Govoreći o temeljima dostojanstva i vrijednosti osoba s posebnim potrebama, član zajednice „Vjera i svjetlo“ fra Ivan ističe da dostojanstvo svakog čovjeka proizlazi već iz činjenice da je rođen kao čovjek. Biblijski gledajući, dostojanstvo se čovjeka uvećava obzirom na stvorenost čovjeka na „sliku Božju“. O mjestu osoba s posebnim potrebama, jasno govori Sveto pismo, napose Isus riječima i djelima, potom sv. Pavao, a u novije vrijeme papa Ivan Pavao II. u apostolskom pismu „Salvifici doloris“.

Stari zavjet svjedoči da Bog ne želi patnju, da je na strani slabih. Premda se u evanđeljima ne spominju osobe s poteškoćama, Isusov se stav prema njima može jasno iščitati iz odnosa koji je gajio prema djeci. On „malenost“ traži kao uvjet za ulazak u Kraljevstvo Božje. „Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući“ (Mk 10,15). U to vrijeme kad dijete nije imalo nikakvih prava, Isus izjednačuje u dostojanstvu i vrijednosti svaku ljudsku osobu.

Vrijednost i dostojanstvo svakog čovjeka, mjeri se po sličnosti Kristu, čija se raspetost lako prepoznaje u patnicima svih vrsta. Sv. Pavao snažno naglašava potrebu jedinstva Crkve, otajstvenog tijela Kristova: „ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi“ (1 Kor 12,22-26). U cilju ostvarenja Božjeg kraljevstva za što je Isus osnovao Crkvu, iščitava se smisao riječi: „Radujem se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama za Tijelo njegovo, za Crkvu“. Tu se otvara prostor za doprinos svakog patnika. Fra Ivan navodi da je najdublje promišljanje kršćanskog smisla ljudske patnje i mjesta koje u njoj zauzimaju osobe s posebnim potrebama u novije vrijeme, dao sv. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu „Salvifici doloris“.

Zaključak je predavača da je „pred vjeroučiteljima djelovanje na raznim razinama da bi Isusovi i naši ‘maleni’ došli u Crkvi do mjesta koje im pripada: do sredine, kao što su imali kod Isusa; u njegovu zagrljaju“.

Govoreći o učenicima s teškoćama u procesu učenja u nastavi vjeronauka, Ana-Marija Bohaček, univ. spec. rehab. educ. ističe da je praksa pokazala kako učenici s teškoćama u razvoju u procesu nastave uspješno savladavaju gradivo i dobivaju osjećaj kompetencije ako je sadržaj prilagođen njihovim interesima, te ako je sadržaj prilagođen njihovim mogućnostima.

U Smjernicama za rad s učenicima s teškoćama u razvoju ( 2021.) navodi se termin razumna prilagodba. Načelo razumne prilagodbe podrazumijeva tendenciju osamostaljivanja učenika u školskoj sredini i u nastavnom procesu. Osiguravanje razumne prilagodbe učeniku s teškoćama u razvoju ne oslobađa učenika obveze obavljanja zadataka i stjecanja kompetencija prema njemu određenome primjerenom programu/kurikulumu obrazovanja, nego samo prilagodbu načina njihova ostvarivanja. Nadalje, učenici s teškoćama su vrlo heterogena skupina i svako dijete treba plan iskrojen prema njegovim sposobnostima i gotovo je nemoguće ponuditi strategije koje će biti univerzalne i jednako učinkovite u poučavanju nastavnog sadržaja. Stoga je predavačica prikazala specifičnostima nekih razvojnih teškoća (intelektualne teškoće i autizma) te strategijama koje u nastavi mogu biti korisne. Teškoće kod učenika najčešće se očituju kroz teškoće u komunikaciji, teškoće u organizaciji, teškoće u razumijevanju apstraktnih sadržaja te teškoće u obradi senzornih informacija. U izlaganju su iznesene strategije podrške koje su se kroz primjere dobre prakse pokazale najučinkovitijima.

Jedan od ciljeva predavanja bio je i upoznati sudionike s važnom strategijom otpornosti, a to je duhovnost. Duhovnost i duhovne vrijednosti koje se potiču i uče kroz nastavu vjeronauka zapravo predstavljaju alate za suočavanje sa životnim izazovima, kako kod djece urednog razvoja, tako i kod djece s teškoćama i kod njihovih obitelji. Upravo je duhovnost u literaturi prepoznata kao jedan od značajnijih čimbenika otpornosti, stoga je nastava nastavnog predmeta Vjeronauk jedan od važnih kanala/pristupa koji može ne samo poučavati djecu formalnim znanjima, već ih i poticati u razvoju duhovnosti, zaključak je predavanja Ane-Marije Bohaček.

U popodnevnom dijelu programa bit će izneseni primjeri dobre prakse: Pristupi i metode vrednovanja u nastavi vjeronauka (Tihana Petković, dipl. teol.); Zahtjevi učenika s teškoćama u vjeronauku (Ivana Peček, prof.def.) i Vrednovanje učenika s većim teškoćama u nastavi vjeronauka (dr. Zlatko Bukvić).