“Život biraj, da živiš ti i tvoje potomstvo” (Pnz 30,19)

Ovo naše doba u kojem živimo ispunjeno je prijetnjama životu, a kulturno ozračje zasićeno individualizmom i materijalizmom. U takvom ozračju i ljudski je život od samog začeća pa do smrti izložen brojnim opasnostima i manipulacijama: kao što je napr. svjesno ubijanje nerođene djece, propagiranje eutanazije, nametanje genetskog inžinjeringa, širenje nemorala i posebno nekih novih poroka koji nagrizaju zdravlje i život. Sve to izaziva našu opravdanu zabrinutost. Europa je u ovom stoljeću toliko puta bila izložena zarazi “kulture smrti” i teorijama koje su bile protiv života i protiv obitelji. Zato je ovo trenutak kad je svaki vjernik pozvan u svoj poniznosti ispovjediti vjeru u Krista koji je “Riječ Života” (1 Iv 1,1). Dan života jest prigoda da svi razmišljamo o Evanđelju života kojeg nam je Isus navijestio. U susretu s apostolom Tomom on se predstavio kao “Put, Istina i Život” (Iv 14,6). Lazarevoj sestri Marti je rekao da je on “uskrsnuće i Život” i tko bude vjerovao u njega “živjet će i neće umrijeti nikada”. (Iv 11,25-26). Ovim “Danom života” htjeli bismo da naša Crkva intenzivnije razmišlja o velikoj tajni Božje ljubavi prema ljudima, o životu u svjetlu Kristovog uskrsnuća i njegove pobjede nad grijehom i smrću.

Usprkos ratnih nevolja naša je Crkva i u ovih nekoliko zadnjih godina činila što joj je bilo moguće kako bi se borila za zaštitu obiteljskih prava, a u prvom redu za dostojanstvo ljudskog života. U tom vidu organiziran je “Tjedan života” u došašću 1991. godine, a u okviru “Godine obitelji” 1994. godine cijela je korizma bila posvećena obiteljskim temama. A, evo, ove 1996. godine HBK je odredila da se prva nedjelja u veljači obilježava kao “Dan života”. Tema ovogodišnjeg “Dana života” jest: PRAVO NA ŽIVOT – TEMELJ DEMOKRACIJE I MIRA!

Isticanjem “prava” na život želimo naglasiti da je danas život čovjeka u opasnosti. Papa Ivan Pavao II. stalno ponavlja da je ova naša kultura nažalost postala “kulturom smrti”. Stavljajući kao moto ove poruke izreku iz Ponovljenog zakona koju je Jahve izgovorio prije sklapanja saveza s Izraelom, htjeli smo reći da je to i danas aktualno. Pred hrvatskim narodom i pred mladom demokratskom državom mogle bi se ponoviti Jahvine riječi iz Ponovljenog Zakona:

“Gledaj! Danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem…, živjet ćeš ..i blagoslovit će te Jahve u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš… Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju i pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život dakle biraj!… Ta on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Jahve zakle ocima tvojim da će im je dati!” (Pnz 30,15 – 20).

Svjedoci smo, nažalost, da se gubi osjećaj za život, za svetost života, za hijerahiju vrijednosti. Zavladala je ne samo idejna, već i moralna pomutnja. Ljudi više nemaju respekta pred tajnom života, ne raspoznaju s jasnoćom što je dobro, a šta zlo. A jao narodu i pojedincima kad zapadnu u takvo stanje, kako veli prorok Izaija: “Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom; koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu; koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!” (Iz 5,20).

Nije li naše doba obilježeno takvom moralnom pomutnjom?! Ne živimo li u vremenu velikih proturječnosti!? To najbolje pokazuju brojne “teoretske” Deklaracije o pravima čovjeka i praktična povreda osnovnih ljudskih prava u najdelikatnijoj dobi njegova života: kad dolazi na svijet i kad odlazi s njega (EŽ br. 18). U ime čega se može kažnjavati i progoniti kriminal, a u isto vrijeme tolerirati, dapače, preporučivati ubijanje još nerođene djece?! Kako se može zalagati za bolji razvoj društva, a u isto vrijeme odobravati eutanaziju?! Jer, tko se zauzima za zdravlje, za socijalnu pravdu, za bolje životne uvjete, mora ponajprije uvažiti pravo na život i boriti se svakodnevno za njegovo ostvarenje. No, kad društvo naglašava vrednote zdravlja, socijalne pravde i mira, a u isto vrijeme svojim ekonomskim mehanizmima stimulira socijalne razlike između bogatih i siromašnih, onda je takvo društvo puno hipokrizije. A kad to isto društvo ističe kako je “stečevina napretka” to što se može na vrijeme “otarasiti” nepotrebnog i “suvišnog tereta” (nerođenog djeteta, ili neproduktivnog starca), onda je takvo društvo daleko od humanizma. I budući da nema respekta pred tajnom života, ono nema solidnih temelja, a niti perspektivne i mirne budućnosti. Zato nam se čini aktualnim i važnim razmišljati o “pravu na život” kao temelju demokracije i mira!

Htjeli bismo potaknuti ljude, a posebno vjernike, da se opredijele za kulturu života, nasuprot “kulture smrti” koja je u ovo ratno vrijeme odnijela toliko nevinih života po vojnim bojištima, a svakodnevno ih nažalost odnosi i u našim klinikama i rodilištima. Budući da je “obitelj put Crkve” (Pismo obiteljima, br. 2), željeli bismo da naše kršćanske obitelji na tom putu budu “sol zemlje” i “svjetlo svijeta”, da ljudi vide njihova dobra dijela i “slave Oca koji je na nebesima” (usp. Mt 5, 13-16). Obraćamo se zato posebno pastoralnim djelatnicima da uzmu obitelj u središte pozornosti i pastoralne aktivnosti. U svijest i savjest vjernika treba ponovno vratiti iskonski i istinski pojam braka koji je “u službi života”, sa zadatkom da sudjeluje “u razvoju društva” i u životu i “poslanju Crkve” (FC 17).

Potičemo ustanove obavijesnih sredstava da ovoj važnoj temi za naš narod i Domovinu posvete dovoljno vremena i prostora. Isto tako obraćamo se mnogim ustanovama Bogu posvećenih osoba da u svoje svakodnevne molitve uključe i ovu važnu nakanu poštivanja života. Krist Gospodin, koji je došao da ljudi “život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10), neka bude prisutan u svakom domu i u svakom srcu. Neka on u ljudski život donese svjetlost, radost, vedrinu i snagu. A Marija, koja je dala svijetu utjelovljenu Riječ prije dvije tisuće godina, neka i u ovom problematičnom vremenu usmjerava čovječanstvo prema svjetlu koje “prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9).

Mons. Želimir Puljić,
Predsjednik Vijeća za obitelj

U Dubrovniku, 23. siječnja 1996.