Uvod
Da bi se razumjeli odnosi na prostorima Hrvatske i susjednih zemalja potrebno je imati širu povijesnu perspektivu koju ovom prilikom ne možemo izložiti. Ipak neke je stvari važno napomenuti da bi se mogli razumjeti sadašnji odnosi i različite napetosti.

Na ovim su se prostorima prelamali imperiji, kulture i civilizacije, i to kroz mnoga stoljeća. To je sa sobom nosilo niz pozitivnih i negativnih posljedica koji se očituju u kulturi, religiji, arhitekturi i sustavu vrijednosti društava koja su nastala raspadom Jugoslavije.

Rad Komisije HBK “Iustitia et pax”

Rad hrvatske komisije “Iustitia et pax” valja promatrati na više razina. Prije svega treba imati na umu da su svi članovi komisije (predsjednik pomoćni biskup zagrebački mons. Vlado Košić, profesorica prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, tri svećenika teologa – bioetika, socijalni moral, fundamentalna teologija, jedan sociolog, jedan liječnik, jedan novinar) volonteri i da komisija nema profesionalno zaposlenih osoba. Ta činjenica u mnogočemu određuje način rada Komisije i njene prisutnosti u Crkvi i društvu.

Stoga je prvenstveni način djelovanja Komisije davanje izjava i osvrta na pojedine aktualne teme. Uz “Iustitia et pax” HBK je osnovala i Centar za promicanje SNC-a kojemu je na čelu isto tako predsjednik Komisije “Iustitia et pax”, a franjevačke su provincije iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine osnovale Franjevački institut za kulturu mira kojemu je na čelu fra Bože Vuleta.

Sve tri institucije djeluju nezavisno, pokrivaju određena specifična područja, ali i međusobno surađuju i planiraju zajedničke aktivnosti.

Neke od aktivnosti komisije “Iustitia et pax” u prošlom i sadašnjem sazivu su:
Izjava o drogi – Kako zaustaviti širenje droge u Hrvatskoj
Izjava o prednacrtu zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji
Izjava o očuvanju kulture slobode nedjelje
Izjava o zlostavljaju djece
Demantiranje CNN-a u vezi falsificiranja povijesnih činjenica o blaženiku kardinalu Alojziju Stepincu, zagrebačkom nadbiskupu
Rad Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve uključuje:
Javne tribine na različite teme. Predavanja se kasnije objavljuju u knjigama:
Hrvatski identitet u EU
Hrvatska na putu u EU
Hrvatski nacionalni konsenzus
Razvoj civilnog društva u Hrvatskoj
Kršćanstvo i politika
Solidarnost i supsidijarnost u Hrvatskoj
Ljudsko dostojanstvo i opće dobro
Seminari za različite skupine vjernika, zainteresirane građane, mlade, znanstvenike, političare
Suradnja s drugim crkvenim i državnim institucijama u znanstvenim projektima, mjerenju sustava vrijednosti i religioznosti u Hrvatskoj:
Vjera i moral u Hrvatskoj
European Values Study
Teološko fundiranje solidarnosti u Hrvatskoj
Praćenje siromaštva u Hrvatskoj
Rad Franjevačkog instituta za kulturu mira:
Odgovornost za život
Družba Adria – zaštita Jadrana od zagađenja naftom
Zaštita voda u Hrvatskoj
Pomirenje i oprost na prostoru bivše Jugoslavije
Kultura nedjelje u suradnji s drugim crkvenim institucijama i sindikatima

Situacija katolika u Hrvatskoj

Prema posljednjem popisu stanovništva u Hrvatskoj (2001) ima 87,83% katolika. Sociološka istraživanja pokazuju da između 25-30% građana Republike Hrvatske katoličke vjeroispovijesti svake nedjelje ide na misu, 30% njih na misu ide barem jednom mjesečno, 20-30% barem jednom godišnje. U Hrvatskoj živi i 4,42% pravoslavnih, većinom članova Srpske Pravoslavne Crkve, 1,28% muslimana, 5, 21% agnostika, neizjašnjenih i onih koji nisu vjernici, prema popisu stanovništva iz 2001.

Za razumijevanje ljudskih prava, pravednosti i mogućnosti za izgradnju mira na ovim prostorima valja naznačiti složenost odnosa manjina i većine. Naime, manjina i većina nisu u Hrvatskoj bili u odnosu koji se razvio na Zapadu i koji je tamo samorazumljiv, da većina ima društvenu i političku moć i odgovornost koja uključuje i promociju i brigu oko prava manjine.

Situacija u Hrvatskoj bila je upravo suprotna. Hrvati katoličke vjeroispovijesti iako apsolutna većina pučanstva nisu bili u poziciji javnog oblikovanja vlastitih stavova, a niti društvenih i političkih okvira djelovanja već su glavni nositelji i promicatelji određenih stvarnosti bile različite manjine: nacionalne i ideološke.

Smatramo da na Zapadu nije jasan ovaj obrnuti odnos manjine i većine i da je to prouzročilo cijeli niz pogrešnih političkih odluka koje su Miloševiću omogućili da povede rat i koje su između ostaloga i uzrokovali tragedije poput Vukovara u Hrvatskoj i Srebrenice u Bosni i Hercegovini.

Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, dio pobijeđenih bivše političkih elita konvertirao je dijelom u ekonomske i političke neoliberale, a velik je dio njih novo utočište našao u NGO sceni u kojoj su se sad nastavili boriti za njihovo razumijevanje “ljudskih prava”. Tako se dogodio paradoks da su ljudi koji su bili aktivni dio totalitarnog komunističkog sustava i progonili borce za demokraciju preko noći postali branitelji “ljudskih prava” u Hrvatskoj i partneri mnogih zapadnih vlada i nevladinih organizacija. Naravno da na unutarhrvatskom planu takve institucije nisu mogle imati značajnog uspjeha i da su u nedostatku legitimiteta često delegitimirale i samu stvar za koju su se formalno zalagale te su umjesto stvaranja ozračja povjerenja i pozitivnog oblikovanja novoga hrvatskog društva opterećenog podjelama i nepovjerenjem, stvarale podjele i pad povjerenja u sustav.

Bivši je totalitarni sustav veliko uporište imao u medijima. Bivši urednici, koji su održavali i servisirali taj sustav i danas su urednici u medijima tako da je sadašnje stanje u medijskom prostoru dosta loše. Ideja “slobode medija” potpuno se pogrešno razumijeva. Naime, nigdje se ne insistira na “odgovornosti medija”. Nema dovoljno pouzdanih izvora informacija, a javna televizija nije svjesna odgovornosti koju ima za oblikovanje općega dobra. Nedavno je čak reagirala UN-a na kršenje prava djeteta od strane hrvatskih medija.

Mora se priznati da se u takvim novonastalim okolnostima ni Katolička crkva u Hrvatskoj nije u potpunosti snašla i da je na pojedinim područjima propustila reagirati s katolički dovoljno autentičnim stavovima kada je bila u pitanju privatizacija i socijalna prava unutar novog kapitalističkog sistema, medijski prostor i pojedini drugi vidovi ljudskih prava.

To je istovremeno kontekst u kojemu katolici traže još uvijek svoj prostor za djelovanje u suvremenom hrvatskom društvu. Naglasak je potrebno staviti na nekoliko važnih točaka:
Postizanje demokratskih i pravnih standarda
Stabilizacija medijskog prostora
Jačanje i oblikovanje neideologizirane civilne scene
Pitanje socijalnog raslojavanja hrvatskog društva
Odnos prema prošlosti: “čišćenje spomena”

Haag

Načelno, haški je sud osnovan za zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Također načelno, u nizu uvjeravanja i tumačenja predstavnika Suda i pobornika suda, naznačeno je da će se sud baviti individualnom krivnjom pojedinaca i da nacionalna pripadnost neće biti kriterij koji će utjecati na sud. No, praksa toga suda pokazala je nekoliko bitnih odstupanja od te premise i to u raznim smjerovima. Ta odstupanja nisu samo važna za Hrvatsku i za zemlje nastale raspadom Jugoslavije, već i za Europu u cjelini, jer otvaraju neka veoma bitna i teška pitanja koja si suvremena Europa mora posvijestiti i prema njima se odrediti.

Što se tiče Hrvatske, velika je frustracija za Hrvate bila kada su shvatili da se u Europskoj zajednici naroda ne želi jasno naznačiti tko je agresor, a tko je žrtva. Svaka je smrt tragična, bez obzira na nacionalnost, rasu i spol. Rat je tragičan kao takav, ali pokušaj stvaranja vrijednosno neutralnog mišljenja, bez konteksta unutar kojega se dogodilo to što se dogodilo, pridonosi gubitku njegovog legitimiteta i mogućnosti da njegova presuda utječe na uspostavljanje pravednosti i mira na ovim prostorima.

Druga dimenzija problema ljudskih prava vezana uz Haag trenutno je pitanje generala Ante Gotovine. Zapravo nema dokaza je li on uopće živ ili mrtav. Ipak, cijela se država ucjenjuje “lovom” na haškog bjegunca. S onu stranu pitanja osnovanosti optužbe, konkretno protiv generala Gotovine, i što bi se dogodilo kada bi se isti kriteriji primijenili i na britanske, američke, talijanske i druge generale u Iraku, teško je povjerovati da 4.437.460 ljudi mogu biti blokirani u izboru svoje budućnosti zbog akcija jednog čovjeka. Iako prema mnogim izjavama stranih vlada general nije na teritoriju Republike Hrvatske. Činjenica da jedna europska institucija praktički drži cijeli narod taocem je neprihvatljiva i, s aspekta ljudskih prava, neodrživa.

Treća dimenzija koju ovdje valja naglasiti nije toliko koncentrirana na zemlje bivše Jugoslavije koliko dotiče direktno samu Europu. To je drugi aspekt već spomenutog pitanja nacionalnosti. Naime, iako je u radu suda naznačeno da nacionalno pitanje neće biti važno u radu suda, ispalo je da je ono ključna činjenica, te je nacionalna pripadnost ustvari osnovni preduvjet pristupa sudu. Sud je, naime, osnovan za ratne zločine počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije. Nije osnovan za Hrvate, Slovence, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce. Ali i pripadnici drugih nacija bili su uključeni u sukob i zločine na ovim prostorima, ali njima se ne sudi i ne može ih se ni načelno optužiti za mogući zločin, odnosno provesti istraga protiv njih po istim kriterijima po kojima se sudi pripadnicima navedenih nacija. Ideja da snage koje čuvaju mir ili zapadne vojske i političari ne mogu počiniti zločin jednako je deplasirana kao i ideja da vojska koja se brani ne može počiniti zločin. Takvu postavku također demantiraju događaji u Iraku.

Ipak, u Haagu se mogu naći samo pripadnici određenih nacija kojima se sudi i sude im pripadnici nacija kojih pripadnici ne mogu biti podvrgnuti istome sudu. To je veoma opasna točka do koje je došla suvremena europska praksa: pripadnici jedne nacije (nacija) sude pripadnicima druge nacije (nacija) a da pri tome na istom sudištu, po istim kriterijima za iste zločine pripadnici nacija koje sude ne mogu biti privedeni i ni načelno saslušani i po zakonu procesuirani. Nalazimo se dakle pred ozbiljnim pitanjem: o čemu je tu zapravo riječ i kakve to institucije gradi Europa danas? Posljedice ovakve europske politike u povijesti su nam znane. Rezultirale su sa dva svjetska rata u prošlom stoljeću. Držimo da je veoma važno upozoriti Europu danas da promisli o praksi koju primjenjuje, upravo u slučaju Haaga, jer negativne posljedice dvostrukih kriterija zasnovanih na ovakvoj osnovi neće pogoditi samo male narode i države nastale na prostoru bivše Jugoslavije, već će pogoditi čitavu Europu.

Dr. Željko Tanjić, tajnik Komisije Pravda i mir HBK
Mr. Gordan Črpić, član Komisije Pravda i mir HBK