"Povratkom potvrđujemo ljubav prema domovini, obnovom svjedočimo vjeru pradjedova"

Ove godine, po naputku Svetog Oca, lseljenički dan obilježavamo kao dan selilaca i izbjeglica. Uz mnoge iseljenike i doseljenike koji već godinama žive izvan svojih zavičaja i domovina, u novije doba oružana nasilja su pokrenula rijeke prognanika i izbjeglica. Stotine tisuća su nasilno protjerani i ostali bez svega svoga, često i bez najdražih. Sele ih iz mjesta u mjesto, iz jednog prihvatnog logora, hotela ili šatorskog naselja u drugo. Kamo god ih preselili nisu kod kuće, koliko god se netko istinski trudio prema njima biti dobar, njima nije i ne može biti dobro. A i kako bi? Kako može biti dobro čovjeku, ako ga iskorijene iz mjesta pod suncem, gdje ga je Svevišnji pozvao rasti i plodove donositi; da bi ga obespravljena “presađivali” u tuđe i na tuđe dajući mu razumjeti da je samo igračka u rukama moćnika? Svjedoci smo ovih tragičnih događaja u mnogim zemljama svijeta kao i u obje naše domovine: Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ako je posljednjih mjeseci manje onih koji bijegom doslovno spašavaju gole živote, mnogi još uvijek moraju napuštati očinski dom i domovinu jer ih i dalje jedni s nepravdom s očinske grude gone a drugi olakim obećanjima na tuđe mame.
Nepravda začeta nasiljem i prema svemu što nije “njihovo”, i bezskrupulozna igra s ljudima, nadahnuta bezbožnom željom za vlašću, donose gorke plodove ljudske patnje. Progon ljudi s njihovih stoljetnih obitavališta prikriva se prijetvornim nazivom humanoga preseljenja nerijetko i od onih koji se “diče” zaslugama za svoje narode. Plan etničkog čišćenja i etničke podjele se privodi kraju.
Čuvajući se makar i prešutnog odobravanja ovog etničkog čišćenja i preseljenja ljudi, jer bi se tako ogriješila o čovjeka i o vlastito od Boga primljeno poslanje, Crkva je dužna tražiti načina kako pomoći najprije protjeranima da ne klonu duhom i ne izgube nadu u povratak jer bez njega ne mogu biti ostvarena njihova temeljna ljudska prava. Težiti za pravdom, baš kad je nema, i za pravičnošću, kad joj sile ovoga svijeta nisu sklone, prvotna je zadaća Crkve Kristove. Upravo zato, obilježavajući dan iseljenika ne možemo ne pozvati sve prognane i izbjegle da se i sami ne odreknu svojih prava i svog Ijudskog dostojanstva. Bolna posljedica agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu su stotine tisuća izbjeglih i prognanih u ove obje države. Crkva se trudi organizirano pomoći tim Ijudima ne samo duhovno nego i materijalno. U ovoj “pustinji” Ijudskoga Krist joj dovikuje da posegne za onim što se u nje našlo (usp. Mt 14, 14-21) jer se i iz njezine ruke imaju nasititi gladni kruhom ali i ohrabriti klonuli duhom. Teška ali neizbježna zadaća Crkve i u vremenima i pred Ijudima koji je ili neće ili ne mogu razumjeti.
Onima, pak, koji bez nasilja sele iz mjesta u mjesto, iz kraja u kraj Crkva želi pomoći u očuvanju Ijudskog dostojanstva, nacionalne, vjerske i uljudbene istovjetnosti. Ona poziva i potiče odgovorne na vlasti da im omoguće dostojne uvjete rada, stanovanja, školovanja te vjerskih i drugih okupljanja i izražavanja u skladu s njihovom baštinom. Pomažući Ijudima ne samo da prežive nego da žive na svoj način, Crkva ih potiče očuvati veze s njihovim korijenima, zavičajima, župama i grobovima njihovih predaka. Zauzimajući se za najugroženije ona svjedoči da je i danas moguće i potrebno slijediti Krista u evanđeoskoj, nenasilnoj obrani čovjeka, ne samo slike i prilike nego i djeteta samoga Boga. Kad je riječ o iseljenoj braći i sestrama Crkve u Hrvata, u tome smo stekli velika i posve određena iskustva. Naša Crkva već dugi niz godina okuplja svoje vjernike diljem svijeta u hrvatskim katoličkim misijama, centrima i župama. Mnoge od tih misija, napose u Europi, ovih godina obilježavaju 25. obljetnicu djelovanja.
Ove nas godine Sveti Otac napose upozorava kako se suvremenim selidbama miješaju Ijudi ne samo različitih narodnosti nego i različitih religija. “Gajeći poštovanje i uvažavanje prema pripadnicima drugih religija, Crkva želi”, ističe Papa, “s njima uspostaviti djelotvornu suradnju, te u ozračju povjerenja i dijaloga nastoji surađivati u rješavanju iseljeničkih pitanja u suvremenom društvu”. Javlja se pitanje: kako tim seliocima i izbjeglicama uz pružanje pomoći da prežive i žive svoj identitet navijestiti i Radosnu vijest – Isusa Krista a da ne dobiju dojam da im se s koricom kruha želi nametnuti nešto “tuđe”. Proviđati tim Ijudima za smještaj i prehranu, zauzimati se za njihovu slobodu na svim područjima, a ne ponuditi im najveći dar – Isusa Krista, bilo bi odustajanje od kršćanskog poslanja. Stoga Papa upozorava: “Hitna potreba pomagati selioce u teškim prilikama u kojima često žive, ipak ne smije zakočiti naviještanje najviših stvarnosti na kojima počiva kršćanska nada. Naviještati Evanđelje znači svima obrazložiti nadu koja je u nama” (usp. 1 Pt 3, 15). Nema uvjeta, u kojima bi se čovjek i cijeli narodi mogli naći, koji bi Crkvu opravdali da ne naviješta Kristovo otajstvo. Njezino socijalno djelovanje pretpostavlja naviještanje jer: “Kao što nema naviještanja Evanđelja bez popratne dobrotvornosti, tako nema istinske dobrotvornosti bez evanđeoskog duha: to je dvoje najtješnje povezano”, podvlači Sveti Otac. Pomažući prognanim i izbjeglim pripadnicima drugih vjeroispovijesti ne samo materijalno nego i duhovno, zahtijevajući od nadležnih vlasti da im omoguće življenje njihova vjerskog uvjerenja, Crkva poštiva njihovu slobodu i navješta Isusovo poštivanje čovjekove slobode. Sveukupno naše zauzimanje za njih nije samo naravno čovjekoljublje, nego je to prije svega svjedočenje naše nadnaravne vjere u Krista. U tom duhu Papa uči da je “put crkvenog misionarenja: Ijudima svake rase, jezika i narodnosti ići ususret sa simpatijom i Ijubavlju, sudjelujući u njihovim sudbinama s evanđeoskim duhom, lomeći im kruh Istine i Ljubavi”. Samo tako ti Ijudi zasigurno neće doživjeti da im namećemo naše vjerovanje ali će osjetiti “dah” Isusova Duha i njegove Ijubavi. Dobrota i poštovanje prema onima koji drugačije vjeruju nije slabost nego iskonska snaga Evanđelja. To nas ni kao Crkvu ni kao narod neće ugroziti nego pročistiti. Hoćemo li imati snage u ovim vremenima pomutnje i potamnjenja temeljnih vrednota i istina prepoznati ovu istinu?! Ljubavlju i snošljivošću prema svima “obrazlažemo nadu koja je u nama i utiremo putove povjerenja” bez čega ćemo teško ostati vjerni duhovnoj baštini koja nam je pomogla opstati na baštini pradjedova. Naša nam krvava povijest dovikuje da evanđeoske istine ovom narodu i Crkvi u njemu nisu nikad bile zapreka ni ograničenje nego zaštita i obogaćenje. Uvjeti, u kojima smo živeći svoju vjeru čuvali svoju samobitnost, gonili su nas tražiti i očekivati otvorenost i dobrohotnost drugih. I to nas nuka naviještati i živjeti Isusovu Ijubav poštivajući i promičući slobodu svakog čovjeka i svake Ijudske i vjerske zajednice. Samo tako ćemo kao Crkva ostati, kako nas poziva Papa u svojoj Poruci, “prostor gdje Ijudi trebaju moći vidjeti Isusa i iskazati mu Ijubav”, čije je poslanje “logikom Križa dati sve uvjerljivije svjedočanstvo besplatne i neograničene Otkupiteljeve Ijubavi”.
Nastojeći tako u Isusovo ime i na Isusov način služiti i prognanima i izbjeglima ali i onima što odavna žive u tuđini, ne smijemo i ne možemo zaboraviti svoju prvotnu i najžarču želju da se svi prognani vrate onamo odakle su protjerani. To je naš zavjet očuvanja Evanđelja tamo gdje je prije šesnaest stoljeća naviješteno. Danas se dubina ukorjenjenosti Evanđelja u nama mjeri mjerom Ijubavi prema domu i domovini. Povratak prognanih i pomoć tog povratka napose u Bosnu i Hercegovinu sada nije samo pitanje prava na izbor mjesta življenja nego je i pitanje vjere. Tebi iseljena Crkvo u Hrvata naše sutra upire svoj pogled nade. Nisi li baš ti pozvana svojim iskustvom tuđine ohrabriti i pomoći nam da nam se ne dogodi da, “grijući” se na suncu tuđine, nestanemo. Neprijatelj čovjeka koji je rušio naše domove i naše svetinje traži načina kako dokrajčiti nadu, ugasiti Ijubav i ubiti ponos u našim srcima. Danas Hrvat katolik ne može živjeti od vjere Evanđelja i Ijubavi prema domovini mimo govora o povratku na svoje gdje je to moguće. Naše prognanike čekaju ne samo porušene kuće, nego i razorene crkve, svetišta i samostani. Zločinci su rušili crkve i zvonike želeći pokazati da moć zla i mržnje može zauvijek izbrisati tragove našeg hrvatskog i katoličkog življenja na tim prostorima. Svojim povratkom i obnovom ne samo kuća nego i sakralnih objekata mi ćemo dokazati da je moć praštanja i Ijubavi kadra zasaditi još dublje korijenje naše nazočnosti. Pomažući, dakle, ljudima da opet podignu krov nad glavom, ne smijemo zapostaviti ni obnovu njihovih crkava. One će biti najočitiji znak da su ti Ijudi opet kod kuće, opet svoji na svome. Prenoseći vam, dragi hrvatski katolici u obje naše domovine i širom svijeta, izraze skrbi Crkve za prognane, izbjeglice i selioce po srcu Petra naših dana pozivam vas tražiti puta i načina za ostvarenje njegovih poticaja u našim prilikama. Zajedno sa svim hrvatskim katoličkim biskupima zazivam na sve vas Božji blagoslov vapeći moleći s psalmistom: “Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!” (Ps 80,4). Želim svima sretan Božić i blagoslovljenu 1997. godinu!

Mons. dr. Pero Sudar
pomoani biskup vrhbosanski
predsjednik Vijeća za migraciju