POSTOJI LI “PRAVOSLAVNA CRKVA U HRVATSKOJ”?

Zašto se i kako u Zagreb vratio srpsko-pravoslavni mitropolit Jovan? – Zašto predstavnici Makedonske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu nisu bili pozvani na primanje u Predsjedničke dvore?

Europska javnost pripisala je stanovito značenje dolasku srpsko-pravoslavnog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Jovana Pavlovića u Zagreb na proslavu blagdana sv. Save 27. siječnja ove godine. Novinari i komentatori nisu se zadovoljili samo viješću o događaju, nego su nastojali saznati i ono što službeno nije objavljeno i naslutiti što bi sve to moglo značiti. Katolička novinska agencija Kathpress u Beču ističe da bi to mogao biti znak skorog sređivanja odnosa između Hrvatske i Srbije. Poznate novine “Kleine Zeitung” koje izlaze u Beču odmah su zamolile za intervju umirovljenog pravoslavnog svećenika u Zagrebu Jovana Nikolića.
Pročulo se da je jedan od službenika hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova došao u Ljubljanu gdje je mitropolit boravio i donio mu gotove hrvatske isprave, domovnicu i putovnicu. Mitropolit, navodno, nije sam tražio te dokumente, nego su mu ih u Zagrebu izradili želeći da se on vrati. Domovnicu su mu, kako se čuje iz neimenovanih izvora, mimo spomenutog intervjua, načinili prema podacima iz njegova rodnog mjesta u Slavoniji, jer je rođen na području Republike Hrvatske, a za putovnicu su, navodno, presnimili fotografiju iz neke ilustrirane knjige. Mitropolit, također prema tim glasovima, nije odmah odlučio prihvatiti dokumente, pa mu ih je zagrebački izaslanik uljudno položio na stol.
Reklo bi se da je najistaknutiji predstojnik Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj tek morao odlučiti hoće li ili neće primanjem dokumenata priznati državu o kojoj je u međuvremenu, boraveći izvan njezina područja, više puta davao izjave koje joj nisu išle u prilog. No, snage koje su u Zagrebu potaknule pothvat mitropolitova povratka, zacijelo su uspjele i na njega djelovati. Premda nije došao u Zagreb predvoditi bogoslužje na Božić po julijanskom kalendaru, a čuje se da ga je Josip Manolić, predsjednik Županijskog doma hrvatskog Sabora pozvao da baš tada dođe, odlučio je doći za blagdan sv. Save. To o Manolićevom pozivu objavila je srpska agencija Tanjug. No, naknadno se pročulo da je na slovensko-hrvatskoj granici ipak bilo problema, jer mitropolitov vozač nije imao hrvatskih dokumenata. Ali, hrvatske se vlasti nisu iznenadile, i čovjek je odmah dobio ulaznu vizu. Hrvatski dnevni tisak je zabilježio i sasvim usputnu pojedinost da je mitropolitov automobil bio parkiran na krivom mjestu, blizu njihove crkve, pa je prema njemu već bio krenuo “pauk”, koji je ipak na vrijeme odustao.
Mitropolit je priznao Republiku Hrvatsku
Taj splet radoznalosti, glasina predmnijevanja i slutnji pokazuje da je pitanje obnove redovitog života Srpske Pravoslavne Crkve na području Republike Hrvatske zaista aktualno, da je u znatnoj mjeri osjetljivo, ali da je ipak rješavanje toga pitanja već krenulo sigurnim putem. Srpsko pravoslavni mitropolit priznao se je državljaninom Republike Hrvatske. Pokazalo se da mu u toj državi ne prijeti nikakva opasnost, da su ga hrvatske vlasti zaista spremne zaštititi, ne pitajući ga za njegove poznate i razglašene protuhrvatske i protukatoličke izjave koje je prenosila i svjetska javnost. To bi trebao biti znak i poticaj da se svi srpski pravoslavni biskupi i svećenici kojima su sjedišta u Republici Hrvatskoj vrate svojim vjernicima i svojim redovitim dužnostima. Očito je, premda to službeni hrvatski glasovi neće sada isticati, da se svi ti srpski pravoslavni biskupi i svećenici nisu ni imali čega bojati, da nisu protjerani niti da su izbjegli pod pritiscima. Njihov je odlazak bio dio ipak neuspjelog plana. Sad bi njihov povratak trebao bit znak i srpsko-pravoslavnim građanima Republike Hrvatske koji još u njoj žive, da s pouzdanjem ostanu na svojim mjestima. Prema podacima s kojima navodno raspolažu srpski pravoslavni svećenici u Zagrebu, a koje prenosi “Kleine Zeitung”, iz Zagreba je već odselila, odnosno svojevoljno izbjegla polovica od sveukupnog broja Srba koji su do ovog rata u gradu živjeli. Nikolić ističe da su njihova bogoslužja u Zagrebu sasvim neometana, što dokazuje i mnoštvo vjernika na bogoslužjima o nedavnom Božiću i sada o blagdanu sv. Save.
Pravoslavni ne-Srbi u Hrvatskoj
Neki od komentatora spominju da je početak vraćanja pravoslavnih episkopa u Republiku Hrvatsku možda potaknut nedavnim osnivanjem Makedonske crkvene općine u Zagrebu. Tim događajem, premda početno vrlo skromnim, dokinut je monopol Srpske Pravoslavne Crkve kao jedine ovlaštene za okupljanje pravoslavnih vjernika u Hrvatskoj. Makedonski pravoslavni nemaju još nikakvih svojih crkava ni crkvenih prostorija, ali službeno njihova župa svete Zlate Meglenske u Hrvatskoj postoji i njoj se mogu za vjerske usluge obraćati oni pravoslavni u Hrvatskoj koji se ne smatraju Srbima. Time je ujedno prestala aktualnost nedomišljenih i nepromišljenih govorenja o Hrvatskoj Pravoslavnoj Crkvi. Za pravoslavne koji se po narodnosti smatraju Srbima postoji i u Hrvatskoj (kao i u drugim državama po svijetu) Srpska Pravoslavna Crkva, za pravoslavne koji su makedonske narodnosti postoji, eto, Makedonska Pravoslavna Crkva, a pravoslavni drugih narodnosti na području RH obraćat će se jednoj ili drugoj od tih Crkava po vlastitoj prosudbi i odluci. No, neki noviji događaji pokazuju da ni pri službenim državnim vrhovima nije svima jasno kako u Republici Hrvatskoj ne postoji samo jedna pravoslavna Crkva, a kako vjerska zajednica koja bi se zvala Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj uopće ne postoji. U “Glasu Koncila” od 6. veljače u rubrici “Osvrti” na to, ne bez ogorčenja, upozoravaju svojim dopisom predsjednik i sekretar Makedonske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu – prof. dr. Toma Prošev i prof. Ognjen Bojadžiski.
Zabuna u Predsjedničkim dvorima
Najprije se pitaju zašto predstavnik njihove vjerske zajednice nije pozvan na novogodišnje primanje u Predsjedničkim dvorima 11. siječnja ove godine. Zar državni protokol ne priznaje tu sasvim zakonitu vjersku zajednicu u Hrvatskoj? Zatim upozoravaju da u Hininoj vijesti o tom primanju stoji kako je “u ime Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj primanju bio nazočan protojerej Ilija Karojević, paroh osiječki”. Sasvim je jasno da nije stvorena, niti ikako postoji, niti je registrirana vjerska zajednica s nazivom “Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj”. Osiječki paroh Karojević mogao je, znači, predstavljati samo dio Srpske Pravoslavne Crkve koja živi u RH, ukoliko je s pravom smatrao da je od te Crkve ovlašten da je predstavlja. Ni u kojem pak slučaju nije mogao predstavljati pravoslavne građane Republike Hrvatske drugih narodnosti. Potpisani makedonski pravoslavni vjernici u Zagrebu očito smatraju da bi novinski izvjestitelji mogli biti mnogo pozorniji i obzirniji kad izvješćuju o događajima koji su u danom povijesnom trenutku itekako osjetljivi.
Spomenuti dopis u “Glasu Koncila” upozorava da živimo u svijetu koji je “multietnički, multikonfesionalan i multikulturalan”, a pravoslavlje (u crkveno-upravnom smislu) nije niti može biti jedno. Značilo bi da ni toliko poticani povratak srpsko-pravoslavne hijerarhije na područje Republike Hrvatske ne može više uspostaviti monopol te Crkve nad pravoslavljem u Hrvatskoj. Jer već sutra je moguće da u Zagrebu ili drugdje u Hrvatskoj otvori svoju parohiju (župu) koja od velikih i u pravoslavnom svijetu sasvim neprijeporno priznatih pravoslavnih Crkava kao što su Ruska, Rumunjska, Bugarska, Ukrajinska ili koja druga. Naravno, ukoliko na ovom području bude vjernika koji bi to željeli. (K)

NEZAOBILAZNE ZNANSTVENE KNJIGE O FENOMENU RELIGIJE I SVEĆENIŠTVA U HRVATSKOM NARODU U KOMUNISTIČKO DOBA

U Kulturno-informacijskom centru u Zagrebu (Preradovićeva 5) predstavljene su 27. siječnja dvije srodne i neobične knjige. Predstavljanje su zajedno priredili: Institut za primjenjena društvena istraživanja – centar u Splitu, Hrvatska Akademska Udruga – Split, NIP “Školske novine”, Zagreb.
Prva je knjiga “Religija i sloboda” (Religijska situacija u Hrvatskoj 1945-1990) u izdanju spomenutog instituta. To je prvi prilog projektu “Socioreligijska karta Hrvatske”. Uredio ju je voditelj projekta splitski sociolog svećenik Ivan Grubišić. Predgovor je nadahnuto i hrabro napisao akademik Ivan Supek. Svojim znanstvenim prilozima sudjeluju Jakov Jukić, Mislav Kukoć, Ivan Grubišić, Siniša Zrinščak, Špiro Marasović, Nikola Skledar, Ljudevit Plačko, Stipe Tadić, Juraj Kolarić, Anči Leburić i Ignacije Vugdelija.
Nitko dosada nije tako sustavno – poglavito sa stajališta sociologije religije, zatim prava, filozofije, psihologije i pastorala – pristupio tom jedinstvenom polustoljetnom razdoblju povijesti Crkve u hrvatskom narodu. Prilozi su rezultati očito opsežnog i vrlo stručnog proučavanja domaće i inozemne literature, također izravnog promatranja i bilježenja događanja sa stručnom suvremenom obradom dobivenih podataka. Bez iluzija, oslobođeni od svake ideološke i svjetonazorske zloporabe, ti znanstveni radovi djeluju otriježnjavajuće ali ne uvode ni u razočaranje, ni u ravnodušnost.
Na predstavljanju knjige govorili su Esad Čimić, Ivan Grubišić i Živko Kustić. Pokazalo se da je takvo znanstveno proučavanje religijskog i crkvenog fenomena nezaobilazno, osobito u narodu koji u tijeku dugih stoljeća nije imao vlastitu samostalnu državu koja bi poticala i štitila razvitak narodne kulture, pa je Crkva, slično kao u Poljskoj i Irskoj, pružala svoje služenje u tom smislu osirotjelom narodu. Crkva je, naime, bila jedini organizirani i zaštićeni prostor za razvijanje mnogih oblika nacionalnog kulturnog života. Stoga proučavanje te pojave ne zanima samo Crkvu, nego je to važan doprinos zajedničkoj narodnoj povijesti. Promjene koje su se na tom području dogodile u pola stoljeća komunističke vladavine imaju svoje nezaustavljive učinke i u najnovije doba. U onom su razdoblju vjerske zajednice stekle jedinstvena iskustva, koja se ne smiju prepustiti zaboravu. Tek spoznavanjem onoga razvoja može se pratiti sadašnje događanje na tom području, mogu se razumno usmjeravati nove tendencije i izbjegavati vrlo pogubna zamagljivanja i zloporabe. Tko god bude htio ozbiljno govoriti ili pisati o sadašnjem stanju naše crkvenosti, neće smjeti ne poznavati ove znanstvene radove.
U sklopu istog susreta predstavljena je i knjiga Stipe Tadića “Službenici Svetoga” (Prilog fenomenologiji svećeničkog zvanja). Izdavač je NIP “Školske novine”, Zagreb, te je u ime izdavača skup pozdravio Ivan Rodić. Ta je knjiga izišla u specijaliziranoj biblioteci “Magister”. Knjigu i njezina pisca je podrobno i zauzeto prikazao Esad Čimić, a Živko Kustić je upozorio kako je riječ o rijetkom znanstvenom pokušaju, ne samo kod nas nego i u svijetu, da se sociološki i psihološki iznutra i neposredno pristupi pojavi svećeništva kao zvanja i kao staleža u narodu s baš ovakvom povijesnom sudbinom.
Već sam naslov knjige pokazuje da Tadić promatra i katoličko svećenstvo ne toliko u njegovoj novozavjetnoj izuzetosti od klasičnog, religijskog svećenstva, nego baš u sklopu tog religijskog fenomena. Svećenici su mu izdvojeni služitelji svetog, numinoznog, misterijskog što u Novom zavjetu poprima osebujne, kristovske oznake služenja. Knjiga obiluje grafikonima, statističkim podacima, psihologijskim zaletima i slutnjama. Očito je da pisac ne krije kako se po tom tlu numinoznog kreće sa strahopoštovanjem, gotovo u nedoumici što je, kako sam reče te večeri, “obuven ušao na sveto tlo”. Osim provjerene visoke stručnosti autora, ne treba kriti da je rodom iz Otoka kraj Sinja, mjesta iz kojega potječe tridesetak živućih svećenika i bezbroj časnih sestara. Knjigu se, dakle, može s povjerenjem primiti kao plod proučavanja na temelju znanstvenog i osobnog iskustva. (ŽK)

Knjiga “Religija i sloboda” naručuje se kod izdavača: Institut za primjenjena društvena istraživanja – Centar Split, Tvrđava Gripe bb, 58000 Split, cijena 50.000 HRD.
Knjiga “Službenici Svetoga” naručuje se kod izdavača: NIP “Školske novine” A. Hebranga 40, 41000 Zagreb, cijena 50.000 HRD.

NAPRETKOV HRVATSKI NARODNI KALENDAR 1994.

Iz tiska je izašao i godišnjak Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” HRVATSKI NARODNI KALENDAR 1994. na 420 stranica. Pripreman i uređen dijelom u Sarajevu, gdje je središnjica društva, dijelom u podružnici Split gdje izmješten djeluje dio središnje uprave, godišnjak je uspio okupiti čitav niz uglednih suradnika i tematski obuhvatiti raznovrsne oblasti i tematske priloge, od književnosti i znanosti do historiografije, lingvistike i gopodarstva, s tematskim cjelinama u spomen na obljetnicu krbavske bitke, 100 godina od rođenja Miroslava Krleže, 80 godina od rođenja Viktora Vide i 100 godina od osnutka “Napretkova” Hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” u Sarajevu. Uz dokumente i umjetničke fotografije s temom hrvatskog sela u Bosni i Hercegovini, tu je i rimokatolički, grkokatolički, muslimanski i židovski kalendar za 1994. godinu.
Suradnici u ovom godišnjaku, od biskupa i akademika do uglednih književnika i znanstvenika, ispunili su kalendar zanimljivim prilozima. U rubrici “Ratna pitanja” sustavno je prikazano i podacima potkrijepljeno istraživanje o stradanju hrvatskih katolika u BiH za ovoga rata, studije o posljedicama ratnih nasilja i njihovu liječenju, te o učenju hrvatskog jezika za izbjeglu djecu iz Herceg-Bosne. Iz starih rukopisa oživljeni su neki vrijedni tekstovi i zapisi o prošlosti. U rubrici “Hrvatska baština” su teme iz crkvene povijesti, graditeljstva, tiskarstva, političke povijesti i etnologije, “Znanost u Hrvata” obuhvaća istraživanja iz oblasti školstva, dok “Suvremena istraživanja” razmatraju probleme mita o tzv. bosanskom jeziku, gospodarske teme, te znanstvene priloge, od kojih valja izdvojiti popis pučanstva u BiH iz 1885. godine i prvi put sustavno publiciranu genealogiju roda Boškovića, koja dokumentirano otklanja svaku dvojbu i mogućno manipuliranje u svezi s hrvatskim podrijetlom Ruđera Boškovića. Prikazana su i “Napretkova” izdanja, knjige što ih je Društvo tiskalo u 1993. godini, prikupljeni dokumenti 1993. značajni za hrvatski narod u BiH, obilježene obljetnice i kronološki prikazane ratne aktivnosti podružnica HKD “Napredak” u Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Dubrovniku tijekom rata. Rubrike “Književnost u ratu” i “Pjesništvo” daju uvid u probranu najnoviju produkciju književnika Hrvata iz BiH. (DL)