Zagreb, (IKA) – Drugi dan XXIX. redovničkih dana, koji su se u organizaciji Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica održavali u franjevačkom samostanu u Dubravi 20. i 21. rujna, prvo predavanje s temom “Vjera i slušanje riječi – (fides ex auditu – Rim 10, 17) – izazov monaške duhovnosti redovništvu danas” održala je dr. sc. s. Ozana Krajačić, FDC. Ona je monahe predstavila kao svjedoke življene vjere i svjedoke radikalnog nasljedovanja Krista, kao ljude koji nisu bili teoretičari duhovnosti, već istinski tražitelji Boga.
Osvrćući se na izazove monaštva i monaške duhovnosti, s. Ozana je upozorila na ‘kulturu površnosti’, tj. njene opasnosti i posljedice. Naime, zbog životne buke i žurbe čovjek više ne zna mirovati, ne zna biti sam sa sobom i usvojiti Božju riječ koju prima. Stoga, iz razloga što se mnogo govori, riječ gubi ozbiljnosti i težini. No, redovništvu Božja riječ mora biti na prvom mjestu, pa je potrebno odvoditi se od bezvrijednosti. U tom vidu je naglasila važnost meditacije, slušanja i uranjanja u Božju riječ.
U posljednjem predavanju “Doprinos Drugoga vatikanskog koncila obnovi redovničkog života” dr. sc. s. Valerija Kovač, franjevka od Bezgrješne predstavila je sliku Crkve kao temelj razumijevanja redovništva, zatim aspekte koncilske vizije redovničkoga života, narav i kriterije obnove te dinamiku obnove redovništva u kojem se i kritički osvrnula na problematiku redovničkoga života. Istaknula je da se umjesto obnove, od koje se očekivao procvat redovništva, u nekim segmentima dogodila stagnacija. Uputila je i na dekret Perfectae caritatis, koji donosi konkretne smjernice kojima bi se trebala voditi obnova, te u tom vidu posebno istaknula konkretna načela provođenja obnove koja navodi dekret: “nasljedovanje Krista, čuvanje posebnosti svake redovničke ustanove, sudjelovanje u životu Crkve, primjereno poznavanje svijeta, naglasak na duhovnoj obnovi redovništva”.
Postavila je i niz poticajnih pitanja za osobno promišljanje i propitkivanje svakog redovnika i redovnice o vlastitu mjestu u zajednici te doprinosu njezinoj afirmaciji. Također je istaknula pitanja o kojima bi trebale promisliti same redovničke zajednice, te Crkva u cjelini.
Naime, prema mišljenju predavačice, “obnova je zahtjevna, jer je najprije obnova života, duha i mentaliteta, a takva se obnova ne može jednom zasvagda postići i zadržati poput nekog proizvoda, kao nešto gotovo što imamo. Obnova je vrlo kompleksna stvarnost koja se mora ostvarivati držeći u ravnoteži vidove poput: biti u svijetu, a ne od svijeta; život u slobodi i u predanju drugome; milosni Božji poziv i osobni poslušan odgovor; individualne težnje i zajednički život; odricanje i ispunjenje; kontemplacija i akcija; posvećenje i poslanje; različitost i jednakost; redovnička zajednica i mjesna odnosno opća Crkva; specifičnost oblika života i univerzalnost poziva na svetost; redovnička zajednica i svijet; sadašnjost i tradicija; sadašnjost i budućnost”. S. Valerija je ustvrdila, kako “obnova ide krivim putem kada se prenaglasi jedan od tih aspekata nauštrb drugog”, te zaključila “obnova redovništva nije potpuna bez obnove Crkve i obrnuto; a Drugi Vatikanski koncil još uvijek nije dovoljno iscrpljen izvor na putu obnove”.