ršilo”
Beograd, 9. 2. 1998. (IKA) – Srpsko-pravoslavni raško-prizrenski episkop Artemije upozorava da bi nasilno rješavanje spora između Albanaca i Srba na Kosovu dovelo do odcjepljenja Kosova od Srbije, što bi, kaže, bilo “konačno gubljenje i Kosova i naših svetinja”. Episkop to tumači u intervjuu u kragujevačkom časopisu “Nezavisna svetlost” br. 124, (7-14. 2. 1998). Razočaran i povrijeđen što ga predsjednik Srbije Milutinović nije htio primiti na unaprijed najavljeni sastanak 28. siječnja ove godine, episkop Artemije u tom je intervjuu izrazio duboku zabrinutost zbog stanja na Kosovu i posebno glede ponašanja srpske vlasti prema tamošnjim prilikama. Ne razumije kako bi predsjednik države Srbije u ovom času mogao imati važnijega posla od pitanja Kosova. Želeći istaknuti trenutačno nepristrano i mirovno stajalište Srpske Pravoslavne Crkve, episkop kaže: “Nisu ugroženi samo Srbi, od tzv. Oslobodilačke Armije Kosova, nego su, nema sumnje, ugroženi i Albanci od prisustva i ponašanja srpske policije. Ne od srpskog naroda, ali od policije jesu i od raznih grupa i grupica koje, poput udruženja ‘Božur’ i njegova predsjednika gospodina Kecmana, pozivaju Srbe u sveti rat”. Neki naoružani ljudi napadaju i Srbe i Albance. “Kosovo počinje da se pali i da gori isto onako kao što je počela Srpska Krajina oko Knina, ili kao što je počelo u Bosni i Hercegovini oko Foče i u drugim mjestima. Znamo kako se i čime to završilo. I zato je sasvim opravdano što i Srbi i Albanci na Kosovu sa strepnjom očekuju svaki novi dan”, rekao je episkop. On smatra da je tragično što se Srbi s Kosova obraćaju predsjedniku Jugoslavije, Slobodanu Miloševiću, a ne predsjedniku Srbije Milanu Milutinoviću. To bi, strepi on, moglo dovesti do toga da međunarodna zajednica počne promatrati Kosovo kao treću republiku u Jugoslaviji. Ne odgovarajući izravno na pitanje da li Oslobodilačka vojska Kosova zaista drži u vlasti 52 sela na Kosovu, episkop je priznao da ima područja u koja srpska policija već više mjeseci uopće ne zalazi. Ta policija, očito svojim postupcima pogoršava tamošnje stanje, a Artemije smatra da se spor može riješiti samo demokratskim sredstvima, pregovorima i dogovorima. Prave interese srpskoga naroda ondje zastupa jedino Srpska Pravoslavna Crkva koja “to čini i ovih 50 godina komunizma i posljednjih deset godina slobizma”. Artemije se nije ustezao čak istaknuti da “se na svim dosadašnjim izborima najviše manipuliralo s biračima s Kosova i Metohije” jer je “na posljednjim izborima Kosovo dalo oko 400.000 glasova, a srpsko glasačko tijelo ne broji ondje više od 100.000”. Na kraju episkop kaže da Crkva ne predlaže svoje političko rješenje, nego “do rješenja može doći samo kad budemo imali demokratsku, pravnu i ekonomski jaku državu Srbiju”. U vodećim krugovima Srpske Pravoslavne Crkve očito prevladava mišljenje da to nije moguće postići sa Slobodanom Miloševićem i njegovom partijom.