Poštovana gospođo ravnateljice Agencije za odgoj i obrazovanje,
Cijenjena gospođo viša savjetnice za predškolski odgoj,
Kolega viši savjetniče za vjeronauk u podružnici Rijeka,
Veleučeni kolegice i kolege predavači i voditelji radionica,
Drage odgajateljice, dragi odgajatelji u vjeri u predškolskim ustanovama!

Dopustite mi da vas sve skupa najprije pozdravim u ime nadbiskupa đakovačko-osječkog, mons. Đure Hranića, predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju. Također, pozdravljam vas u ime suorganizatora ove katehetske škole, posebno u ime kolegice Brankice Blažević, više savjetnice za predškolski vjerski odgoj pri Nacionalnom katehetskom uredu, kao i u ime svih naših savjetnika i djelatnika. Izražavam vam svima riječi dobrodošlice na Školu pod nazivom: Djeca s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama u programu vjerskog odgoja.

S posebnom sam pozornošću prije otprilike godinu i po dana pročitao u jednom našem dnevnom listu razgovor i intervju s osvajačem olimpijskih i drugih medalja, paraolimpijcem gospodinom Ivanom Katanušićem, vrsnim bacačem diska (Večernji list, online izdanje, 29. srpnja 2021.). Pri tome su mi, uz ostalo, ostale dvije stvari u sjećanju: prva je da kad sam u računalu pisao riječ paraolimpijac, tu mi je riječ računalo automatski podvuklo kao nepoznati pojam. Vrlo slikovito, na žalost i realno. A drugo jest rečenica ovog cijenjenog sportaša (parafraziram): Jedan od najvećih problema s kojima sam se susretao od djetinjstva, bila je rečenica: Ti to ne možeš, ja ću!

Premda se u posljednjih tridesetak godina, u okviru rada Nacionalnog katehetskog ureda, zajedno s višim savjetnikom za to područje, a uz svesrdnu profesionalnu podršku Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bavimo ovim područjem, drago mi je da je ova tema našla svoj put i do ove Katehetske jesenske škole. Posebna zahvala u tom kontekstu ide našoj višoj savjetnici, kolegici, Brankici Blažević.

Ova je Škola, među ostalim, važna iz nekoliko razloga. Prvi je taj što smo ovom katehetskom školom stali u red onih, koji o ovoj temi progovaraju javno. Naime, nedostatnost ovakvih tema u javnosti ostavlja našu djecu i mlade s posebnim potrebama na rubu našega interesa. Ostavlja ih nevidljivima. Oni su neopaženi. U svojim razmišljanjima papa Franjo često napominje da je jedna od najvećih bolesti današnjice, jedna od najvećih opasnosti za čovjeka, koja se kršćanstvu nikako ne smije dogoditi, ta da čovjek pored nas ostane nevidljivim, da ga se ne uočava. Ravnodušnost prema drugom čovjeku, posebno prema čovjeku s posebnim potrebama, rezultat je egoizma ovoga svijeta, koji je svoj pogled usmjerio samo prema sebi i svojim postignućima. Drago mi je da s ovom temom izlazimo u javnost, koja je, koliko mi je poznato, na svjetskoj razini, upućena i mora biti upućenima onima, koji su u potrebi, a takvih je među nama oko 15% čovječanstva. Tko je, dakle, neopažen i nevidljiv u ovom svijetu, taj je razodjenut, razgolićen, osiromašen u svojem ljudskom dostojanstvu do najkrajnjih granica.

Drugi je razlog taj što i ovom Katehetskom školom želimo rušiti zidove barijera, oslikane u našim mislima često različitim predrasudama, stigmatizacijom pa i diskriminacijom osoba s posebnim potrebama. „Ti to ne možeš, ja ću“, jedna je od rečenica, stavova, koje nas zatvaraju daljnjem razmišljanju o mogućnostima tih osoba, njihovu uspjehu, njihovu smislu života. Svjesni smo kao pedagozi da što ranije interveniramo u takve rečenice, na osobnom i društvenom planu, bolje će se omogućiti te kvalitetnije ostvarivati svako uključivanje djece u naše programe, te integrirati mlade i odrasle u život ovoga svijeta.

Konačno, razlog ove Škole vidim i u potrebi stalnoga odgojno-obrazovnog razmišljanja. Obrazovanje je aktivnost, davno je ustvrdio Wilhelm von Humboldt, po kojoj si dijete prilagođava svijet. On si konstruira slike svijeta, slike drugih te svoj vlastiti identitet. Taj se proces obrazovanja podržava našim sudjelovanjem, što je posebno definirano kao sadržaj odgojnih procesa, u kojima značajnu ulogu imamo svi mi. U tom smislu su pred nama dvije zadaće: prva, stalno odgajanje svijeta da se prilagođava djeci, a drugo proces u kojemu djeca prilagođavaju svijet sebi, u kojemu će se moći osjećati kao dio njega, kao nositelji takvoga svijeta.

„Ti to ne možeš, ja ću“… rečenica, koja nas sve stavlja pred veliki izazov. Posebno nas, koji se bavimo i živimo od vjerskog odgoja i obrazovanja, te njegova konkretnog ostvarenja na različitim razinama našeg djelovanja i poslanja Crkve. Zašto? Zato što je, prema riječima njemačkog religijskog pedagoga Norberta Mette-a, središte vjerskog odgoja skriveno u rečenici: Biti neupitno željen i priznat! U tom je smislu rečenici: Ti to ne možeš, ja ću, suprotnost Isusova riječ: Idi, vjera te tvoja spasila. Vjerovati, dakle, svatko može!

Poštovane odgajateljice i odgajatelji,

Zahvaljujem crkvenim i drugim medijima, koji će ovu vijest o katehetskoj školi pronijeti u našoj javnosti, kako bismo one, o kojima razmišljamo, još jednom – i trajno – učinili vidljivima! Zahvaljujem i djelatnicima Nadbiskupijskog pastoralnog instituta, koji će nam omogućiti da to činimo u njihovim prostorima, koja ne počivaju toliko na funkcionalnosti, koliko na ljubavi njihovih djelatnika. Konačno, zahvaljujem i vama, cijenjene odgajateljice i dragi odgajatelji, koji pokazujete stalnu zainteresiranost za teme naših katehetskih škola, te trajnu brigu za provedbu vjerskoga odgoja u predškolskim ustanovama.

Svima zahvaljujem na pozornosti želim uspješan ovaj katehetski dan!