„Maronit “je naziv za katolika u Libanonu koji pripada Maronitskoj katoličkoj Crkvi, koji se služi siro-antiohijskim obredom, govori arapski i ima tipičnu bliskoistočnu arapsku kulturu. Maronitska katolička Crkva je jedna od 22 istočne katoličke Crkve vlastitoga prava i obreda. U svojoj liturgiji maroniti još uvijek neke dijelove mole na siro-aramejskom jeziku kojim je Isus govorio. Na tom jeziku oni se nazivaju „maronaje“, a na arapskom „mawarinah“.

Kako su nastali Maroniti

U starokršćansko vrijeme, Antiohijska Crkva (patrijarhat ili crkvena pokrajina koja se prostirala na području današnje Sirije, Libanona, Palestine, Iraka i južne Turske) se sastojala od kršćana podijeljenih u dvije etničke i kulturološke zajednice. Uz obalu i u gradovima kršćani su bili Grci helenističko-rimske kulture, dok su u ruralnim krajevima i u unutrašnjosti kršćani bili domaći Sirijci i judeo-kršćani siro-aramejskoga jezika i semitske kulture (kojoj je pripadala dijelom Galileja i Palestina). Kada su u 4. stoljeću u sveopćoj Crkvi nastale rasprave i sukobi oko razumijevanja Kristove naravi (odnos božanstva i čovještva u Kristu), sazvan je 451. godine Kalcedonski ekumenski sabor s ciljem da se to pitanje riješi i definira dogma Kristova bogočovještva za cijelu Crkvu. S kalcedonskom dogmom o dvjema jednakim i nepomiješanim naravima (ljudskoj i božanskoj) u jednoj Kristovoj osobi, nisu se slagali neki biskupi i teolozi u Antiohijskoj Crkvi, i to uglavnom oni siro-aramejskog jezika. Biskupi i teolozi grčkoga jezika odmah su pristali uz kalcedonsku dogmu koja je sada postala općevažećim pravovjerjem i koju je podupirao bizantski car u Carigradu i papa u Rimu.

Nastale su podjele i borbe koje su na kraju završile raskolom u Crkvi Antiohije u Siriji kao i u Crkvi Aleksandrije u Egiptu (gdje se s kalcedonskom dogmom nisu slagali domaći kršćani Kopti nasuprot kršćana Grka). Tako su se u Antiohijskoj Crkvi domaći Sirijci odvojili u zasebnu crkvu koja je nazvana „Siro-jakobitska Crkva“ po biskupu Jakobu Baradaju koji ju je organizirao. Isto se dogodilo i u Aleksandriji gdje su se protukalcedonski Kopti izdvojili u Koptsku Crkvu. Te su Crkve, zajedno s Armenskom i Etiopskom nazvane „monofizitske“ ili „miafizitske“– koje vjeruju da su se u u Kristu dvije naravi spojile u jednu (mia fizis – grč. jedna narav). Njih je carska Crkva (rimsko-bizantska ili sveopća) držala krivovjercima, a carska vlast ih je proganjala.

Međutim, nisu se svi siro-aramejski kršćani u Antiohiji protivili Kalcedonu i odvojili od opće Crkve. Jedna manja skupina, predvođena monahom Maronom (+ 423.) ipak je pristala uz kalcedonsku dogmu i nije htjela prihvatiti monofizitsko tumačenje Kristove naravi svojih sunarodnjaka, a još manje odvojiti se u posebnu crkvu. Suočeni s progonima, u početku i od bizantinskih Grka kalcedonaca i od svojih sunarodnjaka siro-jakobita monofizita, mala je skupina pravovjernih sirskih kalcedonaca zajedno s monahom Maronom našla utočište u visokom Libanonskom gorju i ondje se nastanila daleko do svih. Nazvani su „maroniti“ po svome začetniku sv. Maronu. Maron je bio suvremenik i prijatelj sv. Ivana Zlatoustoga koji je vjerojatno i utjecao na Maronovo pravovjerje i prihvaćanje kalcedonske dogme o Kristu.

Kako su Maroniti postali katolici

Maroniti su dugo živjeli u izolaciji Libanonskog gorja, a na njihovu duhovnost je najviše utjecalo njihovo monaštvo i samostani oko kojih su se okupljali. Dok su kalcedonski Grci u Antiohiji pomalo napustili stari siro-antiohijski obred i prešli na grčki (bizantski) obred carigradske Crkve i cara, siro-aramejski kršćani su i dalje ostali siro-antiohijskoga obreda, kako monofizitski siro-jakobiti, tako i kalcedonski maroniti. No, kako nisu imali veze jedni s drugima, obredi su im se razvili u nešto drugačije varijante, ali ipak većim dijelom su i maroniti i siro-jakobiti sačuvali stari obred antiohijske Crkve kojega danas liturgičari stručno nazivaju „zapadno-sirskim obredom“. Iz toga obreda se najvećim dijelom razvio i carigradski odnosno bizantski obred, a posredno i armenski.

Budući da su ostali uz kalcedonsko pravovjerje, maroniti su u jedinstvu s carigradskom i rimskom Crkvom (tada su još skupa jedna „carska“ ili „sveopća“ Crkva koja brani kalcedonsko pravovjerje). Međutim, u 11. stoljeću maroniti su došli u kontakt s križarima koji su sa zapada došli oslobađati Svetu zemlju od muslimana i preko njih su postupno učvršćivali veze s Rimskom Crkvom. Tako su maroniti i poslije velikoga raskola između Rima i Carigrada 1054. godine, ostali u jedinstvu s Rimskom Crkvom i papom, a to jedinstvo su svečano potvrdili još 1181. godine. Rimski papa je njihovom crkvenom poglavaru priznao čast i vlast patrijarha nad cijelom zajednicom maronita, udijelio mu je i insignije − krunu i žezlo − u znak jedinstva, a maronitima zagarantirao slobodnu uporabu njihova obreda i duhovne tradicije. I do danas su svi maroniti katolici.

Mučenička povijest maronita

Maroniti su tijekom povijesti bili proganjani od islamskih vlasti kao i ostali kršćani Sirije nakon arapskog osvajanja. Osobito su stradavali od Druza, koji su nad njima neko vrijeme zavladali. Druzi su tražili od maronita da nose crne halje i turbane te im branili uporabu konja. Međutim, unatoč svemu, pa i masovnim ubijanjima, maroniti su se dobro očuvali u sjevernom i središnjem Libanonu, gdje su se okupljali oko svojih samostana. Očuvali su se u mnogo većem broju nego monofizitski siro-jakobiti, što je razumljivo jer su kao katolici maroniti ipak dobivali pomoć i od križara i od Rima. Papa Grgur XIII. je za njih u Rimu osnovao poseban kolegij za školovanje klera.

Djelovanje isusovačkih misionara u 16. i 17. stoljeću urodilo je s jedne strane većim kulturnim napretkom maronita i njihove Crkve, ali nažalost i posljedicom prilično velike „latinizacije“ njihova obreda (unošenje običaja rimskog obreda), što se i danas osjeća. Misionari su za njih uspostavili i posebne redove, po uzoru na zapadne (antonijanci i drugi). Osmanlijski Turci i Druzi su u 19. stoljeću nad maronitima izvršili i djelomični genocid, kada je ubijeno više od sedam tisuća maronita, spaljeno 350 sela, 500 crkava i 40 samostana. Od tada je krenuo i val njihove emigracije prema zapadu (Francuska, Amerika) koji traje do danas. Kasnije su maroniti ipak živjeli u koegzistenciji s Druzima, pa i dijelili s njima vlast. Početkom 20. stoljeća zajedno su uspjeli oblikovati i „libanonsku naciju“, odnosno državu Libanon, čemu su najviše doprinijeli Francuzi.

Arabizacija jezika i kulture

Maroniti su s vremenom počeli napuštali svoj siro-aramejski jezik, kao i drugi kršćani pod Arapima u Siriji, Libanonu i Iraku, zadržavši ga samo u liturgiji, te su prešli na arapski jezik. Danas se smatraju Arapima u jezičnom smislu, iako za sebe kažu da su „maronitska nacija“, a temeljna odrednica nacije im je upravo njihova Maronitska katolička Crkva. Višegodišnja prisutnost Francuza u Libanonu popravio je položaj maronita i drugih kršćana (u Libanonu žive i kršćani grko-pravoslavci, grko-katolici melkiti, siro-jakobiti i armenci). Uspostavom države Libanon u 20. stoljeću, Francuzi su uspjeli državu urediti tako da maroniti (koji su činili malo više od polovice cjelokupnog libanonskog stanovništva) dijele vlast s muslimanima. Kod maronita se i danas osjeća određeno „frankofonstvo“ − naklonost francuskom jeziku i kulturi.

Maronitska Crkva danas

Tijekom posljednjih 30-40 godina, zbog porasta islamizma i islamskog fundamentalizma, došlo je do teških ratnih sukoba u Libanonu. Maroniti su zajedno s drugim kršćanima u Libanonu pomalo gubili i utjecaj, ali i živote, te su se dobrim dijelom počeli iseljavati u dijasporu. Danas je postotak kršćana u Libanonu drastično pao u odnosu na muslimane. Maroniti su nekad činili gotovo 50 % populacije Libanona. Danas tvore 20-25 %. Međutim, oni su još uvijek najkompaktnija, najbrojnija i dobro organizirana istočno-katolička i uopće kršćanska zajednica na Bliskom istoku, prvenstveno u Libanonu.

Maronitska katolička Crkva (službenog naziva „Parijarhat Antiohije katoličkih maronita“) ima sjedište u Bkerkeu, pokraj Beiruta u Libanonu, gdje stoluje njezin patrijarh, od kojih je bilo i mnogih kardinala, poput patrijarha i kardinala Nasrallaha Sfeira. Današnji patrijarh je Bechara Boutros al-Rahi i nosi titulu „patrijarh Antiohije maronita“. Maronitska Crkva ima 26 eparhija (biskupija) i vikarijata (uglavnom u Libanonu, zatim u Siriji, Cipru, Izraelu, Jordanu, Egiptu, sjevernoj i južnoj Americi). Sveukupno ih u svijetu ima oko 3,5 milijuna, što ih uz grkokatolike melkite i Ukrajince te siro-malabarce u Indiji, čini jednom od najvećih istočno-katoličkih skupina. Jedna manja skupina živi na području Galileje u Izraelu i na Cipru gdje još govore siro-aramejskim jezikom.

Zbog utjecaja Rimske Crkve i obreda (latinizacija), ali i zbog činjenice da su se vrlo rano odvojili od ostalih siro-aramejaca (monofizitskih jakobita) upravo kada se siro-antiohijski obred još razvijao, maroniti su razvili svoju vlastitu varijantu siro-antiohijskog obreda. Neki ga nazivaju „maronitskim obredom“, premda ga je ispravnije nazivati „maronitskom varijantom siro-antiohijskog obreda“. Poslije II. vatikanskog koncila maroniti nastoje vratiti izvorne sastavnice siro-antiohijskog obreda u svoju liturgiju, časoslov i sakramente.

Maronitski sveci i duhovnost

U 19. stoljeću u Libanonu je živio glasoviti Šarbel (Charbel) Makhlouf, koji je proveo 23 godine kao svećenik, monah i pustinjak i kojega je papa Pavao VI. godine 1977. proglasio svetim. Šarbel je postao vrlo poznat i omiljen svetac diljem svijeta i u cijeloj Katoličkoj Crkvi poznat je kao svetac čijem se zagovoru pripisuje najviše čudesa. Godine 2001. papa Ivan Pavao II. je kanonizirao maronitsku monahinju sestru Rafku ili Rebeku, koja je veliki dio života provela paralizirana i slijepa. Među poznatim maronitima je i svjetski popularan duhovni pisac i pjesnik Khalil Gibran (1883-1931).

Duhovnost maronita je prvenstveno usidrena u siro-antiohijskom obredu i semitskom mentalitetu, dakle u starom obredu drevne Antiohije kao i u velikim sirijski svetim crkvenim ocima od 4. do 6. stoljeća (sv. Efrem Sirski, sv. Izak Sirac, Narzai, Jakov Sarug). Siro-antiohijski obred je mentalitetom i kulturom vrlo blizak židovstvu, a sačuvao je mnoge obrede i tekstove stare jeruzalemske Crkve. Temelj njihove duhovnosti je monaštvo, monaška askeza i pustinjaštvo. Maroniti su živjeli uz gorske i pustinjačke samostane od samih svojih početaka, pa su isposništvo, pročišćenje kroz molitvu i post, kao i eshatološki moment iščekivanja Gospodnjega dolaska bitne sastavnice njihove duhovnosti.

Zajedno s monasima čitava su sela redovito svakoga dana sudjelovala na Jutarnjoj i Večernjoj, pjevajući psalme i molitve. Vjeru su primali ne toliko na filozofski način, već iskustveno. Maronitski svećenici nose crne kukuljice i kada služe liturgiju, što je ostatak monaške povijesti. Liturgijska odjeća se sastoji od epitrahilja (spojena štola, kao kod grkokatolika), pojasa i plašta (ne koriste misnicu kao ni drugi istočni obredi). Liturgijski tekstovi su prepuni himnografije u obliku proze u kojoj je veliki naglasak na tipološkoj usporedbi Staroga i Novoga zavjeta i neprestanom divljenju i hvaljenju Boga zbog spasenja ljudskoga roda u Kristu.

Ono što je u rimskom obredu „predslovlje“ u misi, to je u siro-antiohijskom obredu „sedro“ koji se koristi i u Jutarnjoj i Večernjoj časoslova i koji sadrži izvanrednu teologiju izrečenu u pjesničkoj prozi. Maronitska euharistija zove se „qurbana“ (žrtva), a služi se uglavnom na arapskom jeziku s određenim zazivima i dijelovima na siro-aramejskom i grčkom jeziku. Sačuvano je staro antiohijsko pjevanje, slično židovskom sinagogalnom pjevanju, kao i živo sudjelovanje svih vjernika u bogoslužju, premda se u novije vrijeme razvija i novije pjevanje uz pratnju instrumenata. Pjevači u maronitskim crkvama čine posebnu skupinu vjernika i nose liturgijske tunike. Maronitska Crkva osobito štuje Presvetu Bogorodicu i svece.