Slatina, (IKA) – Na mjesnom groblju u Slatini 9. listopada pokopano je tijelo Mate Tokića, preminulog svećenika Vrhbosanske nadbiskupije koji je službovao u župi Gradina i Bokšić u Požeškoj biskupiji, a preminuo 7. listopada u virovitičkoj Općoj županijskoj bolnici. Sprovodne obrede predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, a sudjelovalo je pedesetak svećenika među kojima je bio i Bosiljko Rajić, izaslanik vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, rodbina pokojnika kao i brojni vjernici iz spomenutih župa gdje je svećenik Tokić službovao.
Uvodeći u sprovodne obrede biskup Škvorčević rekao je kako su se okupili na slatinskom groblju oprostiti se s posmrtnim ostacima svećenika Mate Tokića, koji je preminuo u 78-oj godini života i 52-oj godini svećeništva, od kojih je 17 godina uložio u djelovanje i rad u Požeškoj biskupiji. “Stoga mu želimo iskazati posebno poštovanje i zahvalnost za sve ono što je učinio te moliti Božje milosrđe da ga očisti od svega onoga što je bilo grijeh ili ljudska slabost”, rekao je biskup. Dodao je da to čine uime Požeške biskupije te Vrhbosanske nadbiskupije i njena pastira kardinala Puljića jer je preminuli svećenik do smrti ostao inkardiniran u svoju rodnu nadbiskupiju.
Nakon navještenog evanđeoskog ulomka, biskup je rekao kako dvije žene, Marta i Marija stoje nemoćne pred smrću brata njihova Lazara te zapodijevaju o tome razgovor s Isusom. Biskup je dodao kako se u tom pogledu ništa nije promijenilo do danas, nitko nam – pa ni znanost – ne može reći otkud smo došli i zašto odlazimo s ovoga svijeta, što se s nama konačno u smrti događa te “i mi poput Marte i Marije stojimo pred činjenicom smrti svećenika Mate Tokića s pitanjima na koja ljudi nemaju odgovora”. Istaknuo je kako je Isus Marti i Mariji posvjedočio, a svojim uskrsnućem potvrdio da je on jedini mjerodavan odgovoriti na pitanje od kuda smo, što je smisao našeg sadašnjeg postojanja, što je naša budućnost i vječnost. On najvećom suvremenošću tumači Marti i Mariji “uskrsnut će brat vaš” i dodaje: “Ja sam uskrsnuće i život i nijedan koji vjeruje u me, neće umrijeti nikada”, istaknuo je biskup. Dodao je da se i mladi Mato Tokić našao pred tim pitanjima u rodnoj Bosni, odmjeravao u svom srcu što mu je činiti te je uz pomoć i dobrotom svojih vjerničkih roditelja prepoznao tko je Isus Krist, prihvatio ga kao smisao svoga života, svoj Put, Istinu i Život, povjerio mu svoju sudbinu, opredijelivši se za svećeničko zvanje. Tijekom svećeničkog poslanja koje je vršio u Bosni i Hercegovini, potom u župi Gradina i Bokšić, nastojao je Mato svakodnevno svjedočiti tu pripadnost Isusu Kristu svojom svećeničkom vjernošću, rekao je biskup. Što mu onda na kraju preostaje? “Uvjeren sam preostaje mu ona vjernost Isusova kojom je išao za nas u smrt, položio sebe za nas da bi pobijedio smrt”, rekao je biskup. Istaknuo je da je Isus po krštenju i sakramentu svetoga reda već uveo svećenika Matu u tu sudbinu i da radi toga njegova smrt nije nestanak, nego oproštaj u nadi da će on koji mu je bio vjeran na zemlji postati u punini dionikom njegove pobjede nad smrću i slave uskrsnuća.
Potom je izaslanik Rajić pročitao sažalnicu koju je kardinal Puljić uputio požeškom biskupu. Rajić je prikazao i životni put vlč. Tokića: “Preminuli svećenik Mato Tokić rođen je 1. srpnja 1937. u Tetimi, Bosna i Hercegovina od oca Nikole i majke Kate rođ. Ljubičić. Osnovnu školu pohađao je u Derventi, a srednjoškolsko obrazovanje stekao u Zagrebu, nakon čega stupa u Bogoslovno sjemenište u Đakovu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1963. u Đakovu. U razdoblju od 1964. do 1968. izmjenjuje se na službama župnog vikara u Brčkom, Modriči i Skopaljskoj Gračanici. Godine 1969. imenovan je župnikom u Korićanima, a nakon toga 1970. župnikom župe Rastičevo. Ubrzo nakon toga, 1973., dolazi novo imenovanje na službu župnika u Jelaškama, a nedugo zatim vlč. Tokić biva imenovan župnikom na Ceru. Ondje su ga zatekle teške ratne godine 90-ih, pa je zajedno sa svojim vjernicima morao izbjeći u Hrvatsku, gdje je dekretom Nadbiskupskoga duhovnog stola imenovan na službu župnika u Gradini, a nakon toga po osnutku Požeške biskupije u dogovoru s vrhbosanskim nadbiskupom i požeškim biskupom, razriješen je službe župnika na Ceru i imenovan za župnika u Bokšiću, gdje ostaje do umirovljenja 2013. godine”.
Slijedila je oproštajna riječ Ivice Drenskog uime vjernika župe Bokšić, koji je među ostalim istaknuo: “Sjećam se kada sam prvi put upoznao našeg vlč. Matu prije petnaest godina. U našu župu došao je doslovno samo s onim što je nosio na sebi, jednom vrećicom u kojoj je bila sveta knjiga, krunica i nekoliko starih fotografija. Jedva je uspio sačuvati glavu od ratnog vihora koji je poharao naše prostore u susjednoj Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina. Ubrzo po njegovu dolasku u našu župu ponovno se probudila vjera u Boga koja je kod naših vjernika bila pomalo uspavana. Vjernici su počeli redovitije odlaziti na mise. Crkve i crkveni objekti koji su bili u dosta zapuštenom stanju počeli su se obnavljati i graditi novi. Potaknuti željom, voljom i trudom vlč. Mate, vjernici i predstavnici sela i općine davali su svoj doprinos. Kroz nekoliko godina sve crkve su bile obnovljene. (…) Hvala vam za sve što ste u svojoj svećeničkoj vjeri za nas učinili!”
Na kraju sprovodnog obreda biskup Škvorčević izrazio je kršćansko suosjećanje ožalošćenoj obitelji i rodbini, svećenicima Požeške biskupije i Vrhbosanske nadbiskupije te vjernicima župa u kojima je pokojnik djelovao. Zahvalio je uime preminulog svećenika svima onima koji su mu iskazivali dobrotu tijekom njegova zemaljskog života, te pokojnom svećeniku uime svih okupljenih obećao molitvenu povezanost, na novi drukčiji način nego je to bila za vrijeme njegova ovozemaljskog života.
Nakon sprovoda slijedila je misa zadušnica u slatinskoj župnoj crkvi Sv. Josipa koju je predvodio biskup Škvorčević, a u koncelebraciji je bilo tridesetak svećenika.