodina”, rekao je biskup. Mons. Slonjšak upućivao nam je toliko nadahnutih riječi o Božjem životu, pa neka i ovaj njegov odlazak Ocu nebeskome bude za nas poticaj da i sami tako živimo da s njime jednom zaslužimo ući u Dom nebeskoga Oca, zaključio je biskup.
Nakon popričesne molitve, od mons. Slonjšaka prigodnim riječima prvi se oprostio domaći župnik Benković redom ističući brojna duhovna i materijalna dobra koja je mons. Slonjšak učinio. Kao građaninu Kutine, ne samo za njezin vjerski, već ukupan život u razdoblju u četiri monsinjorova “moslavačka desetljeća” zahvalio je gradonačelnik Rudić. Uz stvaralačku energiju izgradnje vjerskih objekata podsjetio je na čuvanje umjetničke baštine kutinske barokne crkve i njegov međuljudski odnos osobito zamijećen od građana. Prepoznato je to 1994. godine i dodjelom Godišnje nagrade Grada Kutine. Dojmljivo prijateljski, a posebno kao suradnik na području kulture gdje je župnik Slonjšak djelovao vrlo angažirano (bio je član-radnik Matice hrvatske) oprostio se publicist i pjesnik Dragutin Pasarić. Na kraju uime vjernika Repušnice oprostio se mr. Ivan Fekeč, član Ekonomskog vijeća župe. On je godinama bio najbliži suradnik mons. Slonjšaka i posebno vezan uz graditeljsku stranu izgradnje crkve Sv. Nikole Tavelića, ali i u doba njegove dvije umirovljeničke godine u Crikvenici.
Mons. Željko Slonjšak (Donji Žbilj kod Desinića 1936. g.) preminuo je u petak 27. prosinca u 78. godini života u Rijeci. Svećeničko djelovanje započeo je 1961. g. kao kapelan u Samoboru tada tamošnjem župniku, kasnije zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Franji Kuhariću. Od 1964. godine bio je župnik u Bogičevcima. Najveći do svećeništva posvetio je duhovnom životu Kutine i okolice, posebno od 1971. godine kao župnik kutinske župe Blažene Djevice Marije Snježne. Bio je i prvi župnik novih župa u Repušnici, Ilovi i Kutinskoj Slatini, a bio je i dekan tog moslavačkog kraja. Protekle godine dekretom sisačkog biskupa Vlade Košića imenovan je i začasnim kanonikom Stolnog kaptola sv. Križa. Tijekom godina ostavio je dragocjen trag u vjerskom životu. Pamtit će ga se kao istinskog promicatelja kršćanskih vrijednosti, ali i nesebičnog u kulturnom i društvenom životu. Godine 1994. primio je i Godišnju nagradu Grada Kutine. Bio je bogat ne samo idejama već stvaralačkim duhom. Činio je to obnovom kutinske barokne crkve, kao urednik knjige o 200. obljetnici kutinske župe, poznatog crkvenog povjesničara Josipa Buturca, do pokretanja župskog lista i kalendara “Ideja”. Posebnu energiju pokazao je u izgradnji novih vjerskih objekata u novoformiranim župama. Stoga će po njegovoj želji svoj vječni počinak naći na groblju u Repušnici. Tu je prije umirovljenja sedam godina bio župnik župe sv. Nikole Tavelića. Posebno aktivan je bio u Domovinskom ratu posebice kroz karitativne potrebe. Kao član-radnik kutinskog ogranka Matice hrvatske sudjelovao je u istraživanju kutinske povijesti i podizanju spomena zaslužnima tog kraja, a bez dvojbe i sam se može uvrstiti među njih.