Dragi svećenici, pomoćnici i djelatnici, koji ste u poslanju i službi Vojne biskupije, poštovani djelatnici Ministarstva obrane, vojnici, dočasnici i časnici Oružanih snaga i policije Republike Hrvatske, dragi vjernici koji ste mi povjereni u duhovnoj i pastoralnoj skrbi, završila je Treća izvanredna Biskupska sinoda te je najavljena redovita opća Biskupska sinoda o temi obitelji. Točnije, Biskupska sinoda okupljena oko pape Franje, raspravljala je i raspravljat će o “Pozivu i poslanju obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu”. Polazeći od obitelji u Božjem naumu spasenja, preko Isusovog jasnog i nedvojbenog stava o obitelji, detaljno razrađenog u crkvenim dokumentima, sinodalni oci nastavljaju govor o “evanđelju obitelji”, potvrđujući nerazrješivost ženidbe i ljepotu zajedničkog života supružnika, vrednujući i uvažavajući društveno-kulturološki kontekst u kojem žive današnje obitelji. Dolikuje, stoga, da se i ja kao vaš biskup osvrnem kratko na ovu temu i pozovem sve pripadnike Oružanih snaga te ministarstava obrane i unutarnjih poslova, a i sve ljude dobre volje, da zajedno promišljamo o obitelji kao “školi čovječnosti” (usp. Gaudium et spes, 52).

1. Biblija

Prve stranice Svetoga pisma posebnu pozornost posvećuju stvaranju čovjeka i nastanku svijeta. Bog, koji iz ničega (ex nihilo) sve stvara, svemu udahnjuje život. No, jedino čovjeka stvara ad imago Dei (na svoju sliku). Trojedini Bog, zajedništvo ljubavi Oca, Sina i Duha Svetoga, čovjeka stvara kao muškarca i ženu. Ljubav koju Bog ima u sebi, prenosi na muškarca i ženu – zajednicu ljubavi. Kao što ni Bog u sebi nije sam, tako ni čovjeka ne želi osamljenog, već ga stvara kao muško i žensko. Nakon što je načinio čovjeka na svoju sliku, nakon što je stvorio muškarca i ženu, Bog progovara: “Plodite se i množite i napučite zemlju i sebi je podložite”. Početni smisao braka (“nije dobro da čovjek bude sam. Načinit ću mu pomoć kao što je on” – zajedništvo supružnika) svoju nadopunu dobiva u drugotnom razlogu vezivanja muškarca i žene, tj. u njihovoj uzajamnoj ljubavi otvorenoj sustvarateljskoj ulozi – rađanju (potomstvo) (usp. Post 1 i 2).
“Postojanosti nam uistinu treba…” (Heb 10, 36). Obitelj je u Božjem naumu spasenja zamišljena ovako. Htio ju je upravo ovakvu. Kao zajednicu muškarca i žene. Njegov ju je Sin ovakvu posvetio. Na ovakvoj je svadbi bio i tu očitovao svoju slavu. S ovakvim se zaručnicima družio. Stoga, samo ljudska nepostojanost može izobličiti ili deformirati ovu sliku o braku i obitelji, ali time se ona ne mijenja. U božanskom naumu spasenja ovo je slika obitelji. “Radi tvrdoće srca” Mojsije je dopustio i drugačije, ali “od početka ne bijaše tako” (Mt 19, 6).

2. Crkva

Crkva je sakrament spasenja, Tijelo Kristovo. Zadatak joj je vjerno prenositi Kristov nauk i ljubomorno čuvati poklad vjere. Ako je Bog spojio muškarca i ženu, ako je njegova riječ: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo” (Post 2, 24), onda Crkva ne može drugačije govoriti ni naučavati. Ona može samo u tom duhu nastaviti poučavati. U svako vrijeme, pa tako i u ovo današnje, i to samo ono što je primila od svoga Utemeljitelja. Ako bi govorila ili naučavala drugačije, Crkva bi iznevjerila samu sebe, svoje poslanje i Krista čije je Mistično Tijelo.
U isto vrijeme Crkva je svjesna činjenica da svi ne žive tako i da svatko ne vjeruje na isti načina na koji vjeruje Crkva. Međutim, nečija nevjera ili drugačije vjerovanje, ne može potaknuti Crkvu da i ona čini isto. Jednako tako ne može je zavesti i učiniti sebi sličnom.
To potvrđuju i sinodalni oci svojom formulacijom: “Čvrstu se vjeru ne može pokolebati nametanjem kulturnih perspektiva koje slabe brak i obitelj” (Relatio synodi, br. 32).
“Postojanosti nam uistinu treba…” Nepostojanost današnjeg vremena ne može uvjetovati stalni Božji naum i Crkvu koja je prva pozvana čuvati ga, prenositi ga i promovirati. Nepostojanost ljudske naravi ne može utjecati na nepromjenjivost božanskog nauka. Potrebno je tražiti zaokrete. Oni su s pastoralnog aspekta nužni. No, novi govor o obitelji ne znači i promjenu obiteljske terminologije, odnosno potreba za novim i snažnijim navještajem “evanđelja obitelji”, želja za novim pristupom “kućnoj Crkvi”, ne povlači za sobom i novu definiciju obitelji.

3. Sinoda

Sinodalni oci, okupljeni oko pape Franje, u želji da sagledaju stanje u kojem žive današnje obitelji, sastali su se jer žele iskazati svoju bliskost svima. Zaručnicima koji se pripremaju za brak; onima koji su sklopili bračni savez i žive svoje bračnu i obiteljsku stvarnost; onima koji su u građanskoj vezi ili izvanbračnoj zajednici, rastavljenima, rastavljenima i neoženjenima, rastavljenima i ponovno oženjenima, jednoroditeljskim obiteljima… Radi presudne važnosti obitelji za svijet i Crkvu, ova Sinoda želi “sagledati stvarnost današnje obitelji u kompleksnosti njezinih svijetlih strana i njezinih sjena”. Kako? Pogledom “uperenim u Krista kako bi s novom svježinom i poletnošću razmišljali o onome što nam objava, prenošena u vjeri Crkve, govori i ljepoti, ulozi i dostojanstvu obitelji”. Zašto? Da bi se “u svijetlu Isusa Krista razabralo putove kojima će se obnoviti Crkvu i društvo u njihovu zauzimanju za obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene” (usp. Relatio synodi, br. 4).
U duhu Pavlova načela: “radujte se s radosnima i plačite sa zaplakanima” (Rim 12, 15), biskupi okupljeni na Sinodi zahvalni su dobrome Bogu za sve koji uspijevaju ostati vjerni nauku evanđelja. Ohrabruju ih da nastave svjedočiti kako je i danas moguće živjeti u skladu s danim obećanjima. Raduje ih postojanost takvih osoba. No, u isto vrijeme plaču s onima koji su ugroženi u svojoj ljudskoj i svojoj obiteljskoj stvarnosti. Stalo im je razgovarati s muškarcima i ženama danas kako je Isus nekada s njima razgovarao. A on je “s ljubavlju i nježnošću, susretao i gledao muškarce i žene, prateći njihove korake s istinom, strpljivošću i milosrđem, naviještajući zahtjeve Božjeg kraljevstva” (usp. Relatio synodi, br. 12).
“Postojanosti nam uistinu treba…” Civilno zakonodavstvo vrlo često ugrožava brak i obitelj. Njihovo prilagođavanje novim vremenima poziva biskupe okupljene na Sinodi na još veću ljubav prema svakom stvorenju, ali i još veću zauzetost i borbu za brak i obitelj. Obvezuje ih promovirati kršćansku antropologiju kao jedinu mjerodavnu. Postojano i hrabro, odlučno i odvažno treba naglašavati da je brak zajednica muškarca i žene.

4. Svijet

“U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet” (Iv 16, 33). Društveno-kulturni kontekst postmoderne pomalo kao da dovodi u sukob staro i novo, vječno i vremenito, božansko i ljudsko. Dehumanizirajući humanizam današnjega vremena ima svoju novu biologiju i novu antropologiju. Svijet današnjice nije sklon razmišljati po načelu općeg dobra ili dobra za sve, već bi se htio okrenuti pojedincima koji postaju norma djelovanja i ponašanja, pa čak i norma življenja za sve. Postalo je gotovo normalno da se većina mora prilagođavati manjini. Manjine treba štititi, njih treba uvažavati, one koji su drugačiji treba vrednovati, ali njihovo stanje ne smije biti paradigma življenja i povod zakonodavcu da usklađuje svoju regulativu s voljom manjine, a na uštrb većine.
Ovo su za sve nas danas veliki izazovi. Osobito za djelatnike u obiteljskom pastoralu. Oni prvi trebaju djelovati tako da Crkvu ne predstavljaju kao, kako to netko reče, tekstilnu industriju. Moda i pomodarstvo ne mogu Crkvi krojiti zakone jer Crkva nije modna pista koja ima svoj proljetni, ljetni, jesenji i zimski defile. Ona, jer je narod Božji, živi u promjenama, s promjenama, ali kao Mistično Tijelo Kristovo ona ostaje nepromjenjiva. Ne zato jer je tako stara, ne zbog toga jer je “institucija”, već zbog toga što su njezini zakoni moralne odredbe za opće dobro. Ona prihvaća svu svoju djecu kao svoje sinove i kćeri. Nikoga ne odbacuje i nikoga ne razapinje. Dovoljno je što je Krist koji ju je osnovao razapet za sve nas. Međutim, u svojoj postojanosti ona i danas naviješta evanđelje braka i obitelji onako kako bijaše od početka. Za nju je mjerodavan početak. A “kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova”.

Umjesto zaključka

Poštovani vjernici Vojne biskupije, dragi policajci i vojnici, državni službenici i namještenici resornih ministarstava! Vama je potpuno jasno što znači imati načela i držati ih se. Kao što policajac ne bi smio u istom slučaju pristupati prema različitim osobama na drugačiji način, tako ni Crkva ne može selektivno, individualno i partikularno pristupati tumačenju nečega čega je čuvarica; kao što vojnik ne bi smio u ratu zaboraviti prisegu koju je u miru dao, tako ni Crkva ne smije u nevoljama života prilagođavati sebe vremenu da bi se nekome svidjela ili dodvorila. “Kroz mnoge nam je nevolje proći” (usp. Dj 14, 22), ali nam je dano upravo tako do slave uskrsnuća doći. Ni vlas nam s glave neće pasti, već ćemo se svojom postojanošću spasiti (usp. Lk 21, 17). Ne time što ćemo iznevjeriti načela i zakone, već činjenicom što se više budemo držali načela i svesrdnije budemo braniti pozitivne naravne zakone.
“Naredbe si svoje dao da se brižno čuvaju. O kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila” (v. Ps 109). Tako kaže psalmista te tako i ja završavam svoj uskrsni navještaj radosti. Neka nas Gospa Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta nadahne da živimo u skladu s njezinim pozivom: “što god vam rekne učinite” (Iv 2, 5), a uskrsli Gospodin neka nam pomogne da se ne “suobličavamo slici ovoga svijeta” (Rim 12, 2), već da naši putovi budu čvrsti, da čuvamo njegova pravila, da se spasimo njegovom pobjedom i svojom postojanošću te na taj način pomažemo svijetu da se preobrazi na sliku Kristovu. Stoga, “sve provjeravajte. Dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i dušu i tijelo – neka se besprijekornim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista (Sol 5, 23-25).

Sretan Uskrs!

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH
U Zagrebu 15. ožujka na četvrtu korizmenu nedjelju – Sredoposnu