Poziv na obraćenje

Preuzvišeni oci nadbiskupi i biskupi, draga braćo prezbiteri i đakoni, dragi redovnici i redovnice, predraga braćo i sestre!

1. Danas Crkva slavi blagdan obraćenja svetoga Pavla, odlučujućega trenutka u Apostolovu životu. Važan je to trenutak i za život Crkve, jer je apostol Pavao Radosnu vijest navijestio narodima.

Kad Bog zahvati u ljudsku povijest čini uvijek nešto novo. On neočekivano, iznenađujuće okreće ljudske sudbine. U Starom zavjetu, u vrijeme patrijarha, nastojalo se Božje objavljivanje duboko zabilježiti u svijesti izabranog naroda. Radi toga su podizani žrtvenici, postavljani su znakovi, mijenjala su se imena mjesta (usp. Post 26, 25; 28, 18), kako narod ne bi zaboravio da ih je Jahve pogledao i da je povijest Izraela označena Božjim tragovima.

Iz evanđelja vidimo da je susret s Isusom mnogima korjenito promijenio život. Bio je to za mnoge odlučujući i nezaboravan trenutak. Primjerice, u Ivanovu evanđelju Isusovi učenici sjećaju se čak i sata kad su ga susreli: “Bila je otprilike deseta ura” (Iv 1, 39).

I za Crkvu su susreti sa živim Gospodinom uvijek dragocjeni, trenuci su to obraćenja i povratka evanđeoskoj novosti, trenuci otvaranja obnovi i spoznaji da osobni život ispunjen djelovanjem Duha Svetoga postaje znakom i navještajem spasenja za svakoga čovjeka.

2. No, zaustavimo se na izvanrednom iskustvu svetoga Pavla o kojemu smo slušali u prvom čitanju. Otkrivamo pojedinosti koje nas vode u razmišljanju. Za svetoga Pavla susret s Kristom bio je nešto neočekivano, divno djelo Božjega milosrđa, čista milost. Slušateljima u Jeruzalemu do pojedinosti je ispripovjedio stanje prije susreta s Kristom, dok je još bio progoniteljem Njegove Crkve. Ali, Bog ga je izabrao već od majčine utrobe, pozvao ga milošću svojom i svidjelo mu se objaviti mu Sina svoga da ga navješćuje narodima (usp Gal 1,15-16). Iz tog iskustva neizmjerne ljubavi Božje proizlazi cjelovito teološko razmišljanje svetoga Pavla. On snažno naglašava da je spasenje isključivo Božji dar i samo njegova inicijativa te da ga čovjek nikako ne može zaslužiti, stoga piše: “Milošću ste spašeni” (Ef 2,5). Spasenje svijeta ne ovisi o pripadnosti nekom narodu ili o vršenju Zakona. Samo je Krist spasitelj svijeta.

Iznenađujuća ljubav Božja je svjetlo koje uvelike nadilazi sve čovjekove sposobnosti i očekivanja. I Pavla je obasjala ova snažna svjetlost zaslijepivši ga. Možemo reći da je prije toga događaja Savao bio slijep – jer čovjek udaljen od Boga živi u tami – a sljepoća koju je sada kušao donijela mu je spoznaju da je prije živio bez Boga.

3. Samo na svjetlu postajemo svjesni tame. Samo u ljubavi spoznajemo grijeh i neprimjerenost našega odgovora Božjoj ljubavi. Samo tamo gdje je obilje života možemo otkriti da put kojim smo krenuli može vodi i u smrt.

Tama koju čovjek kuša pred istinom svoga postojanja, bol koju osjeća kad postane svjestan koliko je daleko od Boga, prvi je korak do obraćenja i prihvaćanja novoga života. Obraćenje izaziva duboku unutarnju promjenu, zahtijeva smrt “staroga” čovjeka i svakoga oblika sebeljublja, kao i odricanje od života odvojenoga od Boga i braće. Samo na taj način čovjek može postati novim stvorenjem. Ukorijenjen u Krista postavljen je u božanski okoliš, prostor koji je za njega oduvijek pripremljen i u kojem može osjetiti darovanost ljubavi Božje.

Kad mu se vratio vid Pavao je primio krštenje, dar Duha Svetoga koji upravlja čovjekom, vodi ga Kristu i objavljuje mu Kristovo svjetlo. Novi život moguć je samo u Duhu Svetom. On čovjeka iznutra obnavlja, pruža mu mogućnost prijateljskoga odnosa s Bogom, dajući mu snagu za izvršenje poslanja koje mu je Gospodin povjerio. Duh Sveti začetnik je novoga načina rada, izbora i vrednovanja. Djelovanjem Duha Svetoga naš se život ucjepljuje u Krista, postajemo njegovim svjedocima i dijelimo s braćom i sestrama primljene milosti.

Nakon susreta s Kristom i po milosti obraćenja u Pavlu se rađa goruća želja za sve većim suobličenjem s Onim koji ga je dohvatio u svojoj ljubavi: “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2, 20). Bila je to neprekidna težnja njegova života, a potpuno se ostvarila u konačnom susretu s Gospodinom. Cjelokupan Pavlov život je neprekidno sve dublje i snažnije prianjanje uz Krista. Sav Pavlov rad i apostolat je što više braće i sestara dovesti do Gospodina.

4. Draga braćo i sestre, slavljenje obraćenja svetoga Pavla, za Crkvu znači obnoviti osobni poziv na obraćenje.

I Crkva je kušala blještavilo Kristove svjetlosti i u njezinu je sjaju otkrila sebe na Drugom vatikanskom saboru, osobito u Dogmatskoj konstituciji Lumen Gentium, koja počinje riječima: “Svjetlo naroda je Krist… koje odsijeva na licu Crkve” (LG 1); to svjetlo joj daje život, prema njemu neprekidno usmjeruje pogled, ono ju stalno obasjava i ona ga u svijetu odražava.

Crkva se nalazi u neprekidnom procesu obraćenja koje je urođeno njezinu biću. Ona živi složenost svoje božanske i ljudske dimenzije, otajstvene i povijesne stvarnosti. Kako bi izrazila to svojstvo Crkva se definira sakramentom, ukazujući uvijek na onu uzvišeniju i važniju stvarnost u sebi, naglašavajući iznad svega životnu povezanost s Kristom. Kristovo svjetlo živi u njoj, Krist je u njoj prisutan i pretvara je u najljepše mjesto na kojem se susreće s ljudima. Nazočan je u Euharistiji, u Riječi Božjoj, u kršćanskoj zajednici, u svjedočenju apostolskoga poslanja, u djelima milosrđa, u služenju siromasima. Krist je u Crkvi prisutan, ali je istodobno i neprekidno ispred nje i vodi je darom Duha Svetoga prema višim stvarnostima, prema konačnoj Božjoj nazočnosti, u kojoj će On biti “sve u svemu” (1Kor 15,28; Kol 3,11).

Ujedinjena u otajstvu Presvetoga Trojstva, sudionica Božanskoga spasiteljskoga djelovanja, Crkva shvaća i svoje društveno zalaganje u službi Duha Svetoga. U svojoj povijesnoj dimenziji ona mora dopustiti Duhu Svetom da je oblikuje, mora biti otvorena njegovu djelovanju, jer je on “neprekidno obnavlja i vodi ka savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom” (LG 4).

U hodu prema onome što već jest i budućoj stvarnosti koju iščekuje, prepoznaje se kao putujuća Crkva, kao hodočasnica na putu prema Kraljevstvu. Ni jedno njezino povijesno uobličenje ne može biti iscrpnim odgovorom na poziv da čovječanstvo povede ka potpunom dovršenju. U svim razdobljima i u različitim okolnostima pozvana je svjedočiti svoj život u Kristu i po Kristu. To je i razlog njezina stalnoga obraćenja, njezine potrebe za pažljivim i detaljnim izborom, njezine spremnosti na preispitivanje stavova, njezine poniznosti u prepoznavanje pogrešaka i njezine hrabrosti za hod po novim, nepoznatim putovima.

U toj specifičnoj zadaći odlučujuću ulogu imaju posvećeni službenici. U izravnom dodiru s “radostima i nadama, žalostima i tjeskobama ljudi našeg vremena” (usp. GS 1) svećenici su pozvani promicati duh neprekidnog obraćenja, obnove i traženja kako bi posvjedočili brigu Crkve za svoju djecu, prateći ih, ispravljajući ih, hrabreći ih i naviještajući im da je spasenje samo u Kristu Isusu.

Napetost koju Crkva u sebi nosi, Ona mora objaviti svijetu. Treba objaviti čovječanstvo napetosti, koju je Krist unio u ljudsku povijest povezujući je – svojim utjelovljenjem, svojom smrću i uskrsnućem – s vječnošću. “Bog je postao čovjekom da bi čovjek postao Bogom” – govorili su Crkveni Oci (Ireneo Adv. Haer. V prol.). Tako su naviještali otajstvo spasenja o divnoj razmjeni između Boga i čovjeka, jer Božji zahvat u povijest – po Isusu Kristu i po djelovanju Duha Svetoga – postupno mijenja cijelo čovječanstvo pobožanstvenjujući ga i vodeći ga ka punini djece Božje.

Predraga braćo i sestre, takvom se Crkva prepoznala na Drugom vatikanskom saboru, još je više posvijestila uzvišeno otajstvom zajedništva na svim razinama svojega života. Euharistijsko otajstvo je “izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života” (LG 11), vrelo crkvenog zajedništva (usp. Mana nobiscum Domine 21) i otajstvo svjetla iz kojega Crkva crpi sve jasniju svijest o zahtjevanosti zajedništva kojega Isus traži. Molimo, stoga, draga braćo i sestre, da ova godina posvećena Euharistiji postane milosnim vremenom obraćenja i dubokog iskustva crkvenosti u našim zajednicama, župama, biskupijama i u čitavom hrvatskom narodu. Amen.