Zagreb, (IKA) – Prvoga dana Katehetske ljetne škole za vjeroučitelje u srednjim školama, u ponedjeljak 21. kolovoza, dr. Daniel Patafta s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu govorio je o „Liku i djelu Martina Luthera – Katolički pogled kroz povijest i danas”. U uvodnom dijelu podsjetio je na povijesne, društvene i crkvene datosti koje su obilježile Lutherovo vrijeme. Istaknuo je kako je reformacijski pokret koji je zahvatio Crkvu Zapada početkom 16. st. započeo kao pokret za reformu, no ubrzo je prerastao u raskol koji je stvorio Crkve reformacije. Prvotno nesnalaženje Katoličke Crkve pred novim pokretom koji je doveo do razbijanja vjerskog jedinstva Zapada stavilo je reformatore u povoljniji položaj, te je reformacija zahvatila veliki dio kršćanskoga Zapada. Na području teologije i crkvenog nauka reformatori su svojim djelovanjem i naukom u mnogome izmijenili dotadašnji katolički nauk, kako na području discipline, tako i na području doktrine, rekao je predavač.
U nastavku predavanja Patafta se kratko osvrnuo na neke osobe koje su se iz katoličkog kuta bavile pitanjem osobe Martina Luthera. U tom je vidu posebno istaknuo njemačkog povjesničara reformacije Josepha Lortza koji je Lutherov reformacijski odmak od katolištva pripisao nominalizmu koje je u njemu uništio katolištvo. Nadalje je ukazao i na katoličkog filozofa Jacquesa Maritaina koji se vrlo kritički odnosi prema Lutherovu odmaku od katoličke vjere. Kao pozitivni odnos prema toj problematici Patafta je istaknuo raspravu biskupa Josipa Jurja Strossmayera na Prvom vatikanskom saboru, no upozorio je kako tek Drugi vatikanski sabor donosi promjenu. No, imamo one poput Maritaina koji žele žestoko napasti reformaciju i pokazati Luthera kao čovjeka koji je djelovao iz svojih sebičnih i individualnih pobuda. Na kraju je podsjetio na jedan novi katolički pristup kardinala Waltera Kaspera. Tako je predavač dao sažeti pregled raspona pogleda na Martina Luthera koji se iz stoljeća u stoljeće mijenjao.
Drugo predavanje „500 godina reformacije kao poticaj obnovi i zbližavanju Crkava” održala je doc. dr. Lidija Matošević s Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik. U prvom dijelu predavanja osvrnula se na duhovno-obnoviteljske pokrete u kasnosrednjovjekovnoj Crkvi koji su reformaciju pripremili, te na koje se ona nadovezala, a kojima je cilj bio potaknuti vjernika za pronalaženje osobnog odnosa s Bogom, osnaživanje kod vjernika želje za nasljedovanjem Krista kao i osjećaja vjerničke odgovornosti za čistoću naučavanja i primjerenost življenja kršćanske Crkve, odnosno za njezinu obnovu koja je bila itekako potrebna. Matošević je u tom kontekstu posebno naglasila impulse koje je reformacija primila od humanističkog pokreta, pokreta devotio moderna, pokreta mistike patnje i dr. Nastojeći izbjeći idealiziranje reformacije, podsjetila je da reformacija nije naprosto „pala s neba” u svojevrsnu „duhovnu pustoš” posve dekadentnoga kasnosrednjevjekovnog kršćanstva, već kako je kasni srednji vijek unatoč značajnom broju negativnih pojava u životu Crkve, itekako sačuvao i posjedovao kvalitetne elemente kršćanske autentičnosti na kojima je reformacija mogla nastaviti graditi.
U drugom dijelu predavanja Matošević je stavila naglasak na problematiku odnosa reformacije i crkvenoga jedinstva. Tako je ukazala na sporna pitanja u ondašnjoj teologiji koja je na osobit način istaknuo reformacijski pokret, a potom je prisutne upoznala s ekumenskim nastojanjima reformatora. Naglasila je kako su se ta nastojanja između ostaloga očitovala u opetovanim apelima reformatora za sazivanjem ekumenskog koncila na kojemu bi bili prisutni i pravoslavni, a koji bi u duhu istinskoga dijaloga čitavog ondašnjeg kršćanstva razmotrio goruća, odnosno sporna teološko-pastoralna pitanja ondašnjeg kršćanstva.
U završnom dijelu predavanja osvrnula se na trajni doprinos reformacije kao pokreta za jedinstvo kršćanstva i nasljedovanje Krista kršćanskoj ekumeni koji je neosporan unatoč određenim neuspjesima i stranputicama kako crkvene povijesti nakon reformacije u širem smislu te riječi tako i povijesti protestantizma.