Predraga braćo i sestre!
1. U ovo se doba mnogi vraćaju sa svojih praznika, da ponovno započnu svagdašnji život. Svima koji su na cestama želim mirno putovanje, vođeno onom mudrošću koja je uvijek potrebna, a koja postaje neophodnom u danima gustoga prometa.
Nastojim zamisliti što prolazi dušom onoga koji se vraća iz razdoblja opuštenosti, premda dugo željenoga, a sada već završenog. Možda se skupljaju protivni osjećaji: radost i nostalgija, lijepa i ružna sjećanja, čak osjećaj razočaranja. Opet se treba izravno uhvatiti u koštac s uobičajenim brigama i uobičajenim neprilikama. Napokon, vraća se svagdašnjoj stvarnosti, s njezinom konkretnošću, njezinim problemima, njezinim tegobama.
Sve bi to moglo i deprimirati. Ali ima lijeka protiv depresije. Koji? Imati u srcu veliki ideal, prave vrijednosti, koje daju smisao vlastitom životu.
2. To je stanje pravoga kršćanina. On može gajiti pouzdani optimizam, jer ima sigurnost da nije sam. Poslavši Isusa, vječnog Sina koji je postao čovjekom, Bog se približio svakome od nas. U Kristu On je postao naš suputnik. Ako vrijeme neumoljivo teče, prekidajući često naše sne, Krist, Gospodar vremena, daje nam mogućnost uvijek novoga života.
U novinarskom rječniku, veliki priliv osoba koje se spremaju ići na praznike i vratiti kući, često se naziva “egzodus” i “kontraegzodus”. To su izrazi koji imaju davni “biblijski okus”. Egzodus je, kako je poznato, veliki događaj oslobođenja izabranog naroda iz egipatskog ropstva dok, u kršćanskoj spoznaji doziva u pamet pashalni misterij i hod, koji je čovjek pozvan izvršiti u nasljedovanju Isusa, koji nas oslobađa od grijeha i otvara nas zajedništvu s Bogom i s braćom.
Cijeli je kršćanski život “egzodus”, ili hod postupnog približavanja Očevu domu. Živimo, predraga braćo i sestre, taj duhovni “egzodus” i ne dopustimo materijalnim stvarima da nas zaokupe, da nam one budu jedino obzorje našega života. Otkrijmo ponovno radost podižući pogled u nebo, dajući svemu nutarnji, dublji i bogatiji domet nade.
3. Neka nam Sveta Djevica stavi u srce smisao života kao putovanja koje treba dovršiti u zajedništvu s Bogom, kao što je to bilo kod nje. Evanđelje je, doista, više puta prikazuje u hodu, kako prije tako i poslije Isusova rođenja, sve do posljednjeg putovanja koje ju je dovelo podno Križa. Tako nam se ona pokazuje kao “hodočasnica” na putovima označenima božanskim naumom. Zazivajmo je kao “Svetu Mariju od hoda”, idući njezinim stopama i osjećajući se praćenima njezinom majčinskom ljubavlju.