POSLJEDNJU RIJEČ UVIJEK IMA DOBRO

Uvodno biblijsko čitanje: Psalam 47 : Sion – Gora Božja
“Pjesma. Psalam./Sinova Korahovih./ Velik je Jahve, hvale predostojan/ u gradu Boga našega./ Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven,/ radost je zemlji svoj./ Gora Sion, na krajnjem sjeveru,/ grad je Kralja velikog./ Bog u kulama njegovim/ jakom se pokaza utvrdom./ Jer gle, složiše se kraljevi,/ navališe zajedno./ Čim vidješe, zapanjiše se/ i zbunjeni u bijeg nagnuše./ Ondje ih trepet obuze/ kao muka porodilje,/ kao kad vjetar istočni/ razbija brodove taršiške./ Što smo čuli, sada vidimo:/ grad Jahve nad Vojskama,/ grad Boga našega – / Bog ga utvrdi dovijeka./ Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote/ usred Hrama tvojega./ Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja/ do nakraj zemlje doseže./ Puna je pravde desnica tvoja;/ neka se raduje brdo sionsko!/ Neka kliču gradovi Judini/ zbog tvojih sudova!/ Obiđite Sion i prođite njime,/ prebrojite kule njegove!/ Pogledajte dobro bedeme njegove/ promotrite mu potanko dvorove:/ da biste kazivali budućem koljenu:/ ‘Takav je Bog./ Bog naš zasvagda i dovijeka!/ On neka nas vodi!’

1. Psalam koji je upravo proglašen, pjesma je u čast Sionu “gradu velikog Kralja (usp Ps 47,3), u ono vrijeme hrama Gospodnjega i njegove nazočnosti među ljudima. Kršćanska vjera taj psalam pripisuje “Onom Jeruzalemu, gore na nebesima, koji je naša majka (usp. Gal, 4,26). Liturgijski ton toga himna, podsjećanje na blagdansku procesiju (usp. redak 13 i 14), mironosno viđenje Jeruzalema koji će ponovno vidjeti Spasenje Božje, čine od 47. psalma molitvu kojom se može započinjati dan i učiniti ga pjesmom hvale, čak ako se na obzorju pojavljuju oblaci. Da bismo shvatili smisao Psalma, tri poklika – na početku u sredini i na kraju, kao da nam nude duhovni ključ po kojem je skladan taj psalam i uvode nas u njegovo unutarnje ozračje. Evo tih triju poklika: “ Velik je Jahve, hvale predostojan u gradu Boga našega” (r. 2.); “Spominjemo se Bože, tvoje dobrote usred Hrama tvojega” (usp r. 10.); “Takav je Gospodin, Bog naš zasvagda i dovijeka: on neka nas vodi” (usp. r. 15.).

2. Ta tri poklika koja uzvisuju Gospodina ali i “grad Boga našega” (r. 2) spajaju dvije velike cjeline u Psalmu. Prva je radosno slavljenje svetoga grada, Siona, koji je pobjednik nad neprijateljskim navalama, vedar pod plaštem Božje zaštite (usp. r. 3-8). Gotovo da se radi o litanijama punim definicija svetog grada: on je predivna uzvisina koja se uzdiže kao svjetionik, izvor radosti za sve narode na zemlji, jedini pravi “Olimp” gdje se spajaju nebo i zemlja. On je – koristeći izraz proroka Ezekijela – grad – Emanuel je “ Bog ondje” u njemu stoluje (usp. Ez 48, 35). Ali, oko Jeruzalema se gomilaju trupe spremne na napad, što je gotovo simbol zla koje navaljuje na sjaj grada Božjega. Rezultat njihova sukoba je lako predvidjeti i vidljiv je gotovo odmah.

3. Moćnici te zemlje napadajući sveti grad napali su ustvari njegova Kralja, Gospodina. Psalmist pokazuje kako se rastače ponos velike vojske kroz sugestivnu sliku porođajnih boli “Ondje ih trepet obuze kao muka porodilje” (r. 7). Arogancija se pretvara u krhkost i slabost, a premoć je propala i pobijeđena. Ista ta misao izrečena je i drugom slikom: vojska u napadu uspoređena je s nepobjedivom ratnom mornaricom, koju je zahvatila jaka oluja pokrenuta strašnim istočnim vjetrom (usp. r. 8). Ostaje, dakle, neoborivo jamstvo za onoga koji se utječe pod sjenu božanske zaštite: posljednju riječ uvijek ima dobro a ne zlo; Bog pobjeđuje neprijateljske sile, čak i kad se čine ogromnima i nepobjedivima.

4 Vjernik, stoga, upravo u hramu slavi i zahvaljuje se Bogu osloboditelju. Njegov je hvalospjev milosrdnoj ljubavi Božjoj, izrečen židovskim terminom hesed, tipičnim za teologiju Saveza. Tako smo došli do drugog dijela Psalma (usp. r. 10–14). Nakon što je pjevao veliku hvalu Bogu vjernome, pravednom i spasitelju, nastavlja se nekom vrstom procesije oko hrama i oko svetog grada (usp. r. 13–14). Broje se tornjevi, znak sigurne Božje zaštite, razmatraju se utvrde, koje su izričaj stabilnosti kojom je Sion obdario njegov Utemeljitelj. Zidine Jeruzalema govore i njegovo kamenje podsjeća na činjenice koje se moraju kazivati “budućem naraštaju” od otaca na sinove (usp. Ps 77, 3-7). Sion je mjesto neprekinutog lanca Gospodnjih spasiteljskih čina, o kojima se govori u katehezama i u liturgiji, kako u vjernicima ne bi ponestalo nade u da će ih Bog osloboditi.

5. Predivna je, i jedna od najuzvišenijih definicija Boga kao pastira svog naroda koju nalazimo zaključnoj antifoni: Naš vođa (r. 15). Bog Siona je Bog Izlaska, slobode, Bog blizak narodu u ropstvu Egipatskom i putujućem kroz pustinju. Sada, kad se Izrael smjestio u obećanoj zemlji, zna da ga Gospodin ne napušta: Jeruzalem je znak Božje blizine, a hram je mjesto u kojem prebiva. Čitajući te izraze, kršćanin se uzdiže u kontemplaciji Krista, novog i živućeg hrama Božjega (usp. Iv, 2,21), i okreće se prema nebeskom Jeruzalemu, koji Više ne treba hram niti izvanjskog svjetla, jer “ Gospodin Bog, svemogući i Jaganjac su njegov hram, … slava Božja ga rasvjetljuje, a njegova je svjetiljka Jaganjac (usp. Otk 21, 22–23). Na takovo “duhovno” čitanje poziva nas sv. Augustin uvjeren da u Bibliji “nema ništa što se odnosi na samo zemaljske stvarnosti, budući da se sve ono što se na nju odnosi ili po njoj ispunjava može odnositi i na nebeski Jeruzalem” (usp. O Državi Božjoj, XVII, 3,2). O tome govori i sv. Paolino iz Nole, koji komentirajući riječi našega psalma potiče na molitvu “da bismo se mogli naći kao živo kamenje u zidinama slobodnoga i nebeskog Jeruzalema (usp. Pismo Severu 28,2). Razmatrajući čvrstoću i postojanost toga grada, isti crkveni otac nastavlja: “Doista, onaj koji bori u ovom gradu otkriva se kao Jedan u tri osobe. Krist je postavljen, ne samo kao temelj, nego i kao toranj i vrata toga grada… Ako je, dakle, na Njemu utemeljena kuća naše duše i ako smo na Njemu izgradili građevinu dostojnu velikog temelja, moći ćemo ući u Njegov grad kroz Njega i on će nas voditi kroz stoljeća i dovesti nas na svoje pašnjake” (usp. isto).