Povratak očovječenja

1. Danas upravo, s obredom pepeljenja, započinje korizmeni pokornički hod. Ove godine on je posebno označen pozivanjem na Božje milosrđe: nalazimo se, naime, u Godini Boga Oca, koja nas neposredno priprema na Veliki jubilej dvijetisućite.
“Oče, sagriješih pred tobom” (Lk 15,18). Ove riječi u korizmeno doba pobuđuju jedinstvene osjećaje, jer je to doba u kojem je crkvena zajednica pozvana na duboko obraćenje. Ako je istina da grijeh zatvara čovjeka Bogu, naprotiv, iskreno priznanje grijeha otvara njegovu savjest obnoviteljskom djelovanju Božje milosti. Doista, čovjek ne pronalazi prijateljstvo s Bogom sve dok na njegovim usnama i u njegovu srcu ne izviru riječi: “Oče, sagriješih.” Njegov napor tada postaje djelotvoran zbog spasenjskog susreta koji se događa zahvaljujući Kristovoj smrti i uskrsnuću. Upravo u vazmenom otajstvu pokornik prima dar oproštenja grijeha i radost ponovnog besmrtnog života.
2. U svjetlu te čudesne duhovne stvarnosti, izravno je rječita parabola o rasipnom sinu, s kojom nam je Isus htio progovoriti o nježnom milosrđu Oca nebeskoga. Tri su ključna trenutka u povijesti toga mladića s kojima se svatko od nas, u određenom smislu, poistovjećuje kad pristane na napast i upadne u grijeh.
Prvi trenutak: udaljavanje. Udaljujemo se od Boga, kao i taj sin od svog oca kad, zaboravljajući da su nam dobra i darovi koje posjedujemo dani od Boga kao zadatak, veoma olako rasipamo. Grijeh je uvijek rasipanje naše čovječnosti, rasipanje vrijednosti nadasve dragocjenih, kao što su dostojanstvo osobe i baština božanske milosti.
Drugi trenutak je obraćenje. Čovjek, koji se je svojevoljnim grijehom udaljio od Očeve kuće, nanovo ispitavši što je izgubio, razmišlja o odlučnom koraku povratka u svoju nutrinu: “Ustat ću i poći k svome ocu” (Lk 15,18). Sigurnost da je Bog “dobar i da me ljubi” jača je od stida i obeshrabrenja: rasvjetljuje novim svjetlom značenje grijeha i vlastite nedostojnosti.
Naposljetku, treći trenutak: povratak. Za oca je to važno: sin je ponovno nađen. Zagrljaj između njega i rasipnog sina blagdan je oproštenja i radosti. Ganutljiv je taj evanđeoski prikaz koji potanko očituje stav Oca nebeskog, “bogatog milosrđem” (usp. Ef 2,4).
3. Koliki su ljudi našega doba prepoznali u toj paraboli temeljne poteze osobne povijesti! Hod koji nakon gorkog iskustva grijeha ponovno vodi u Očevu kuću prolazi kroz ispit savjesti, pokajanje i čvrstu namjeru obraćenja. To je nutarnje događanje koje mijenja način vrednovanja stvarnosti, čini opipljivom vlastitu krhkost i potiče vjernika da se prepusti u zagrljaj Božji. Kad čovjek, poduprt milošću, u unutrašnjosti svoga duha prolazi dionicama toga puta, u njemu se rađa živa potreba ponovno naći sebe i svoje dostojanstvo djeteta u Očevu zagrljaju.
Ta parabola, toliko draga u crkvenoj baštini tako, jednostavno i duboko, opisuje događaj obraćenja, pružajući najkonkretniji izraz djelovanja božanskoga milosrđa u ljudskom svijetu. Milosrdna Božja ljubav koja “iznova vrednuje, promiče i crpe dobro iz svih oblika zla koji postoje u svijetu i u čovjeku… temeljni je sadržaj mesijanske Kristove poruke i osnovna snaga njegova poslanja” (usp. Bog bogat milosrđem, 105).
4. Na početku korizme važno je pripraviti svoj duh na obilno primanje dara božanskoga milosrđa. Riječ Božja nas opominje da se obratimo i vjerujemo Evanđelju, Crkva nas uvodi u molitvu, pokoru, post, kao u velikodušnu pomoć braći, sredstva pomoću kojih možemo ući u istinsko ozračje nutarnje i zajedničke zajedničarske obnove. Tako nam je dano iskusiti preobilje ljubavi Oca nebeskoga, darovane u punini cijelome čovječanstvu u vazmenom otajstvu. Mogli bismo reći da je korizma vrijeme osobite Božje skrbi u opraštanju i otpuštenju naših grijeha: to je vrijeme pomirenja. Zbog toga je ona doba nadasve prikladno da nas plodonosno približi sakramentu pokore.
Predraga braćo i sestre, svjesni da se naše pomirenje s Bogom ostvaruje zahvaljujući istinskom obraćenju, poduzmimo korizmeno hodočašće s pogledom uprtim na Krista, našega jedinog Otkupitelja.
Korizma će nam pomoći ponovno ući u svoju nutrinu, hrabro napustiti sve što prijeći vjerno nasljedovanje Evanđelja. Promatrajmo, osobito ovih dana, sliku zagrljaja između Oca i sina koji se vratio u očinsku kuću, koja dobro oslikava ovogodišnju uvodnu temu u Veliki jubilej godine dvijetisućite.
Zagrljaj pomirenja između Oca i cijeloga grešnog čovječanstva dogodio se na Golgoti. Križ, znak ljubavi Krista koji se žrtvovao za naše spasenje, neka probudi u srcu svakog muškarca i žene našega doba ono isto pouzdanje koje je proželo rasipnog sina da kaže: “Ustat ću, poći k svome ocu i reći mu: #!Oče, sagriješih!” On je primio dar oproštenja i radosti.