Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnji odlomak iz Evanđelja (usp. Mt 23, 1-12) odigrava se u posljednjim danima Isusova života, u Jeruzalemu. Ti su dani ispunjeni iščekivanjem, ali i napetostima. S jedne strane Isus žestoko kritizira pismoznance i farizeje, a s druge kršćanima svih vremena, pa tako i nama, ostavlja važne pouke.
On kaže mnoštvu: „Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu”. To znači da oni imaju vlast podučavati ono što je u skladu s Božjim zakonom. Međutim, odmah potom, Isus dodaje: „ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine” (Mt 23, 2-3). Braćo i sestre, česta pogreška onih koji imaju vlast, bilo na građanskom bilo na crkvenom području, jest ta da zahtijevaju od drugih neke stvari, čak i ispravne, ali ih oni sami osobno ne provode u djelo. Vode dvostruki život. Kaže Isus: „Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli” (Mt 23, 4). Takvo vladanje je odraz lošeg vršenja vlasti, koje bi naprotiv moralo crpiti snagu prvenstveno upravo iz dobrog primjera. Autoritet je plod dobrog primjera, kako bi se pomoglo drugima činiti ono što je dobro i nužno, podupirući ih u kušnjama na koje se nailazi na putu dobra. Autoritet je pomoć, no ako se vrši loše, postaje tlačiteljski i ne dopušta ljudima da rastu, stvara ozračje nepovjerenja i neprijateljstva, te također dovodi do korupcije.
Isus otvoreno kritizira neka negativna ponašanje farizeja i pismoznanaca: „Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi'” (Mt 23, 5-7). To je napast koja odgovara ljudskoj oholosti i koju nije uvijek lako nadvladati. Riječ je o napasti da živimo samo za vanjštinu.
Gospodin potom svojim učenicima daje zadaće: „Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. […] I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj” (Mt 23,8-11).
Mi, Isusovi učenici, ne smijemo težiti ni za kakvim počasnim naslovima, vlašću ili nadmoći. Mene osobno žalosti vidjeti ljude koji u psihološkom smislu žive trčeći za ispraznošću časti. Mi, Isusovi učenici, ne smijemo činiti to, jer među nama uvijek treba vladati jednostavno i bratsko ponašanje. Svi smo mi braća i sestre i nipošto ne smijemo druge ugnjetavati i gledati ih svisoka. Ne, svi smo mi braća i sestre. Sve darove koje smo primili od Oca nebeskog trebamo staviti u službu braći, a ne da od njih izvlačimo korist za svoje osobno zadovoljstvo i interes. Ne smijemo se smatrati većima od ostalih. Skromnost je ključna za postojanje koje se želi suobličiti nauku Isusovu, koji je blaga i ponizna srca i koji je došao na svijet ne da bude služen, već da služi.
Neka nam Djevica Marija „skromnija i uzvišenije od bića bilo kog” (Dante, Raj, XXXIII, 2), pomogne svojim majčinskim zagovorom da se klonimo ponosa i taštine, te da budemo blagi i poučljivi ljubavi koja dolazi od Boga kako bismo služili našoj braći i sestrama te za njihovu radost koja će također biti i naša.

Nakon Angelusa
Draga braćo i sestre, jučer je u Indoreu, u Indiji, blaženom proglašena Regina Maria Vattalil, redovnica Družbe sestara franjevačkih klarisa, koja je 1995. godine ubijena zbog svoje kršćanske vjere. Sestra Vattalil dala je svjedočanstvo za Krista u ljubavi i blagosti te se pridružuje dugom nizu mučenika našega vremena. Neka njezina žrtva bude sjeme vjere i mira, naročito u Indiji. Bila je jako dobra. Zvali su je „sestra osmijeha”.