Posvećena nova crkva u Voćinu
Posvećena nova crkva u Voćinu
Voćin (IKA )
U Domovinskom ratu srušena crkva rekonstruirana je u svom izvornom obliku zahvaljujući tome što je sačuvan u pojedinostima izrađen arhitektonski nacrt crkve
Voćin, (IKA) – Voćinska župna crkva i svetište Gospe Voćinske do temelja su bili razoreni 13. prosinca 1991. Tijekom više od jednog desetljeća crkva je obnavljana pod stručnim vodstvom Ministarstva kulture a uz financijsku pomoć Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva i Požeške biskupije te više donatora. U nedjelju prije Velike Gospe, 14. kolovoza crkva je posvećena i predana župljanima na korištenje. Slavlje njezine posvete predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević, uz sudjelovanje 35 svećenika, u prisutnosti saborskih zastupnika, župana, gradonačelnika i načelnika s područja Požeške biskupije te voćinskih i drugih vjernika.
Na početku slavlja pred zatvorenim ulaznim vratima crkve predstavnici hodočasnika iz župe Stražeman pozdravili su Isusovu Majku kako to tradicionalno čine kad pješice dolaze u Voćin. Potom je Josip Devčić, predsjednik biskupijskog Odbora za izgradnju svetišta Majke Božje u Voćinu predstavio gradnju i predao biskupu novu crkvu, uručivši mu njezine ključeve. Biskup je u svom pozdravu spomenuo kako stojimo pred ponovo podignutim zdanjem voćinske crkve iz 15. stoljeća u čijoj je arhitekturi progovorila snaga duha i utisnuta ljubav brojnih jednostavnih a vjerom velikih Isusovih poklonika i odanih Marijinih štovatelja. Dodao je da je crkva iznutra urešena suvremeno oblikovanim križem a da je u njezinu središtu slika Gospe Voćinske iz 18. stoljeća, koja “prikazuje Mariju i Isusa sa srcem na prsima, znak Božje ljubavi, jače od smrti, uvjeravajući nas kako je samo ljubav mogla ponovo izgraditi ono što je mržnja razorila”. Biskup je zahvalio svima koji su na bilo koji način doprinijeli izgradnji crkve, posebno Odboru za izgradnju Svetišta Majke Božje u Voćinu na čelu s Josipom Devčićem. Potom je predao ključ voćinskom župniku Mladenu Štivinu uz nalog da otvori vrata nove crkve kako bi je posvetili i u njoj prvi puta prinijeli žrtvu hvale.
Nakon obreda škropljenja zidova i oltara crkve, biskup je prije himna “Slava Bogu” podsjetio da su 13. prosinca 1991. razaranjem crkve umuknula i voćinska zvona te je pozvao da se s Marijina novog zvonika oglase zvona kako bi uzdigla slavu Bogu, iskazala čast Isusovoj Majci, izrazila poštovanje prema svim nedužnim voćinskim žrtvama i posvjedočila zahvalnost poginulima za našu slobodu. U sklopu službe Riječi biskup je održao homiliju u kojoj je spomenuo da su ga već brojni ljudi pitali kako se je uspjelo ponovo podići crkvu, rekonstruirati je u izvornom obliku. Biskup je odgovorio da je to bilo moguće prvenstveno zato što je bio sačuvan u pojedinostima izrađen arhitektonski nacrt crkve te da se više od deset godina s velikom strpljivošću i vjernošću slagao kamen po kamen, podizali zidovi koje nose snažni temelji a koji imaju svoje završetke u svodnom zaglavnom kamenju na koje se oslanjaju kamena rebra i priječe da se ona sruše. Tako je, slijedeći vjerno nacrt nepoznatog arhitekta iz 15. stoljeća, ponovo pred nama uskrsnuo u punom sjaju ovaj hram, zaključio je biskup.
U nastavku je biskup podsjetio kako se čovjek rađa kao biće Božjeg nauma, i dok živi u skladu s njegovim projektom ne može postati ruševina, a kad mu se ona dogodi, moguća je njegova obnova, rekonstrukcija ako nastoji svoj život ponovo oblikovati po Božjem naumu. Dodao je da su voćinsku razorili oni koji nisu živjeli uz skladu s Božjim zakonom. Potkrijepio je svoje tvrdnje iskustvom o kojem govori knjiga Nehemijina u prvom čitanju. Nakon progonstva izraelski narod je ponovo u svojoj zemlji te 444. godine svećenik Ezra i namjesnik Nehemija pred njega iznose knjigu Zakona, podsjećajući ga na njegovu snagu i veličinu dok mu je bio vjeran a progonu kao posljedicu nevjernosti savezu. Narod je plačući ponovo prihvatio Zakon, Božji nacrt po kojem se izgrađuje čovjek u njegovoj čvrstini i tako krenuo putem obnove. Tako je svaki Izraelac postao hramom prisutnosti Božje, o kojoj govori Isus u evanđelju, zaključio je biskup. Potom je dodao kako je 2000. godine prigodom proslave Velikog jubileja i prvog biskupijskog euharistijskog kongresa na ruševinama voćinske crkve pokazao nazočnom mnoštvu od oko 25.000 vjernika Isusovo euharistijsko otajstvo i podsjetio ga da je Krist svojom ljubavlju na križu pobijedio smrt, te kad ta ista ljubav ispuni vjernika stvara od njega hramom njegove prisutnosti i osposobljava ga da bude jači od mržnje koja razara, graditelj. Zaključio je, da će ponovo izgrađena crkva služiti voćinskim župljanima i hodočasnicima da po zagovoru Isusove Majke budu trajno ispunjani upravo tom duhovnom snagom, te je čestitao što su nošeni njome postali pobjednici na ruševinama mržnje.
Uslijedila je potom molitva Litanija svih Svetih nakon koje je biskup u oltarni grobak položio moći bl. Alojzija Stepinca s kojim su na svoj način sjedinjene sve voćinske žrtve, počevši od ubijenog župnika Josipa Martinca 1943. do žrtava srpske agresije 1991. Oltar i 12 križeva na zidovima crkve pomazani su svetim uljem, na oltaru je zapaljen kad u znak Isusove žrtve koja se trajno na njemu obnavlja a potom zapaljeno svjetlo i svijeće a oltar urešen za prvo euharistijsko slavlje u novoposvećenoj crkvi.
Nakon popričesne molitve uslijedio je iskaz odanosti i zahvalnosti Isusovoj Majci pred likom Gospe Voćinske. Upaljena je zavjetna svijeća, položeno cvijeće pred sliku, biskup je zapjevao geslo Godine Gospe Voćinske “Evo ti Majke” koje su svi ponavljali između pojedinih kitica Marijine pjesme “Veliča duša moja Gospodina”, i okadio Marijinu sliku. Mala služba hvale Isusovoj Majci završila je zajedničkom molitvom svih nazočnih Gospi Voćinskoj, kojoj su se vjernici Požeške biskupije svaki dan molili u svojim župama tijekom Godine Gospe Voćinske. Potom je župnik Mladen Štivin zahvalio biskupu Škvorčeviću i svima drugima koji su pomogli da župa Voćin, dvadeset godina nakon razaranja dobije novu župnu crkvu. Biskup je župniku predao Povelju o posveti crkve poprativši željom da ona trajno podsjeća župljane na ljubav kojom je njihova crkva bila građena i ljepotu slavlja u kojem je ona posvećena.
Nakon završnog blagoslova nazočni su zapjevali pozdrav domovini a svečanost zaključili pjesmom “Ljiljane bijeli”, koju je posebno volio bl. Alojzije Stepinac.