Uz podsjećanje na 19 dokumenata EU o cestovnom prometu (od Rimskoga ugovora 1957. godine do 2017. s dokumentom o manipulaciji brojačima kilometara) bitnim na društvenoj razini, „u kontekstu socijalnih dokumenata Crkve promet se obrađuje na zanimljiv način i stavlja na razinu općega dobra“, kazao je Jakobfi, pripominjući kako je nema mnogo građe o toj temi, no o moralnom vidu problema cestovnog prometa pisao je mons. dr. Marin Srakić u znanstvenom članku „Kršćanska savjest na cestama“ (Bogoslovska smotra, 1975.).

„Među crkvenim dokumentima je objavljena 1961. enciklika pape Ivana XXIII. ‘Mater et magistra’ (Majka i Učiteljica, 127; 141) koja u kontekstu zanemarene poljoprivrede kaže da ponajprije trebaju svi, pogotovu državna vlast, poraditi na tome da se i na selu prikladno unaprijedi ono što je osnovno za opće blagostanje, npr. briga za putove, prijevozna sredstva, prometne veze… te je korisno na selu unaprjeđivati prijevoz poljoprivrednih proizvoda. Enciklika ‘Pacem in terris’ (Mir na zemlji), objavljena 1963., govori (63 – 64) kako ‘glavari države moraju doista poraditi na tom da se uspostavi takvo stanje u kojem će pojedini građani moći štititi svoja prava i vršiti svoje dužnosti, a kako bi to bilo moguće nužno je da državna vlast skrbi za putove, prijevozna sredstva, prometne veze’. Treće je Izjava povjerenstva francuskih biskupa za socijalna pitanja ‘Za rehabilitaciju politike’ (20) u kojoj stoji da građanima valja otvoriti široko polje za donošenje odluka koje su im najbliže, koje odgovaraju njihovim potrebama, a riječ je o javnom prijevozu. Kompendij socijalnog nauka Crkve (166) govori o tome da su zahtjevi općeg dobra usko povezani s poštovanjem i cjelovitim promicanjem osobe i njezinih temeljnih prava, a ti se zahtjevi tiču nadasve zauzimanju i za prijevoz“, rekao je predavač. Razložio je poimanje cestovnoga prometa kao općega dobra: „Razlikujemo pravo i dužnosti u prometu. Pravo se odnosi na to da: nitko nema pravo uskratiti ili otežati drugome korištenje prometa, sve potrebno za sudjelovanje u prometu mora biti svima lako dostupno, sudjelovanje u prometu se ne smije podrediti isključivo tržišnim zakonitostima te sadašnje strategije, planovi i korištenje prometom moraju imati u vidu buduće generacije. Dužnost znači: svi moraju postati svjesni vlastite uloge u prometnom sustavu, svi su odgovorni za njegovu izgradnju, svi se moraju upoznati s njegovim osnovnim zakonitostima i primjenjivati ih u životu te svi moraju shvaćati promet kao mjesto/sredstvo susreta, dijaloga i razvoja“.

Govoreći o cestovnom prometu u Hrvatskoj kao općem dobru, Jakobfi je predočio niz službenih statističkih i istraživačkih podataka, primjerice: 2008. bila su 2 179 514 vozača u Hrvatskoj, a 2017. više njih za 7,2 posto (2 337 087); od 2008. do 2017. krivci za prometnu nesreću u više od 90 posto jesu vozači; uzroci prometnih nesreća (2013.-2018.) više od 40 posto jesu neprilagođena i nedopuštena brzina, te rastući broj vozila s neispravnim uređajem za kočenje (podaci stanica za tehnički pregled vozila), dok se više od 30 posto svih neispravnosti odnosi na sustav kočenja. Ovome su razlog sve starija vozila na hrvatskim cestama prosječne starosti 13,6 godina, a posljedice jesu nesreće, naglasio je Jakobfi, aktualizirajući alarmantne podatke: „Prema procjenama materijalna šteta prometnih nesreća kreće se u rasponu od 0,3 do čak 4 posto BDP-a, dok je u više od 90 posto uzročnik krivnja vozača. U Hrvatskoj prosječno dnevno pogine jedna osoba. I poginula osoba i vozač jesu slike Božje, osobe koje je Krist otkupio. Zabrinjava da je, naspram 2016., u 2017 godini sto posto povećan broj naknadno otkrivenih počinitelja nesreća i u 72 posto evidentirano nepružanje pomoći unesrećenom! U deset godina više od 900 djece u Hrvatskoj izgubljeno je u prometnim nesrećama, a stradala su djeca uglavnom pješaci. Problem su i (ne)pravilno korištene ili nekorištenje autosjedalica. Pravilno korištenje autosjedalica smanjuje uslijed sudara rizik od smrtnosti 70 posto, a ozbiljnih ozljeda do 60 posto. Međutim, dvije trećine djece se vozi potpuno nevezano, skoro sva djeca starija iznad 10 godina gotovo su uvijek nevezana, a trećina predškolske djece i rane školske djece, ako su osigurana, najčešće koriste samo sigurnosni pojas. U EU cilj je do 2050. godine iskorijeniti smrtnost na cestama. Put od solidarnosti (cestovni promet shvatiti kao područje/sredstvo susreta, dijaloga te osobnog i zajedničkog razvoja) preko supsidijarnosti (svi građani, sve društvene strukture) vodi k općem dobru, a ono je cestovni promet“. Zapitavši kako prema izgradnji cestovnog prometa po solidarnosti, Jakobfi je rekao: „Pojedinci – vozači trebaju se uzdići iznad egoizma, poštivati propise, pružiti pomoć unesrećenima, priznati krivnju, uvažavati manje vješte i strane vozače, izraziti spremnost povesti drugoga/nepoznatoga i, koliko mogućnosti dopuštaju, izabirati ekološki prihvatljivije automobile i voziti ekološki prihvatljivije. Suvozači trebaju uvažavati manje vješte vozače, pješaci i biciklisti ne-vozači upoznati se s osnovnim prometnim pravilima i zakonitostima, a roditelji odgajati djecu za prometnu kulturu od najranije dobi, te svi mi, kad god je moguće, koristiti javni prijevoz“.

Upitan kako djelovati prema izgradnji cestovnog prometa po solidarnosti, Jakobfi je zaključio: „Udruženi građani mogu/dužni su osvješćivati javnost o kompleksnosti cestovnog prometa, organizirati edukativne programe za mlade, pružati usluge besplatnog prijevoza alkoholiziranih osoba tijekom vikenda (prije koju godinu ovu aktivnost provodio je osječki Crveni križ), upoznavati roditelje o nužnosti korištenja dječjih autosjedalica i njihove pravilne upotrebe, stvarati i javno promicati servise za povezivanje vozača i putnika te pritiskati javne vlasti u cilju pružanja kvalitetnijih usluga javnog prijevoza“.

Susret socijalnog četvrtka otvoren je molitvom sv. Ivanu Pavlu II., koju je uime vjernika predmolio Josip Nađ, te predavačevim uvodom o tome kako „cestovni promet, premda je u redovitim životnim okolnostima nerijetko neprimjetan, postaje bitan tek kada njegova dinamika, kompleksnost i osjetljivost oteža ili spriječi uobičajenu životnu rutinu“ te je „bez ovog prometnog podsustava gotovo nezamisliv bilo koji oblik osobnog i društvenog života, a ujedinjena Europa od svojih početaka pridaje mu izuzetno veliko značenje“.