I – VODE

U vrijeme, kad se Republika Hrvatska nakon dugog oklijevanja odlučuje konačno, na poticaj i Europske komisije, donijeti svoju Strategiju upravljanja vodama, Komisija Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax” želi najprije ovim putem uputiti poruku narodnim zastupnicima i Vladi, građanskim udrugama i građanima o vodi kao javnom dobru, koje je ovom naraštaju dano na čuvanje i odgovorno prenošenje naraštajima koji za njim dolaze.

1. Ugrožavanje Božjeg dara vode ugrožava život čovjeka i stabilnost ljudske zajednice. Voda se nalazi u samom početku Božjeg stvarateljskog čina i izvora života te kao takva trajno predstavlja obvezu i upućuje na etički odnos prema stvorenome, tj. odgovoran, poštujući i zahvalan odnos. Suočeni s ozbiljnim problemima opskrbe pitkom vodom i rastućom oskudicom vode, s kojom se suočava čovječanstvo, brojne ustanove, udruge i pokreti nastoje da svjetska zajednica izjednači pravo na vodu s pravom na život. No, i bez formalno-pravnog izjednačavanja, ljudska potreba za vodom svrstava u osnovna prirodna prava čovjeka. U demokratskom svijetu postoji suglasje o tome da je pravo na vodu građansko, ljudsko pravo i da je zakonskim mjerama nužno osigurati da voda ostane javno dobro extra commercium (izvan trgovine), a da jedino usluga opskrbe vodom i pročišćavanja vode ima svoju cijenu. A budući da je tržište dobar sluga, a loš gospodar, cijena ove usluge mora biti i razumna i pravična i socijalna. Cijena pak gospodarskog korištenja vode može imati i svoju ekonomsku računicu, ali na opću korist zajednice, a ne samo privatnog interesa.

2. Hrvatskoj nedostaje jasna politika gospodarenja i zaštite voda. Hrvatski državni Sabor treba svojom Strategijom odrediti pravac politike gospodarenja vodama i zaštite vodnoga blaga za iduća tri desetljeća. Stoga se od tog dokumenta opravdano očekuje da se temelji na sigurnim podatcima, vjerojatnim projekcijama i na jasnoj viziji krajnjih, neupitnih ciljeva. Dosadašnje pripremne verzije tog dokumenta to međutim ne pokazuju, a što nažalost ne iznenađuje kad se zna da su čitav, preopsežni dokument (170 stranica!) priredile Hrvatske vode, javna tvrtka koja u svojim rukama drži sve studijske i upravljačke konce i koja je zbog toga u stalnom sukobu različitih, međusobno suprotstavljenih interesa. Iz takvog, gotovo monopolističkog položaja i sukoba interesa u toj javnoj tvrtki na različite načine je ušutkan ili iz nje uklonjen velik broj stručnjaka koji su mogli i htjeli ustrojiti gospodarenje vodama, kao i samu Strategiju, na osnovama javnog vlasništva i općedruštvenoga dobra, u kontekstu globalnoga stanja voda i hrvatskih strateških interesa. Višegodišnja, hvale vrijedna nastojanja pojedinih državnih dužnosnika dobre volje očito nisu dovoljna da razmrse, ili presijeku taj gordijski čvor. Tako se, primjerice, još nije formirao Zavod za vodno gospodarstvo kao neovisna stručna ustanova, što se već dugo planiralo i pokušavalo, već pod tim imenom djeluje pod budnim nadzorom Hrvatskih voda. To su neki od temeljnih razloga zašto se dosadašnji nacrti Strategije temelje na podatcima koji su djelomični – tako na primjer nema sigurnog znanja o količinama, stanju i kakvoći podzemnih voda – i zastarjeli, po više od pet godina. Ovi nacrti predstavljaju nažalost tek jedan ne-hijerarhizirani zbir potreba i želja, a ne viziju hrvatskog vodnog puta.

Nacrti Strategije nisu nažalost bili pripremani u skladu sa standardima demokratskih društava, tj. u suradnji sa svim dionicima (engl. stakeholders) i kroz punu obaviještenost javnosti, korisnika i gospodarskih čimbenika. S jednim od prethodnih nacrta Strategije, 1996. godine je bio informiran dio javnosti, ali tek nakon njegove izrade, što nije zadovoljavajuće. Zapravo, način informiranja nije dosegnuo ni potrebu zadovoljavanja forme, a kamoli sadržaja. Uz to, znakovito je, ali i neshvatljivo da, premda najveći dio voda Republike Hrvatske dolazi iz susjednih država, ponajprije iz Bosne i Hercegovine, nacrti Strategije nisu pripremani u suradnji s ustanovama i dionicima tih država, iako na tu obvezu upućuje i razboritost i interes dobrosusjedstva.

Ovi nacrti, osim svega, ne odgovaraju ni europskom načinu donošenja strateških i planskih dokumenata koji mogu utjecati na okoliš vlastite i susjednih zemalja, ali niti europskoj politici gospodarenja, upravljanja i zaštite voda. Ako Hrvatska teži postati članicom uredne i pravne zajednice europskih naroda, onda ona ne smije zanemariti postignuća i načela te zajednice. A među tim načelima ističe se integralno upravljanje svim aspektima vodne politike – socijalnim, ekološkim, ekonomskim i financijskim. Takvo upravljanje jamči trajnost izvora i održivi razvoj, tj. onaj koji ne ugrožava potrebe budućih naraštaja. Europska i općenito suvremena pravila demokratskih društava nalažu lokalno, decentralizirano upravljanje vodnim izvorima. Najzainteresiranije da pravo na vodu i sustav vodoopskrbe i odvodnje funkcionira dobro upravo je lokalno stanovništvo. Mjesna zainteresiranost i transparentnost najbolji su način borbe protiv korupcije, na što ukazuje i nedavno izvješće Ujedinjenih naroda o vodi. Zato ne samo da nitko od dionika ne smije biti zaobiđen u stvaranju vizije i strategije upravljanja i zaštite voda, već je dužnost državnih struktura senzibilizirati građane za sve spomenute aspekte. S tih razloga su Europska Unija i razvijene zemlje usvojile logično i okolišu “prijateljsko” pravilo upravljanja po načelu subsidijarnosti, tj. po riječnim slivovima, a ne po centralističkim “vodoprivredama”. Građani imaju naime pravo na to da se Strategijom onemogući, ne samo privatne, nego i javne tvrtke da same, neovisno o javnosti, usmjeravaju, odlučuju i netransparentno upravljaju svim aspektima ekonomskog i socijalnog razvoja. Među najosjetljivija područja vodne politike mogu se ubrojiti dodjele koncesija za šljunčarenje, poljoprivredne i industrijske potrebe te za punionice vode.

3. Opasnosti privatizacije sustava vodoopskrbe, pročišćavanja otpadnih voda i privatizacije elektroprivrede. U tom kontekstu posebno je potrebno bdjeti nad načinom najavljene privatizacije elektroprivrede. Naime, o načinu privatizacije hidroelektrana uvelike će ovisiti gospodarenje vodama u umjetnim jezerima i rijekama. U suprotnom, privatizacija elektroprivrede može poslužiti kao zaobilazni način za privatizaciju vodoopskrbnih sustava. Isto vrijedi i za dodjele koncesija za vodoopskrbu i sustave pročišćavanja otpadnih voda. Naime, i jedno i drugo već je viđeni scenarij nastupa špekulativnog kapitala, posebice u zemljama s visokim vanjskim dugom poput Hrvatske. I ne samo špekulativnog kapitala, nego i prljavog novca, jer organizirani kriminal se sve više “zanima” za okoliš, ne samo u siromašnim, nego već i u nekim europskim zemljama. Kad se radi o blizini izvorišta ili podzemnih voda, onda mora stručna ekspertiza i javno mišljenje biti osnova za odluku što se i gdje smije graditi, gdje odlagati otpad i kako i pod kojim uvjetima dodjeljivati koncesije za korištenje izvora, ili za pročišćavanje otpadnih voda. Osnovna je, naime, bojazan da bi koncesije mogle biti ustvari prikriveni uvod u privatizaciju izvora, odnosno vodoopskrbe. S istih razloga s opravdanom dozom skepse valja gledati i na tzv. okrupnjivanje vodoopskrbnih sustava. U nekim slučajevima to može biti opravdano, ali iskustva drugih zemalja i hrvatska iskustva sa zajmovima za poboljšanje i kvalitetnije strukturiranje infrastrukture potiču bojazan da i to može odškrinuti vrata špekulativnom kapitalu za privatizaciju velikih vodovoda, koji zacijelo sutra ne bi marili za vodoopskrbu “malih” sredina, poput npr. hrvatskih otoka.

Postoji poseban razlog za strah od privatizacije elektroprivrede – i svega što je u svezi s vodom – i zbog poraznoga iskustva privatizacije drugih gospodarskih grana u Republici Hrvatskoj. Već je hrvatska zemlja puna danajskih darova kojima se potiču ne samo potrebite strukturne promjene, nego počesto i rasprodaja vitalnih sektora hrvatskog gospodarstva – banaka, telekomunikacija i energetike… i kojima se utječe na propise o prostornom uređenju, urbanizmu, poljoprivrednom i šumskom zemljištu, nacionalnim parkovima i parkovima prirode, kao i o zemljišnim knjigama i katastru, itd. Jasno je da je privatizacija izvorišta voda zakonski zabranjena, ali privatizacija vodoopskrbnih sustava i sustava pročišćavanja otpadnih voda značila bi sječu jedne od posljednjih prirodnih grana hrvatskih strateških interesa, te jamstva međuljudske i međunaraštajne solidarnosti. Naime, ako se stvarno želi promicati javni interes, onda će se ulagati značajna sredstva u obradu (kondicioniranje) vode za piće i u obnovu mreže, tj. u smanjivanje gubitaka, a ako se pak hoće pogodovati privatnim interesima i punionicama vode za tržište, onda će se zanemarivati i onako zastarjela mreža i sustavi obrade vode. Građani imaju pravo sudjelovati u izboru između ovih alternativa i prioriteta.

4. Voda je prirodna renta od koje se “poje žedni i hrane gladni”. Svijet je ovog časa zabrinut kako osigurati izvore energije i kako prehraniti sve ljude, a već sutra će tražiti kako napojiti sve žedne, ne samo više od milijarde naših bližnjih koji nemaju pristupa pitkoj vodi, nego i vlastite sugrađane u bogatijim zemljama. Čovjek je u velikoj mjeri onečistio i rijeke i jezera i podzemne vode i mora. Čovjek osim toga svojim neodgovornim odnosom prema vodi pridonosi klimatskim promjenama. Pogrješno je, naime, uvriježeno mišljenje da vode ima neograničeno, te da je ima posvud. Jer već i kod nas, ne samo u kraškim područjima i na otocima, vode je sve neredovitije, a izvori su sve ranjiviji. Pa, ukoliko je točna često ponavljana teza da je Hrvatska bogata dobrom vodom i da je po tome dio “bogatog sjevera”, onda bi iz te činjenice jedna kvalitetna strategija trebala izvući barem dva zaključka: da ovakva, rijetka prirodna renta mora ostati javno dobro – za svagda, te da takvo dobro obvezuje na solidarnost, posebice prema najsiromašnijima i najmanje zaštićenima. Zbog toga Komisija predlaže da i Hrvatska, koja je po vlastitom ustavu socijalna država, slijedi primjer zemalja koje određuju socijalni minimum potrošnje vode po broju članova domaćinstva, koji se ili uopće ne naplaćuje (ako je već Hrvatska stvarno bogata vodom!), ili naplaćuje minimalno, dok se potrošnja preko tog minimuma naplaćuje progresivno, što bi istovremeno bio poticaj na štednju vode.

5. Pedagogija vode. Da bi pristup vodi, kao daru i blagoslovu Stvoriteljevu, postao stvarnost i ovih naših strana, država i društvo trebaju prihvatiti dužnost pedagogije vode, od školskih klupa, preko naviještanja Božje riječi u crkvama do javnih medija. Voda je naime bonum universale (univerzalno dobro) čitave ljudske zajednice i tu postoji dužnost solidarnosti svih, u prostoru, sa susjedima i u vremenu, s naraštajima koji dolaze. Da bismo ovoj dužnosti odgovorili, moramo mijenjati naš današnji načina življenja koji nije održiv, jer vodu bez mjere onečišćujemo i rasipamo. A rasipamo je od izvora do korisnika, gdje se u dotrajaloj mreži gubi u nepovrat polovica zahvaćene vode, te u našim domovima, u svakodnevnom bezobziru. Pedagogija vode, poglavito kršćanska pedagogija vode, treba, naprotiv, u svakom čovjeku izgrađivati stav zahvalnosti i poštovanja prema stvorenome, sve do stava sv. Franje Asiškoga koji vodu naziva “sestricom”. Kao što kršćanski sakrament krštenja upravo vodom preporađa na novi život, tako “preporođenje” pogleda na vodu i odnosa prema njoj može biti izvorom života i blagoslova.

6. Novu Strategiju povjeriti nezavisnim stručnjacima uz suradnju svih dionika. Dužnost suvremene, demokratske države jest osiguravati jednakost i solidarnost građana, kao i arbitrirati između različitih legitimnih interesa, a sve to s jasnom, široko objašnjenom i zato prihvaćenom vizijom razvoja. Ovakva dužnost mora doći do izražaja u dokumentima koji obvezuju i usmjeravaju na rok koji je od interesa za nadolazeće naraštaje. To se odnosi i na ovaj nacrt Strategije, pa stoga Komisija Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax, nadovezujući se na dosadašnje zauzimanje drugih crkvenih ustanova, posebno Franjevačkoga instituta za kulturu mira iz Splita i brojnih nevladinih udruga, predlaže da sadašnji nacrt ostane što jest, a da se izrada nove, kratke i jasne, europski koncipirane i demokratski pripremljene Strategije upravljanja vodama povjeri stručnim i nezavisnim institucijama, uz punu javnost i suradnju korisnika, građanskih udruga, gospodarskih subjekata i susjednih država.

II – MORE

1. Mare nostrum adriaticum: jedinstveno hrvatsko i europsko blago. Zasad još uvijek jedno od najočuvanijih europskih mora, uski i zatvoreni Jadran na svojoj se istočnoj, najvećim dijelom hrvatskoj strani, odlikuje osobitom ljepotom koju gradi niska od 1.248 otoka, grebena i hridi. Ovo more od Hrvatske čini ne samo primorsku zemlju, nego joj daje šanse da koristeći taj jedinstveni Stvoriteljev dar postaje sve više, u svijesti svojih građana i stvarno – pomorska zemlja otvorena svijetu. Ovo prelijepo more predstavlja međutim veliku obvezu i odgovornost za sadašnji i sve buduće naraštaje, obvezu čuvanja, zaštite i promicanja njegove čistoće, flore i faune, krajobraza i podmorja, ukratko svih njegovih prirodnih resursa i gospodarskih prednosti. Komisija Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax” ponavlja svoj stav glede dužnosti Republike Hrvatske da u skladu sa zahtjevima međunarodnog prava i europskih standarda zaštiti to more te proširi svoju skrb i zaštitu, tj. svoju jurisdikciju do dogovorene razdjelne crte sredine u odnosu na susjednu Italiju, koja se u svojem zakonodavstvu također oslanja na crtu sredine kao osnovni kriterij razgraničenja. Komisija sa žaljenjem podsjeća da je Hrvatska ponovo odustala od primjene ne samo ribolovne sastavnice svog prava na isključivi gospodarski pojas, nego i od njegove ekološke dimenzije, premda nitko od nje nije smio tražiti da ne sudjeluje u zaštiti Jadranskog mora od onečišćenja koja izazivaju štetna izlijevanja zemnog ulja i drugih opasnih tvari i ispiranja tankova brodova. Sad se naime, nakon što je susjedna Italija prije dvije godine, za sada bez ikakva savjetovanja s drugim priobalnim jadranskim zemljama, usvojila svoj zakon o zaštićenom ekološkom pojasu i navela crtu sredine kao osnovni kriterij do konačnog dogovora o razgraničenju, može očekivati da se ilegalna, štetna izlijevanja događaju češće u hrvatskom dijelu Jadrana, dijelu koji je ekološki složeniji i osjetljiviji i koji predstavlja značajan izvor dobara i prihoda za hrvatske građana i državu.

2. Opravdani razlozi odbijanja projekta Družba – Adria nisu osporeni, a ipak se nastoji “progurati” njegovo provođenje. Prije tri godine hrvatski su se biskupi javno oglasili o projektu Družba – Adria i iskazali svoju ozbiljnu zabrinutost zbog mogućeg, pače vjerojatnog štetnog utjecaja ovog projekta na okoliš, navlastito na Jadransko more. Naša Komisija je tada pozorno pratila ne samo javnu raspravu, nego i rad stručne komisije nadležnog Ministarstva koja je procjenjivala utjecaj ovog projekta na okoliš. Komisija podsjeća da je, uz sve slabosti i odugovlačenja postupka, ova stručna komisija donijela zaključak koji se nametao već i svakom, iole brižnom građaninu. Starost, pače dotrajalost naftovoda, osjetljivost krških i drugih vodozaštitnih područja kojima taj naftovod prolazi, toksičnost nafte, nepravična podjela troškova, rizika i koristi od ovog projekta te, na koncu, neriješeno pitanje balastnih voda, sve je to nagnalo stručnu komisiju da nedvojbeno ustanovi da je ovaj projekt može biti štetan za prirodu i za ljudski okoliš i da, utoliko predstavlja neprihvatljiv rizik. Janaf, tvrtka u pretežito javnom vlasništvu (78%), koja upravlja sa 610 km Jadranskog naftovoda, od mađarske i slovenske granice do Omišlja na Krku i Rijeke, te od Siska do Vojvodine pokrenula je sudski postupak osporavajući odluku Ministarstva zaštite okoliša. Ovaj spor međutim već je dvije godine na mrtvoj točci, pa tako hrvatsko građanstvo nema nikakve pravne sigurnosti glede njegovog ponovnog aktualiziranja. Političari najavljuju naime ponovno “razmatranje” tog projekta, pravosuđe je i opet zatajilo, pa građani imaju pravo sumnjati radi li se ovdje o svjesnoj ili nesvjesnoj zaštiti stranih gospodarskih i drugih interesa i hrvatskih zagovornika tih interesa.

3. Stare i nove okolnosti projekta Družba – Adria. U međuvremenu se ništa od navedenih tehničkih, prirodnih i ljudskih okolnosti nije promijenilo, osim što je naftovod stariji za tri godine, te već navršava tri desetljeća. Ili ipak jest: povećali su se kvarovi naftovoda i nekontrolirano curenje; sve veći je broj malignih oboljenja u Sisku i Rijeci, gdje se prerađuje visoko-sumporna sibirska nafta koju uvozi Ina; uz to, ruski su proizvođači nafte pronašli druge moguće putove izvoza, navlastito preko Bugarske i Grčke, ali i preko Makedonije i Albanije, te se dugoročno sve više usmjeravaju na izvoz prema Kini i Japanu. Osim toga, na preporuku Europske unije, sve se više nafte prevozi kopnom, a ne morem. Na jugoistoku Europe, EU zagovara projekt uvoza kaspijske nafte kopnom, od rumunjske Constante, preko Pančeva, Broda, Siska, Rijeke i Slovenije do Trsta i Trans-alpskog naftovoda.

Dogodilo se međutim i nešto što naizgled daje pravo odgovornima da izvuku iz zaborava još uvijek jednako štetan projekt Družba – Adria, a to je dosad neviđeno povećanje cijene nafte na svjetskom tržištu, pa se sad hrvatskim građanima kaže otprilike sljedeće: prije tri godine vodeća stranka i premijer su bili protiv ovog projekta, a pošto sad “Hrvatskoj trebaju novi dobavni pravci”, valja ponovo razmotriti projekt Družba – Adria. Ne kaže se ono bitno, tj. da je taj projekt ocijenjen kao štetan za prirodni okoliš, navlastito morski, ali se zato tvrdi nešto netočno i neprihvatljivo. Netočno, jer ako treba novih dobavnih pravaca, onda treba znati da Hrvatska još uvijek uvozi rusku naftu, da je to dakle postojeći, a ne novi dobavni pravac. Osim toga, projekt Družba – Adria nije bio ni namijenjen hrvatskom uvozu ruske nafte, već njezinom “provozu” kroz hrvatsko područje i more. Njime Hrvatska ne bi pokrivala svoje manjkove nego bi preuzimala značajne rizike za svoje kopno, vode i more, a sve to uz vrlo niske naknade. A neprihvatljivo je to da se ignorira još uvijek iste, ako ne i povećane opasnosti od tog projekta za ljude, za prirodu, za vode i za Jadransko more.

4. Neizbježne, predvidive i nepredvidive opasnosti. Hrvatska javnost sad naime već dobro zna da bi izvoz ruske nafte preko Omišlja unio u Jadran u prvi mah dodatna dva, a na koncu i do šest milijuna tona balastnih voda koje bi tankeri ispuštali prije ukrcavanja ruske nafte. Poznato je već da bi, osim povećanja količina, osobite probleme i rizike stvorila upravo promjena sastava balastnih voda, koje bi se provođenjem projekta Družba – Adria izlijevale u Jadran iz dalekih mora, a ne više uglavnom iz Jadrana i Sredozemlja, kao što je to danas slučaj. Građani znaju da balastne vode i sedimenti s brodskog dna često sadrže ne samo toksičke tvari, nego i invazivne prirodne vrste, bakterije i viruse iz drugih mora, koji su u stanju u relativno kratko vrijeme izmijeniti čistoću i izvorni ekološki sastav mora u koje ih izlijevaju i nanijeti nepopravljive štete kakvoći okoliša i kvaliteti života uz obalu. Građani znaju da je Crno more na taj način gotovo potpuno uništeno, u samo 7-8 godina.

Građani znaju i to da bi izvoz ruske nafte preko Krka znatno povećao tankerski promet u Jadranu i da bi se vjerojatnost ilegalnog ispiranja tankova i ispuštanja nafte povećala, a rizik tankerskih katastrofa porastao. Građani znaju da su osobito veliki rizici povezani s planovima takvog znatnog povećanja tankerskog prometa kroz uska Vela vrata između Istre i Cresa – ne samo zbog Družbe – Adrije, nego i planova o lokaciji terminala za prirodni ukapljeni plin (LNG). Građani znaju da je jedan brodolom tipa Erika ili Prestige, kakve je Europa upoznala u posljednjem desetljeću, u stanju uništiti turizam na stotinama kilometara obale. Građani nažalost znaju i to da se Hrvatska sama nedavno, do daljnjeg, odrekla primjene Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP), uključujući time i njegove ekološke sastavnice – što je potpuno neopravdano – kao i to da bez pune hrvatske jurisdikcije u tom pojasu nema mogućnosti odgovarajuće ekološke zaštite njezina mora i obale. Zato svako otvaranje rasprave o projektu Družba – Adria pretpostavlja prethodnu punu primjenu ekološke komponente ZERP-a prema svim državama, bile one ili ne članice EU. I, na koncu, građani znaju da se nafta prevozi na razne načine te da nitko ne može spriječiti ni jednu zemlju da kupuje naftu na svjetskom tržištu, pod istim uvjetima kao i svi drugi. Građani međutim znaju i to da će Jadranski naftovod poći u “staro željezo” kada za nekoliko desetljeća nestane nafte, dok Jadransko more mora ostati jednako čisto, prozirno i lijepo, na korist svih naraštaja koji dolaze.

5. Nitko nema pravo ugroziti hrvatsku “prirodnu rentu” – pitke vode i Jadranskog mora. Komisija Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax” zbog svega navedenog smatra, kao bilo tko razborit i odgovoran, da ovaj naraštaj nema pravo ni onečistiti, ni rasprodati prirodne izvore vode, a niti dopustiti da se balastnim vodama i izlijevanjima nafte uništi Jadransko more. Zbog svega toga Komisija se obraća javnosti i demokratski izabranim zakonodavnim i izvršnim vlastima Republike Hrvatske s ovom svojom izjavom i molbom da se, s jedne strane, izradi nova strategija za upravljanje vodama koja će zaštititi ovo veliko i vrijedno prirodno dobro. S druge strane, Komisija je svjesna da će pune mjere zaštite od balastnih voda biti međutim moguće najranije od 2016. godine, kada tehnologija njihove obrade na samom brodu, u skladu s međunarodnom Konvencijom o balastnim vodama, postane obavezna. Do tada su nositelji vlasti – i odgovornosti – u Republici Hrvatskoj dužni paziti da svojim postupcima ne ugroze prirodnu rentu Jadranskog mora koja mora ostati trajna vrijednost i pravo za sve naraštaje. Tu svoju dužnost oni trebaju izvršavati u skladu s europskim načelom opreza, a ne neovisno o prevladavajućem javnom mišljenju građana.

Komisija dobro zna da hrvatska vlada ima pravo i dužnost stvoriti uvjete da se osigura opskrbljenost hrvatskih domaćinstava i gospodarstva i vodom i potrebnim energentima. Komisija u skladu sa svojim pozivom, skrbeći se za stvoreno, za socijalnu pravednost i mir, te za međunaraštajnu uzajamnost, želi izraziti nadu da će javne vlasti znati i htjeti ne-ugroziti, nego zaštititi i promicati ove dvije hrvatske, dobrotom Stvoritelja – ovom naraštaju na čuvanje povjerene vrijednosti: obilne i dobre vode te čisto, vrijedno i lijepo Jadransko more.

U Zagrebu, 10. srpnja 2008.

Mons. Dr. Vlado Košić,
Predsjednik Komisije Hrvatske biskupske konferencije “Iustitia et pax”

Dijeleći zabrinutost ove Komisije i njezine prijedloge,
svoju potporu duhu i slovu ove izjave izražavaju:

Prof. Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske
Prof. dr. Ivo Banac, predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora