Đakovo, (IKA/TU) – Dana 14. rujna u dvorani biskupa Josipa Jurja Strossmayera održan je treći i ujedno zadnji dan predavanja u sklopu Teološko-pastoralnog seminara za svećenike Đakovačko-osječke nadbiskupije.
Seminar je započeo jutarnjom molitvom nakon čega je uslijedilo prvo predavanje pod nazivom „Biskupska služba i vlast u Crkvi. (Ne)sudjelovanje prezbitera na biskupskoj službi?” koje je održao dr. sc. Zdenko Ilić. Profesor je predavanje započeo mišlju pape Franje o važnosti biskupa i prezbitera. Na početku izlaganja on se osvrnuo na dokumente koji govore o crkvenoj službi, od kojih je polazišni Zakonik kanonskog prava. Prema tome, Ilić je prvo definirao pojam crkvene službe i njihovu različitost koju je predstavio jednom slikovitom shemom. Prema ZKP-u predstavljene su nam služba upravljanja koja se tiče dijecezanskog biskupa te njegov odnos prema prezbiterima. Nadalje, predavač je istaknuo da između biskupa i prezbitera postoji communio sacramentalis, prema tome dijecezanski biskup mora s osobitom brigom pratiti povjerene mu svećenike te ih pritom treba slušati kao svoje pomoćnike i savjetnike.
Nadalje, isti ovakav stav biskupa prema prezbiterima nalazimo i u uputi Ecclesiae imago. U drugom dijelu izlaganja su predstavljene i kanonske posljedice nevršenja službe koje je predavač pojasnio navođenjem konkretnih slučajeva. Osim prethodna dva i direktorij Apostolorum successores navodi obveze i biskupa i prezbitera te njihovu obvezu djelovanja prema onima koji su u potrebi. Ilić se također osvrnuo na različite izazove s kojima se na svojem putu susreću i biskup i prezbiteri te je ukazao i na važnost obnove pojedinih stvari bitnih za suradnju između biskupa i svećenika.

Drugo predavanje u prijepodnevnom bloku s temom „Liturgijski temelj zajedništva prezbitera s biskupom” održao je izv. prof. dr. sc. Ivica Žižić. Profesor Žižić je svoje izlaganje koncipirao u dva dijela. Tako se u prvom dijelu svojega predavanja osvrnuo na liturgiju ekleziologije u kojoj nalazimo ideju liturgije kao temelja koji oblikuje prezbitera i biskupa. U drugom dijelu izlaganja govorio je o zajedničarskoj naravi biskupa i svećenika. Između ostaloga, naglasio je Žižić, u liturgiji je osobito prisutna paradigma zajedništva koju je obnovio II. vatikanski koncil. Što će reći da liturgija postaje čin u kojemu se utemeljuje odnos biskupa i prezbitera, ona dovodi do svijesti communija između prezbitera i biskupa.
S druge strane, kroz povijest se govorilo o sakralizaciji biskupa i svećenika naspram laika te se ona više puta pokazala kao i negativan faktor u odnosu biskupa i svećenika. Odnosno, u takvom konceptu naglasak je bio na izdvajanje koje pruža identitet svećeniku, a izostalo je zajedništvo i došlo je do liturgijskog individualizma. Primjerice, privatne mise ukazivale su na to da su zajednice nešto drugotno i to je bio izvor klerikalnih zala. Međutim, na II. vatikanskom saboru se napustio koncept dvaju ovlasti te umjesto toga stavljen je naglasak na tri dara, tako se gleda i svećeništvo i biskupstvo: oni su svećenici kao i Krist, upravitelji i učitelji. Jedna od temeljnih teza koju je predavač naglasio je da je liturgijska zajednica kojom predsjeda biskup organ crkvenog jedinstva i tu se očituje i kultura zajedništva. Dakle, „jedinstvo biskupa i svećenika proizlazi iz sakramentalnog zajedništva i to se ostvaruje upravo u euharistiji”, rekao je Žižić.

Nakon kratke rasprave i predviđenog odmora uslijedio je drugi krug predavanja. Doc. dr. sc. Stanislav Šota održao je predavanje pod naslovom „Pastoralno-katehetska dimenzija biskupske službe u dokumentima pape Franje”. Profesor Šota je svoje izlaganje podijelio na četiri temeljna dijela. Na samom početku Šota je naveo da je temelj svake službe u Crkvi služenje, a biskupi su prvi autentični učitelji vjere, svećenici i pastiri. Papa Franjo ključnim smatra osobnu prisutnost biskupa u svakodnevnici vjernika, te očekuje evanđeoski radikalizam, naviještanje Krista Raspetoga i Uskrsloga što je povjereni dar svakog biskupa. Stoga on dar službe mora ostvarivati kroz dimenziju kolegijalnosti sa drugim vjernicima i prezbiterima. Papa Franjo posebno traži od biskupa služenje i poniznost nasuprot fenomenu traženja časti i moći, naglasio je Šota. Biskup je pozvan svima približiti preobraženo Isusovo lice jer je temeljni koncept kojega papa promiče evanđeosko i isusovsko lice Crkve. Između ostaloga, Papa navodi i ne-eklezijalne vidove biskupske službe kao što su prenaglašeni autoritativni vid, demokratski obilježena služba, čisto tehnokratsko upravljanje i proročka izoliranost i usamljenost.
S druge strane, pastoralna i katehetska dimenzija biskupa, prema papi Franji, jest ta da biskup ima zadaću stvaranja ozračja u kojem će evanđelje biti naviješteno svakom čovjeku te mora provoditi misijsku preobrazbu u partikularnim Crkvama plodnim evangelizacijskim žarom. Biskupi između ostaloga imaju i zadaću stvaranja novih modela prikladnih za pastoralno i katehetsko djelovanje kao i zadaću inkorporiranja evanđelja u društvene i kulturne sredine. Prije svega, Papa stavlja naglasak upravo na inkulturaciju evanđelja kao temeljni zadatak pastoralne i katehetske dimenzije biskupske službe. Biskupska služba ima i svoju socijalnu dimenziju u mnogim pogledima, a jedan od njih je i ostvarenje načela socijalnog nauka Crkve u mjesnim Crkvama. „Pastoralna i katehetska dimenzija biskupske službe je uvijek služba evanđelju i bližnjemu”, rekao je Šota.

Posljednje predavanje zadnjeg dana TPS-a održao je dr. sc. Danijel Crnić pod nazivom „Župnička služba u korelaciji s biskupskom službom – teološko-pastoralni aspekt”. Profesor Crnić se osvrnuo na predkoncilsko viđenje svećenika i biskupa u kojemu prezbiter potpuno ovisi o biskupu te se osvrnuo na to da je tadašnje obrede svećenik morao izvršavati potpuno formalno, dok se na biskupa gledalo kao nedodirljivog. Sukladno tome, naveo je Crnić, na II. vatikanskom koncilu dolazi do preokreta situacije u kojoj su biskupi u međusobnoj povezanosti s prezbiterima vodeći se načelom služenja. Prema hrvatskim biskupima, suobličavanje Kristu je nužni uvjet za pastirsku službu te apeliranje na međusobno poštovanje i uvažavanje.
Nadalje, nova evangelizacija je nezaobilazni zadatak kako prezbitera tako i biskupa, a posebice suradnja s vjernicima. Crnić je naveo kako se danas među biskupima i prezbiterima nameće osjećaj preopterećenosti i zauzetosti što je veliki problem u sekulariziranom društvu. U nastavku izlaganja on se osvrnuo na pastoralno djelovanje i svećenika i biskupa te je naglasio važnost povjerenja između već spomenutih kako bi se sagledala realna situacija, u ovom primjeru, župe. Potrebno je da se biskupi i prezbiteri ugledaju na Kristov lik, a da pritom budu svjesni duha vremena u kojemu žive i djeluju, dok je njihova primarna uloga, uloga evangelizatora u svojoj partikularnoj Crkvi, zaključio je Žižić.
Nakon predavanja održana je i plenarna rasprava u kojoj su sudjelovali svi prisutni te poslijepodnevno druženje.