Zagreb, (IKA) – “Postmoderna i identitet” bila je tema tribine “Zajednički vidici” koja je 24. veljače održana u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi, pod vodstvom prof. dr. Valentine Mandarić, predstojnice Ureda.
Više od 300 ljudi okupilo se da bi poslušalo predavače prof. dr. Tončija Matulića, koji na Tribini gostuje već treći put, i dr. Krunoslava Nikodema. Prof. Matulić uvodno je opisao prijelaz iz modernog u postmoderno društvo kroz posljednjih 30-ak godina, koje je pod utjecajem krize i dubokih metamorfoza društvene slike uslijed velikog projekta “emancipacije” čovjeka, gdje društvene institucije i ustaljene forme ponašanja nisu više okvir ljudskoga djelovanja. “Pojedinac je osuđen na povezivanje i krpanje nepreglednoga mnoštva kratkoročnih odluka i projekata koji se više ne uklapaju u smisao i značenje dugoročne karijere i društvenoga napretka”, istaknuo je predavač. Pojedinac se danas emancipira i traži veću samostalnost od vanjskih autoriteta. I sam identitet “biti čovjek” time je doveden u pitanje pod okriljem suvremene antropološke drame. Kroz filozofsku konceptualizaciju osobnoga identiteta kako ju izlaže Alasdair MacIntyre, predavač ističe važnost povijesnosti čovjeka i naroda u kojemu je on rođen i ukorijenjen. “Ono što ja jesam, tj. što moje jastvo identitetski određuje jest ono što ja baštinim u sadašnjosti”, ističe prof. Matulić. Pripovjedno traganje tu se nameće kao način potrage za vrijednostima, dobra, a podrazumijeva odgoj karaktera i čovjekova samorazumjevanja. Nasuprot MacIntyreu koji ističe vanjski utjecaj na čovjeka, Taylor stavlja naglasak na čovjekov nutarnji interes. Slažući se s Baumanom, predavač ističe kako je identitet “biti čovjek” zapravo složen od mnogih kriterija koji određuju granicu između dvije stvarnosti, gdje se one razgraničuju, osobito kroz pripadnost narodu, povijesti, kulturi, vjerskoj tradiciji. Kršćanski identitet nije identitet u punom smislu te riječi, jer se on izvodi iz cjelovitosti osobe, a ne njezina stečenog dijela, poput identiteta, jer čovjek postaje čovjekom prije nego se rađa u narod u kulturu. Stoga i Katolička Crkva nije nacionalna, nego sastavljena od različitih naroda – ex gentibus.
Dr. Krunoslav Nikodem temi je pristupio sa stajališta sociologa. Kroz tri stupnja razvoja društva shematizirao je i potragu za identitetom: u tradicionalnom društvu nije bilo pitanja identiteta i potrage za njime, u modernom društvu radilo se na izgradnji identiteta, a u postmodernom identitet i određenost se izbjegavaju. “Svi ljudski identiteti su donekle društveni identiteti jer su vezani uz značenja, a ona su uvijek rezultat sporazuma ili nesporazuma, uvijek donekle zajednička,” ističe Nikodem, zaključujući kako je identitet stvarnost u razvoju, nastajanju, te je stoga prikladniji izraz “proces identifikacije”. U hrvatskom društvu promjene su uočljive na političkom, ekonomskom, sociokulturnom i religijskom području, a sva su ta područja vrlo nestabilna te stoga i dovode do problema s procesom identifikacije. Rezultati empirijskih istraživanja pokazuju ipak da je hrvatsko društvo sklonije elementima tradicionalnosti nego modernosti. Prof. Nikodem naveo je nekoliko problema za izgradnju osobnoga i društvenog identiteta, koje dijeli na “vanjske” (modernizacija , globalizacija, subjektivizacija) i “unutrašnje” (anomija i klima nepovjerenja). Izgradnja kulture povjerenja, ističe predavač, jest ključno pitanje u izgradnji osobnoga i kulturnoga identiteta, jer povjerenje jača povezanost pojedinca i zajednice, osjećaj pripadnosti i sam identitet.