„Bog reče Abrahamu: ‘Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.'” (Post. 12, 1)

Dragi prijatelji, pripadnici Vojne biskupije
Spremamo se hodočastiti u Mariju Bistricu po 17. put kao tražitelji svjesni riječi psalmiste koji kaže: „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi” (Ps 127, 1-2), poslušni pozivu kojeg smo osjetili, a koji su odgovorni za Domovinu odobrili još u vrijeme agresije. Iste 1993. godine od našeg prvog lourdskog hodočašća u našoj vojsci i policiji te među braniteljima hodočašćenje je postalo jedna od važnih značajki u izražavanju duhovnosti i religioznosti. Od tog vremena razvila su se i lokalna i regionalna hodočašća u kojima hodočaste naši vjernici, pripadnici Vojnog ordinarijata, i osluškuju poziv te odgovaraju poput mladog Samuela: „Evo me! Ti si me zvao! (…) Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša” (1 Sam 3, 5, 10).
Zajednički smo osluškivali po Mariji, Isusovoj majci, što je volja Božja, a naši su nas pastiri poučavali kako nam je živjeti i braniti Domovinu u tim teškim danima agresije i obrane. Kako zaboraviti riječi duhovnog velikana kardinala Kuharića koje nam je dovikivao u Mariji Bistrici: „Naše je rodoljublje kršćansko. Stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno u Petrinji: Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova doma! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre” (kard. Franjo Kuharić, Marija Bistrica, 15. kolovoza 1991.). Evo, upravo na tim riječima nadahnjivali su se naši branitelji svjesni časti obrane Domovine i težine odgovornosti koju imaju za svoje čine.
Očito je da nam je bio potreban duhovni hod u kršćanskom sazrijevanju kako bi ušli u tajnu kršćanskog sebedarja za dobro Domovine, a da u isto vrijeme budemo odgovorni za svoje čine, odgovorni prema svojoj savjesti koju smo odgajali na evanđeosko – kršćanskim načelima. Mnogi branitelji našli su se u tim trenutcima pred dilemom vratiti „zub za zub, oko za oko” ali onda kao da je ponovno dolazila jeka Isusovih riječi: „A ja vam kažem” (usp. Mt 5, 38-48) koja je usmjeravala njihov život.
Poput Abrahama je bilo potrebno izaći „iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog”. Bilo je potrebno izaći iz sigurnosti svoga znanja kako treba postupati i činiti na jedan put kojeg će nam Gospodin pokazati. Ulazili smo u školu krunice moleći „(…) i otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim (…)” svjesni da tek oprost drugome može biti zahtjev i molba Gospodinu da i on nama oprosti naše dugove, naše grijehe i propuste. Hodočašće je hod, izlazak iz vlastitog znanja i spoznaje, iz vlastite sigurnosti u odnos s Drugim, s Bogom i čovjekom, i s punim povjerenjem ući u dijalog s njime očekujući da on pokaže put. Bez tog povjerenja koje je nosio Abraham na svom putu ne bi bilo izabranog naroda, bez tog povjerenja ne bi se moglo dogoditi ni utjelovljenje i rođenje Kristovo, bez njega ne bismo imali ni slobodnu Domovinu. Bez tog povjerenja ni Krist ne bi mogao umrijeti na Križu, ne bi se dogodilo otkupljenje, bili bismo osiromašeni za sigurnost i postojanost naše vjere u Krista raspetoga i uskrsloga. S tim povjerenjem i u ovom hodočašću potrebno nam je otkrivati kako ostvariti svoj hod s Bogom i s čovjekom i tako usavršavati svoju vjerničku i domovinsku zrelost.
Svako hodočašće, dakle, nosi bitnu oznaku izlaska iz svakodnevnice te otvorenost susretu s Bogom i ljudima. Svako hodočašćenje je jedna velika šansa da prepoznamo što nam je činiti, kojim putem nam je ići. Svako hodočašćenje je šansa jednog novog početka koju nam pruža Isus Krist po svojoj Majci Mariji kada se okupljamo u njezinim svetištima. Volio bih da ovako doživimo i hodočašće koje je pred nama, kao i svako hodočašće na kojem rado sudjeluju naši vojnici i policajci.
Hodočašće će imati nekoliko bitnih točaka bez kojih zapravo neće biti ostvareno u svoj svojoj vrijednosti. Još kod kuće razmišljat ću gdje idem i koja mi je nakana. Razmišljat ću što su značila ovakva hodočašća našim precima, a posebno braniteljima, živima i poginulima, te njihovim obiteljima. Pokušat ću razmišljati kako ću tom našem zajedničkom događaju pridonijeti uključivši se što aktivnije. Svakako ću nastojati, ako mi je to moguće, pristupiti sakramentu pomirenja – ispovijedi da bih mogao sudjelovati u hodočasničkoj svetoj misi što potpunije. U ispovijedi ću posvijestiti sebi istinu da me Bog ljubi i da me čeka raširenih ruku da mi oprosti i obdari darovima svog očinstva da postanem svjesniji moga božanskog sinovstva. Odlazak od kuće i polazak prema nacionalnom svetištu neka bude ispunjen osobnom ili zajedničkom molitvom te radošću zajedništva i služenja jedan drugome. U svetoj misi sudjelovat ću razumom i srcem osluškujući Božju riječ koja će biti naviještena i tumačena te ću već tada razmišljati kako je mogu primijeniti u svom svagdanjem životu. Neću se bojati napraviti dobru odluku koja će biti konkretna za moj život jer ja najbolje znam što mi je potrebno. U isto vrijeme sa srcem ću pjevati i odgovarati u svetoj misi da to doista bude naša zajednička žrtva. Svetu pričest, trenutak sakramentalnog susreta s Isusom, neka bude za mene trenutak otvorenosti kada ću mu reći sve ono što je u mojoj dubokoj intimi. Radovati ću se zajedničkom objedu i zajedništvu koje će biti poslije svete mise. A poslijepodnevni križni put biti će moje razmišljanje o Kristu koji ljubi do kraja te o ljudima i njihovu ponašanju u tim trenutcima. Možda ću naći svoj uzor kojeg mogu slijediti: možda Šimun Cirenac, ili Veronika, ili možda Ivan koji se ne boji doći do podno križa zajedno s Marijom. Nije li to ogromno obogaćenje za sve nas kada upravo tako pokušavamo naše hodočašće prenijeti u svoj život i od njega živjeti?
Dolazim vama u ministarstvima obrane i unutarnjih poslova, vama u OS i redarstvenim službama RH, vama dragi branitelji i obitelji branitelja živih i poginulih sa željom da nam i ovogodišnje hodočašće u Mariju Bistricu bude izazov da po njemu, u susretu s Kristom i njegovom Majkom, uzrastemo u još veće duhovno zajedništvo noseći odgovornost za dobro jedan drugoga. Očekujući vas na ovogodišnjem hodočašću u naše nacionalno svetište najsrdačnije vas pozdravljam.

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH, 1. rujna 2009.