1.”Opjevajmo slavne muževe, pretke naše po njihovim pokoljenjima” (Sir 44,1)

Tim riječima starozavjetni pisac veliča svoje pretke kojima se ponosi i za koje bi htio da im “ime živi za sva pokoljenja”. I mi se ponosimo s našim precima, i s onima iz naše obiteljske ili nacionalne prošlosti, a kao kršćani vjernici još više s precima u vjeri, koji su dali svoje svjedočanstvo za Krista sve do prolijevanja krvi. Mnogi su nam od njih poznati, a još više ih je nepoznatih. Naš kršćanki puk časti mnoge mučenike ne gledajući iz kojih krajeva dolaze i kojem narodu pripadaju. No sveti biskup Maksim nas poziva: “Braćo, ako već treba da s velikom pobožnošću slavimo nebeski rođendan svih mučenika, pogotovo nam valja sa svim štovanjem svetkovati blagdan onih koji su u našim mjestima svoju krv prolili”. Brojni su sveti mučenici i na našim prostorima prolili krv za Krista, od vremena ranoga kršćanstva do novijih vremena. Bilo je mnogo mučenika i u našem hrvatskom narodu, nažalost nepoznatih ili brzo zaboravljenih, napose za vrijeme osmanske vlasti, te za vrijeme Drugog svjetskog rata i poslije njega, tj. za vrijeme komunističkog režima. Trojica su od naših hrvatskih mučenika uzdignuta na čast oltara, to su sveti Nikola Tavelić i sv. Marko Križevčanin, te blaženi Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i metropolit. Da, među njima časno mjesto zauzima današnji svečar, sveti Marko Križevčanin, sin ovoga grada, koji je na današnji dan, 7. rujna 1619. godine, slovačkom gradu Košicama mučeničkom smrću posvjedočio svoju vjeru u Krista i odanost Kristovoj Crkvi. Vašemu gradu i vašoj biskupiji čestitam dan nebeskog zaštitnika.

2. Tko su kršćanski mučenici?

Tko i što su bili kršćanski mučenici i zašto ih štujemo? Oni nisu ni japanski kamikaze, ni piloti-samoubojice, ni sahidi Srednjeg Istoka, ni automobili-bombe. Nakon 11. rujna 2001. godine, tj. nakon terorističkog napada na ona dva nebodera u New Yorku, izraz “mučenik” poprimio je u javnome mnijenju užasno i razorno značenje. Oporuka Mohammeda Hatta, vođe komandosa samoubojica koji se zaletio u Tornjeve je neka vrsta hvalospjeva uništenju i ništavilu. U toj oporuci govori se o “pripravi” mučenika na samoubilački čin: sve upućuje na vrhunski čin žrtve koja uništava.

Kršćanski mučenici su nešto sasvim drugo. Oni nisu tražili smrt pod svaku cijenu: naprotiv, voljeli su život. Neki su čak nastojali izbjeći mučeništvo, kao npr. srijemski mučenici sv. Montan i Maksima te sv. Sinerot. Neki od njih bili su pažljivi prema krvnicima, a neki, dok su čekali pogubljenje, divili su se ljepoti prirode koja ih je okruživala. Za neke životopisi spominju da su bili ljudi humora, kao sv. Lovro ili sv. Toma Mor. Nitko od njih nije želio smrt svojim neprijateljima niti tražio osvetu svojim mučiteljima.

Kršćanski mučenik nije ni usamljeni heroj koji se žrtvuje za neke vrednote ili ideologije. Mučenik je kršćanin koji vjeruje u Krista, koji se nada, koji, često, radi za siromašne, za mir, koji naviješta evanđelje, koji ljubi Crkvu, koji i pred prijetnjom smrti, iako se nje boji, odlučno ustraje u svom djelovanju i svjedočenju, i ne da se zaplašiti (N. Valentini). Mučenik je svjedok Krista među svojom braćom (Natpis na grobu D. Bonhoeffera).

Mnoge su biskupije, pa i gradovi, pokrajine i narodi za svoje nebeske zaštitnike i simbole izabrali upravo mučenike, a ne filozofe, vladare ili vojskovođe. Tako Srijemska Mitrovica ima sv. Dimitrija, Zadar sv. Krševana, Split sv. Duju, Dubrovnik sv. Vlaha, Sisak sv. Kvirina, a Križevci sv. Marka Križevčanina. Time su građani, odnosno vjernici htjeli dati do znanja da žele njegovati one vrednote koje su živjeli i svojom krvlju posvjedočili njihovi nebeski zaštitnici.

3. Mučenici XX. stoljeća

Mučeništvo nije oznaka samo Crkve prvih stoljeća, nego je obilježje svih razdoblja njezine povijesti. U prošlom, XX. stoljeću, možda više nego u prvim stoljećima kršćanstva, bilo je mnogo onih koji su posvjedočili svoju vjeru herojskim mučeništvom. O proslavi Velikog Jubileja Papa Ivan Pavao II. Blaženi, upozorio nas je: “U našem stoljeću ponovo imamo mučenike, često nepoznate, gotovo “nepoznate borce” velike stvari Božje. Koliko je moguće ne smiju se izgubiti njihova svjedočanstva” (NNI br. 37).

Zašto se svjedočanstva mučenika XX. stoljeća ne smiju izgubiti? Zato što su imena mnogih iz tog vremena još uvijek nepoznata, neka su od njih oblatili njihovi progonitelji, a nekima su sami mučitelji željeli satrli svaki trag. Dvadeseto stoljeće s najvećim brojem kršćanskih mučenika, tj. sa 45 milijuna, ujedno je i stoljeće u kojem se nastojalo ignorirati ili čak koliko god je moguće sakriti činjenicu mučeništva (David Barret).

O toj rijeci kršćanske krvi, koja je škropila cijelo prošlo stoljeće, u povijesnim knjigama i mass medijima postoje samo kratke bilješke ili se ona uopće ne spominje. Ta ravnodušnost prema spomenu ovisi o očitoj činjenici prema kojoj su mučenici XX. stoljeća žrtve svima nama poznatih ideologija, prema kojima je čovjek samo jedan element koji treba žrtvovati novom društvu ili političkoj vlasti koja se smatrala apsolutnim gospodarom svakoga pojedinca. Zato je kršćanstvo promatrano s prezirom, kao otpad društva i povijesti, kao zapreka pravome napretku, i zbog toga je bio opravdan svaki oblik njihova uništenja. I u ovom XXI. stoljeću, kada smatramo da su nestale te ideologije, još uvijek se gleda sa sumnjičavošću prema kršćanskom mučeništvu. I danas se nastoji ušutkati one koji bi htjeli govoriti o toj činjenici, i danas oni koji drže u ruci sredstva informiranja i koji drže vlast u svojim rukama žele da sve to padne u zaborav. O tom pitanju nema ni javnih rasprava ni okruglih stolova, a službena se istraživanja ili onemogućuju ili zabranjuju od strane najviših vlasti.

No za zaborav mučeništva u mentalitetu našega vremena odgovorni smo djelomično i mi kršćani. Mučeništvo je vrlo malo aktualno u društvenoj zajednici ili u Crkvi koje žele uspjeh i immagine. U naše vrijeme više se cijeni vidljivi mir u mass medijima, radije se nudi sladunjavo i ublaženo kršćanstvo koje nema hrabrosti izgovoriti evanđeosko: “Da da, ne ne”. Zato katkada i sami kršćani, da ne bi išli “previše” protiv duha vremena, radije prešućuju postojanje mučenika. Kad je u drugom stoljeću biskup Ignacije Antiohijski bio uhićen i u lancima vođen u Rim, kršćani su se natjecali da ga sretnu, da ga poljube i pokažu svoju solidarnost (usp. B. Cervellera, u R. Royal, I martiri del ventesimo secolo).

Prije nekoliko godina bugarski svećenik otac Gavril Belovezdov bio je pozvan u Rim da na Papinskom sveučilištu – na kojem je prije Drugog svjetskog rata i sam studirao – održi predavanje o stradanjima Crkve u Bugarskoj. I on sam proveo jedanaest strašnih godina u logoru. Kad je nakon predavanja izlazio iz dvorane, prišao mu je jedan talijanski svećenik i rekao: “Drugi puta nam nemojte pričati gluposti o kojima ste danas govorili!”. Otac Gavril je začuđen upitao: “A zašto? Ja sam iznio samo istinu”. A svećenik(Talijan) će mu: “Ma, hajde! Moji su mi studenti malo prije rekli: pa ovaj svećenik priča bajke, zar on misli da smo mi toliko glupi da mu vjerujemo…!”. Nažalost, to nije doživio samo o. Gavril, nego mnogi koji su prošli kroz stradanja rata i poraća. U našem slučaju, kad se govorilo od mučeništvu sv. Nikole Tavelića, neki su rekli da se ono ne ističe previše, da ne bismo povrijedili muslimane. Kad se govorilo o mučeništvu sv. Marka Križevačnina, bojali su se da ne uvrijedimo kalvine. A o slučaju blaženoga Alojzija Stepinca i drugih mučenika za vrijeme komunizma, neki su govorili i još uvijek govore “s prigušivačem”, da ne bi povrijedili njegove progonitelje i krvnike.

4. “Ne možemo biti mučenici – onda pronađimo mučenike”

Današnje razmatranje započeli smo riječima starozavjetnog pjesnika: “Opjevajmo slavne muževe, pretke naše po njihovim pokoljenjima” (Sir 44,1) Današnji dan je zgodna prilika da izreknemo hvalu i zahvalnost Bogu za dar svjedočanstva sv. Marka Križevčanina, ali i za dar svih mučenika tijekom naše hrvatske povijesti, za pastire i najčešće anonimne vjernike, koji su dali svoj život za vjeru u Krista. Oni nam svjedoče kako se naviješta i živi vjera u Isusa Krista “u zgodno i nezgodno vrijeme” (2 Tim 4,2). Njihovo mučeništvo, nekada kao i danas, sjajan je izričaj vjere, ali i izričaj ljubavi i nade, kadar dirnuti današnjeg čovjeka.

I danas su nam potrebni pravi ljudi tj. oni koji su u stanju misliti, odlučivati, slobodno djelovati te graditi bolju budućnost. Ljudi mudri i dobri ljudi, tj. oni koji znaju gledati stvarnost onakvu kakva jest, bez straha, želje ili osobnog ili stranačkog interesa i oni koji odgovorno donose odluke svjesni posljedica svojih djela kako za sebe tako i za druge. Potrebni su nam ljudi koji znaju podrediti osobne interese općem dobru, koji ostaju vjerni istini i pravednosti i onda kada se to skupo plaća.

5. Ne počivati na lovorikama naših mučenika

Nekoliko desetljeća nakon krvavih progona kršćana za vrijeme cara Dioklecijana, sv. Ambrozije, milanski nadbiskup, želeći oživjeti štovanje mučenika, poručio je svojim vjernicima: “Ne možemo biti mučenici – onda pronađimo mučenike”. Pozvao je vjernike svoje biskupije da traže moći svetih mučenika i da ih štuju. Bez sumnje, potrebno je mučenike pronaći, upoznati, štovati, i po njihovu primjeru živjeti.

Mi ne želimo počivati na lovorikama naših mučenika samo slaveći njihove blagdane, nego nasljedovati primjer njihova života. Ne bismo htjeli da se nama dogodi ono što se dogodilo mučenicima ranoga kršćanstva. Naime, nije prošlo ni dvadeset godina od krvavih progona cara Dioklecijana, dok rane mučeništva još nisu zacijelile, djeca tih istih mučenika upala su u jedno od najtežih krivovjerja tj. Arijanizam. Dok su njihovi očevi i djedovi bili spremni umrijeti za Krista, njihova djeca i nasljednici izobličili su istoga Krista. Ali i u to teško vrijeme našlo se pravih biskupa, kao što su bili sv. Atanazije i sv. Ambrozije, kao i dobrih svećenika i vjernika koji su se vratili na prave putove.

Papa Ivan Pavao II. Blaženi, dozvao je svima nama u pamet svjedoke kršćanske vjere koji su živjeli u posljednjem stoljeću kao veliki znak nade koji nikada ne smije biti zaboravljen. Oni su dosljedno živjeli evanđelje usred neprijateljstava i progona, često čak po najvišu cijenu prolijevanja vlastite krvi.

Papa veli: “Ti svjedoci, posebno oni koji su pretrpjeli mučeništvo, rječit su i veličanstven znak koji smo pozvani razmatrati i nasljedovati. Oni nam pokazuju vitalnost Crkve; stoje pred nama kao svjetlo za Crkvu i čovječanstvo, jer je po njima Kristovo svjetlo zasjalo u tami. Još više, oni nam kazuju da je mučeništvo najviše utjelovljenje evanđelja nade: “Mučenici, doista, naviještaju to evanđelje nade i svjedoče ga svojim životom sve do prolijevanja krvi, jer su uvjereni da ne mogu živjeti bez Krista i spremni su umrijeti za njega u uvjerenju da je Isus Gospodin i Spasitelj čovjeka i da zato samo u njemu čovjek nalazi pravu puninu života….”.

Mi tražimo više svjetla i za Crkvu i za društvo. Pred nama stoji mučenik sv. Marko Križevčanin koji nam je – zajedno s drugim mučenicima našega naroda – svjetlo za našu Crkvu. To je svjetlo zapalio Duh Sveti, a povijest je potvrdila da i Crkva i čovječanstvo obasjani i tim svjetlom mogu izgrađivati bolji svijet. Samo ljudskom “radom i inteligencijom” društvo tapka na istom mjestu, zapravo muči se u “živom pijesku” ili bolje rečemo u “živom blatu”, u koje sve dublje propada, dok sa strane sluša jalova obećanja. Mučenici i mučeništvo je Gospodinov dar, zato ga na kraju svoje misli i molitve upućujemo Gospodinu riječima liturgije: “Gospodine, u njihovu životu daj nam primjer, u zagovoru pomoć, u zajedništvu milosti vezu bratske ljubavi. Ohrabreni njihovim svjedočanstvom odvažno stupamo u dobar boj vjere, da zajedno s njima iza smrti primimo isti vijenac slave”.