Draga braćo i sestre, dobar dan!
Danas, na blagdan Krštenja Isusova, Evanđelje (Mt 3, 13-17) nam predstavlja prizor koji se odigrao na rijeci Jordanu: među mnoštvom pokornika koji su išli prema Ivanu Krstitelju primiti krštenje nalazi se i Isus. Ivan ga je htio u tome spriječiti riječima: „ti mene treba da krstiš” (Mt 3,14). Krstitelj je svjestan činjenice da između njega i Isusa postoji velika razlika. No, Isus je došao upravo zato da premosti jaz između čovjeka i Boga: ako je on potpuno na Božjoj strani, također je potpuno na čovjekovoj strani, i ujedinjuje ono što je bilo podijeljeno. Zato traži od Ivana da ga krsti, da se ispuni sva pravednost (usp. r. 15), to jest, da se ispuni naum Oca koji prolazi putom poslušnosti i solidarnosti s krhkim i grešnim čovjekom, putom poniznosti i pune Božje blizine svojoj djeci, jer nam je Bog tako blizak.

U trenutku u kojem Isus, nakon što ga je Ivan krstio, izlazi iz voda rijeke Jordana, s neba se začuo glas Boga Oca: „Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!” (r. 17). U isto vrijeme Duh Sveti, u liku golubice, silazi na Isusa, čime javno započinje njegovo poslanje spasenja; poslanje koje karakterizira stil poniznog i krotkog sluge, oboružanog samo snagom istine, kao što je Izaija prorokovao: „On ne viče, on ne diže glasa […] On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja” (42, 2-3). Ponizni sluga, to je Isusov stil.

Ovo je misionarski stil Kristovih učenika: naviještati Evanđelje krotko i odlučno, bez nadutosti ili nametanja. Prava misija nije nikada prozelitizam, već privlačenje drugih Kristu. Ali kako? Kako se ostvaruje to privlačenje Kristu? To se čini vlastitim svjedočenjem, polazeći od snažnog jedinstva s njim u molitvi, klanjanju i konkretnoj ljubavi, koja je služenje Isusu prisutnom u najmanjem od naše braće. Po uzoru na Isusa, dobrog i milosrdnog pastira, i vođeni njegovom milošću, pozvani smo učiniti od svoga života radosno svjedočenje koje osvjetljava put i donosi nadu i ljubav.

Ovaj blagdan nam pomaže otkriti dar i ljepotu toga što smo narod krštenika, to jest grešnika – a to smo svi – grešnika spašenih Kristovom milošću, stvarno uronjenih, po Duhu Svetome, u sinovski odnos Isusa s Ocem, prihvaćenih u krilo Majke Crkve, osposobljenih za bratstvo koje ne poznaje granice i prepreke.

Neka Djevica Marija pomogne svima nama kršćanima sačuvati uvijek živu i zahvalnu svijest o našem krštenju i vjerno slijediti put započet ovim sakramentom našeg rađanja na novi život.

Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre!
u kontekstu blagdana Krštenja Gospodinova, jutros sam krstio lijepu skupinu novorođenčadi. Molimo za njih i za njihove obitelji. I htio bih proširiti svoju molitvu na sve roditelje koji se u ovome vremenu pripravljaju za krštenje svoga djeteta, ili su ga netom proslavili. Zazivam Duha Svetoga na njih i na djecu, da se taj, tako jednostavan, a opet tako važan, sakrament živi s vjerom i radošću.
Upućujem također poziv na priključivanje Svjetskoj mreži Papine molitva, koja širi, također putem društvenih mreža, molitvene nakane koje predlažem svaki mjesec cijeloj Crkvu. Tako se provodi apostolat molitve a zajedništvo raste.
U ovim danima velike hladnoće mislim i pozivam vas da se sjetite svih onih koji žive na ulici, izloženi hladnoći i mnogo puta ravnodušnosti. Nažalost, neki od njih nisu preživjeli. Molimo za njih i molimo Gospodina da nam zagrije srce kako bismo ih pomogli.
Pozdravljam sve vas, vjernika grada Rima i hodočasnike iz Italije i raznih zemalja, posebice skupinu mladih iz Cagliarija, koje potičem da nastave hod započet sakramentom potvrde. Ujedno im zahvaljujem što su mi pružili priliku da naglasim da potvrda ili krizma nije samo cilj, već također i prije svega polazišna točka u kršćanskom životu. Idite naprijed, s radošću Evanđelja!
Želim vam svima ugodnu nedjelju. Molimo vas da ne zaboravite moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!