Zagreb, (IKA) – Iz perspektive vjernice laikinje, svoj pogled na temu „Povjerenje i suradnja između svećenika i laika” drugoga dana 58. teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, 24. siječnja, dala je Marija Perčić, dipl.iur. Pred nama svima stoji stalni izazov i pitanje ‘kakvo bi lice naše Crkve trebalo biti u 21. stoljeću, ovdje kod nas, kako danas i tako sutra zajedno još bolje navješćivati ljudima našega vremena Radosnu vijest, kako izgrađivati Kraljevstvo Božje, hrabro i oduševljeno’. Unutar Crkve, prema mojem mišljenju i iskustvu nisu se u stvarnosti, u praksi, dovoljno njegovali odnosi, premda su duboko ukorijenjeni u evanđelju, kao što su recimo ljubav, bliskosti, bratstvo, prijateljstvo, iskrenost, sloboda razmišljanja, solidarnost, milosrđe, zauzeta briga jednih za druge, međusobna povezanost, gostoljubivost, otvorenost, radost, toplina, velikodušnost. Evanđelje je uvijek aktualno, ali potrebno je tražiti izričaje i načine za suvremenog čovjeka. „Duh Božji je živ, kreativan, on sigurno vuče naprijed a ne nazad, naglasila je, te podsjetila da bi se govorilo o suradnji trebamo misliti što nam je činiti. Moramo imati cilj, smjer kamo idemo. Moramo znati što ćemo raditi, ne možemo govoriti o suradnji ako zajedno nemamo planove za djelovanje. Trebamo znati ili barem nazirati ono što hoćemo, što sanjamo, kakvu Crkvu sanjamo. Ja osobno sanjam Crkvu s obiteljskim licem, s Isusom u središtu, okupljajuću, gostoljubivu, jednostavnu, radosnu, toplu, angažiranu, milosrdnu i solidarnu! Crkvu velikog srca! Crkvu nade! I u kojoj ima puno mjesta za svakog čovjeka, za različite darove, za kreativnost i smijeh! Kada govorimo o suradnji, nas kao kršćane ne zanima naprosto suradnja, svi ljudi surađuju na različite načine, nas zanima kršćanska suradnja a za koju se trebaju ostvariti i određene pretpostavke, nutarnja raspoloženja kao temelj dobrih, prosperitetnih suradničkih odnosa. Crkva je i sveta i grešna, u njoj ne surađuju nadljudi, već krhki ljudi ali to ne znači da pred sobom ne smijemo imati san o uvijek kristolikijoj Crkvi”.
Važnim je naglasila kako bi se svi u Crkvi trebali složiti i prihvatiti kao činjenicu, da u odnosu na kler, laici nisu „građani drugog reda”. U tom je vidu podsjetila kako u Dokumentima II. vatikanskog koncila ima puno tekstova o važnosti laičkog poslanja, ali nažalost nisu posve usvojeni u praksi.
Crkva je još uvijek dosta klerikalna, uglavnom ustrojena na način da su svećenici i redovnici glavni „staleži”, njihov život je posvećeni život, to su osobe sa zvanjem a mi laici ipak smo nekako niža kategorija, u mnogim glavama je tako, mi smo kršćani za profane stvari i profesije i za svijet a on i nije baš neko sveto i najčistije mjesto. Biti laik nije negacija posvećenog života. Svaki kršćanin živi posvećeno i duhovno, živi Božji poziv ako živi sakramentalno i predano u Gospodinu, upozorila je, te podsjetila da „živjeti u svijetu, među ljudima, raditi, zalagati se, boriti, nije profano nego jako sveto, ako se ozbiljno uzme Evanđelje, i to je najveće i najopsežnije iskustvo vjere, života i rada jer je tu čovjek i najizloženiji. Mnoštvo laika ozbiljno shvaća svoje poslanje, s velikom ljubavlju, poštovanjem i ozbiljnošću žive sakramentalni i molitveni, duhovni i djelatni život, nadahnut životom u stvarnosti, često i životom s puno problema što vlastitih što tuđih. Ali, nažalost, moje je mišljenje da to nije dovoljno prepoznato, niti vrednovano”. U tom je vidu iznijela više zapažanja, konstatacija, ali i prijedloga. Podsjetila je kako je posljednji zbor vjernika laika u našoj Crkvi bio godine 2001., za najbrojnije članove Crkve nema godišnjeg susreta gdje bismo otvarali različite teme, gdje bi se međusobno upoznavali, mogli iznositi svoje ideje i prijedloge za život Crkve. Nadalje je važnim istaknula potrebu formiranja ureda za laike pri (nad)biskupijama. „Ured za laike trebao bi povezivati laike, osmišljavati projekte, organizirati različite seminare, promicati cjeloživotno obrazovanje laika na svim razinama, imamo toliko teološki obrazovanih laika, povezivati, umrežavati i imati različite podgrupe za različita područja apostolata. Poslovno se povezivati, to je isto jako važno u ovom vremenu krize. Ured bi se trebao brinuti o angažiranim laicima i naravno o kvalitetnoj suradnji sa svećenicima i vodstvom Crkve, upućivati im prijedloge od strane laika važnih za život Crkve ali i založiti se za laike, ako treba. Laici nemaju niti jedno svoje krovno tijelo kojemu bi se mogli obratiti”. Crkva ima veliku šansu u ovom svijetu učiniti dobre stvari, pozvani smo biti sol zemlje, grad na gori, svjetlost svijeta, ali to možemo samo biti ako radimo zajedno, ako naučimo raditi zajedno, zaključila je.