Pravednik će u Božjem hramu prebivati

Kateheza br. 55 – Bog će suditi po pravednosti
Uvodno biblijsko čitanje: Iz 33,13-16
“Čujte, vi koji ste daleko,/ što sam učinio, / a vi koji ste blizu / poznajte mi snagu!/ Na Sionu strepe grešnici, / trepet spopada bezbožnika: / Tko će od nas opstati / pred ognjem zatornim, / tko će od nas opstati / pred žarom vječnim? / Onaj koji hodi u pravdi i pravo govori, / koji prezire dobit od prinude, / koji otresa ruku da ne primi mito, / koji zatiskuje uši da ne čuje o krvoproliću, / koji zatvara oči da ne vidi zlo: /on će prebivati u visinama, / tvrđe na stijenama bit će mu utočište, / imat će dosta kruha / i vode će mu svagda dotjecati”.

1. Među biblijskim pjesmama, koji se isprepliću s psalmima časoslova, susrećemo kratki tekst koji je danas svečano pročitan. Preuzet je iz trideset i trećeg poglavlja knjige proroka Izaije, široke i čudesne zbirke Božjih proroštava. Pjesma započinje u prethodnim recima (usp. rr. 10-12), najavom moćnoga i slavnog Božjeg ulaska na pozornicu ljudske povijesti: “Sada ću ustati, veli Jahve, sada ću se dići, sada uzvisiti” (r. 10). Božje su riječi upućene “onima daleko” i “onima blizu” to jest svim narodima na zemlji, čak i najudaljenijima, te Izraelu, narodu koji je “blizu” Gospodinu zbog Saveza” (usp. r. 13).

U drugom ulomku knjige Izaija ističe: “Stavit ću hvalu na usne njihove. Mir, mir onom tko je daleko i tko je blizu, govori Jahve, ja ću te izliječiti” (Iz 57,19). Sada, međutim, Gospodinove riječi postaju oštre, poprimaju ton osude nad zlom “onih koji su daleko” i “onih koji su blizu”.

2. Naime, neposredno potom, počinje se širiti strah među stanovnicima Siona u kojima su se nastanili grijeh i bezboštvo (usp. Iz 33,14). Oni su svjesni da žive pred Gospodinom koji boravi u hramu, koji je odlučio kročiti s njima kroz povijest i koji je postao “Emanuel”, “Bog s nama” (usp. Iz 7,14). Dakle, Gospodin pravedan i svet ne može trpjeti bezbožnost, izopačenost i nepravednost. Poput “ognja zatornog” i “žara vječnog” (usp. Iz 33,14), On se podiže protiv zla da ga uništi.

Već u 10. poglavlju Izaija opominje: “Svjetlost Izraelova bit će poput ognja, Svetac njegov kao plamen koji će zapalit i proždrijeti drač njegov i trnje njegovo u jednome danu” (r. 17). Psalmist također pjeva: “Kako se vosak topi na ognju, nek nestane grešnika pred licem Božjim!” (Ps 67,3). Želi se reći, u kontekstu starozavjetne ekonomije spasenja, da Bog nije ravnodušan prema dobu i zlu, nego iskazuje prezir i gnjev prema zloći.

3. Naša se pjesma ne okončava na tome mračnom prizoru suda. Štoviše, najširi i najsnažniji dio rezerviran je za prihvaćenu i življenu svetost kao znak obraćenja i pomirenja s Bogom. Tragom nekih psalama, poput 14. i 23., koji ističu uvjete koje Gospodin traži da bi se živjelo u radosnom zajedništvu s njim u hramskom bogoslužju, Izaija nabraja šest moralnih obveza istinskog vjernika, vjerna i pravedna (usp. Iz 33,15), koji može prebivati pred božanskim ognjem, a da mu ništa ne bude. Štoviše to je za njega izvor blagodati.

Prva je obveza “hoditi u pravednosti”, odnosno smatrati božanski zakon svjetiljkom koja prosvjetljuje stazu života. Druga je pravo i iskreno govoriti, što je znak ispravnih i istinskih društvenih odnosa. Kao treću obvezu Izaija predlaže “prezir spram dobiti od prinude”, boreći se tako protiv tlačenja siromašnih i nepravedna bogatstva. Vjernik se, uz to, zauzima u osudi političke i sudske korupcije “otresajući ruku da ne primi mito”. To je duboka slika koja naznačuje odbacivanje dara kojim se hoće spriječiti primjena zakona ili onemogućiti tijek pravde.

4. Peta obveza izražena je znakovitom gestom “zatiskivanja ušiju” kada se govori o počinjenim krvoprolićima i nasiljima. Šesta i posljednja obveza izražena je slikom koja nas, u prvom redu, zbunjuje, jer se ne podudara s našim načinom govora. Kada kažemo “zažmiriti na jedno oko” hoćemo zapravo reći: “praviti se da ne vidimo kako ne bi morali intervenirati”; prorok međutim kaže da častan čovjek “zatvara oči da ne vidi zlo” u znak potpunog odbacivanja bilo kakovog kontakta sa zlom.

Sveti Jeronim u svom komentaru na Izaiju ovako razvija taj koncept vodeći računa o cjelini ulomka: “Svako zlo djelo, tlačenje i nepravda, jesu opredjeljenje za krv: premda ne ubijaju mačem, ipak ubijaju nakanom. Zatvara oči da ne vidi zlo, sretne li savjesti koja ne sluša i ne razmišlja o zlu! Tko je dakle takav, boravit će in excelsis, to jest u kraljevstvu nebeskom, odnosno u uzvišenoj spilji najčvršće Stijene, u Kristu Isusu (In Isaiam prophetam, 10, 33: PL 24,367).

Jeronim nas tako uvodi u ispravno shvaćanje onog “zatvaranja očiju” koje spominje prorok: riječ je o pozivu na potpuno odbacivanje svakog ortaštva sa zlom. Kako se lako može primijetiti, tu se poziva na glavna tjelesna osjetila: naime ruke, noge, oči, uši, jezik uključeni su u čovjekovo moralno djelovanje.

5. Dakle, onaj koji odabere slijediti to pošteno i pravedno vladanje moći će pristupiti Božjem hramu, gdje će primiti sigurnost onoga izvanjskog i unutarnjeg blagostanja koje Bog daje onomu tko je u zajedništvu s njim. Prorok se služi s dvije slike da opiše taj radosni svršetak (usp. r. 16): sigurnost na neosvojivim tvrđama i izobilje kruha i vode, simbol blagoslovljenoga i sretnog života.

Predaja je spontano tumačila znak vode kao sliku krštenja (usp. npr. Barnabina poslanica, 11,5) dok se kruh za kršćane preobrazio u znak euharistije. To je ono što se čita, primjerice, u komentaru sv. Justina mučenika, koji u Izaijinim riječima vidi proroštvo euharistijskoga “kruha”, “spomena” Kristove otkupiteljske smrti (usp. Dijalog s Trifunom, Paoline 1988., str. 242).